Kako su nas 'oslobađali'
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 29 Siječanj 2017 16:00
PARTIZANSKI UBOJICE KRVOLOČNO SU MUČILI I NAGLAVAČKE KONJEM VUKLI SVEĆENIKA MATIJU ŽIGROVIĆA
(pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake)
Vlč. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo. Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.
Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju.
Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda.
To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika vlč. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.
Događaj kakvog ne pamti cijelo Zagorje
Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije vlč. Žigrovića ostalo zapisano sljedeće: Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti – zbog njegove grozote – cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić – šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija… Unatoč svoje tjelesne jakosti, – a i duševno nije mnogo zaostajao – bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše – narodni svećenik, obljubljen među narodom gdje je i službovao.
Zatim Katolički list 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega – ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko… Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami…
Glasilo Hrvatski narod 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.
Paklenska mržnja prema čovjeku i svećeniku
Puno godina kasnije, Glas Koncila 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku “Kako je ubijen svećenik Žigrović” navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje – zločinačko dijelo partizana – ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću – što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.
Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.
U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?
Pokojni župnik Antun Pen, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.
Idejni protivnik bolješvizma
Također župnik Pen je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo”.
Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.
Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.
Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.
komunistickizlocini.net
