U obrani Vukovara i Hrvatske

Image result for VUKOVAR RATZadnji metak u cijevi ostavljali za sebe

Puno i previše dilema i puno i prepuno konfuzije, detalja koje nikada koliko željeli, razumjeti nećemo… makar bi i htjeli. Mislim da je ovaj citat u stvari sukus svega što mi je namjera vam prezentirati, makar je puno detalja koji su kud i kamo uže povezani sa ovom temom…

No, polako, doći ćemo i do toga. Već dugo jedan veliki dio sama sebe i svoga habitusa koje mi Bog i moji roditelji podariše, trošim na borbu sam sa sobom, ne bi li se othrvao od raznoraznih devijantnih i opće neprihvatljivih događanja vezanih za moj život, naravno i vaše, a i svih tragičnih pogrješnih odluka koje su doprinijele tome.

Naime, bili smo i ostat ćemo uvijek baš poput klasičnih malih šahovskih figurica, koje pomjeraju upravo poput same suštine te igre, “umne glave“ na nekoj višoj nama zauvijek nedokučivoj i nedosanjanoj razini… Nemoćni smo ih spriječiti kako bi u toj svojoj bešćutnoj partiji šaha, njihovi „pijunčići “ ili „pješaci“ oni najmanji, najbrojniji, donijeli im određenu i konačnu prevagu odnosno prevlast kao dobitnu kombinaciju ili ti  “mat“ u takvom prljavom,  nepravednom odnosu ili rasporedu snaga.

Bez imalo obzira, sažaljenja, sućuti i zdravog razuma  svoje pješake i sve svoje zračene snage, tešku topovsku i lovačku artiljeriju, šalju u krvave bojeve na zamišljenoj šahovskoj tabli zvanoj “Vukovar“, branjenu isključivo pješacima i sitnim  naoružanjem, u usporedbi sa njihovim poput praćaka. Uz pomoć zračnih snaga i teškoga topništva sa tolikim ljudstvom,  svejedno teško su se nosili sa daleko slabijim (u smislu naoružanja) protivnikom,  koji je za razliku imao motiv i srce. 

Zaboravili jadnici i sitne duše, ili nisu znali jadni, da teško mogu dobiti tu bitku… Teško mogu protiv „srca“ koga nesumnjivo branitelji tada imaše… itekako. Zaboraviše jadni da njihovi sijači smrti imaju kratak rok, datum  valjanosti.  Rok koji teče,  istječe svakim trenutkom, svakim ispaljenim metkom, svakim poginulim, svakim i najmanjim nezadovoljstvom koje se gomilalo i nažalost prečesto i gnjusno prelazeći u anarhiju i divljaštvo, poglavito izraženo na samom kraju bitke… Razuman „čovjek“ teško i nikako  to ne može razumjeti ni zamisliti...ni u primisli ni u mašti. Uvijek i redovito na štetu  nevinih duša, ranjenika, civila djece i žena dakle svih onih koji su najmanje mogli utjecati na slijed…šahovske igre“ . 

Zaboravljaju jadni da uspjeli ne bi da im ne pomogoše petokolonaši, jednako pa i puno, puno više i od one iste dične,  Gospođe Europe... za razliku koja nije sjedila, već svesrdno izdavala i prokazivala one koji ih često i prečesto kruhom nahraniše. Nije za ludo ona stara: „koga ti kruhom on tebe kamenom“ ili pak ona „najgora je guja u istinu ona u vlastitim njedrima“… Ali u istinu.

Ne možemo se oteti niti dojmu  kako su neki vodili svoje tjelesne  aktivnosti vitlajući i naganjajući vreće s novcem, donirane kao pomoć Hrvatima iz dijaspore oglušivali se na hitne pozive, dok tamo neki u „nekom“ našem gradu daleko na istoku vode užasni krvavi boj, ne bi li sačuvali goli život i često zadnji metak u cijevi ostavljali za sebe same.  Upitamo se tada, pa što se onda čudimo Evropi i svijetu? Isti ti su zaboravili, a možda niti ne žele znati niti čuti da smo mnogi mi svoje zadnje ušteđene marke na početku  agresije uzeli od samih sebe i svoje djece davši tamo za nekakvu pušku- „tanđaru“. Da, dobro ste pročitali sami smo kupovali prva oružja ne bi li sačuvali sebe, djecu i svoj dom... Kao i sve one koji nas danas na bestijalan i nadasve ružno sramotan način prozivaj i pljuju su i sami „…negirajući zajedno sa svojim tj. istim kao što su i sami petokolonašima za rušenje nečega za čega se borismo, smiješno i nadasve žalosno.   

Kupovina oružja su bile naše prvi instinktivne reakcije na onaj prvo, trenutno stanje i ugrozu prvo nas samih, naše djece, našeg doma pa svakako i „NAŠE“ države. U samom početku  istine radi i nije bilo neke posebno velike organiziranosti, moglo bi se generalno reći da je vladala stanovita konfuzija i neorganiziranost… pomalo stihija. Ali i pored svega osjećao se nekakav posebni duh. Tek prve prave organizirane straže ustrojava Tomislav Merčep i Blago Zadro…već tamo negdje 2. travnja 1991.  Kao odgovor na Srpske blokade na svim putnim pravcima iz Vukovara i u njega. Uspostavljaju se prve crte obrane i danonoćna dežurstva po tim punktovima. Bilo je skoro redovno da se sa smjenom predavalo i oružje jer ga nije bilo… zamislite pumparice, kako rekoh „tanđare“ i lovačke, možeš misliti,  ali srce je bilo veće i jače od razuma u tom trenutku…

Sva moja osobna iskustva i saznanja,  sve teze i sva moja razmišljanja potvrđuje, Dr. sc. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest. Mnoštvo detalja naučno utemeljenih i potkrijepljeni stručnom analizom i analitičkom dokumentacijom sa naše strane i sa strane Srbije i JNA. Evo samo jedan kratki citat o jednom dijelu o kome sam prethodno već nešto i sam rekao, a takvih je cijelo  mnoštvo. Upravo mi je to drago, daje mi dodatnu energiju i samopouzdanje jer potvrđuje skoro sva moja razmišljanja i daje mi snažan poticaj da sam na pravom tragu već punih dvadeset pet godina. Razmišljanja koja me danonoćno prate, vračaju uvijek iznova i imam osjećaj da taj moj rat nije i nikada neće završiti. On je tu duboko u meni, sakriven.

Citat: Kakav je bio odnos vojnih snaga na području Vukovara?

– Procijenjeno je da u gradu nikad nije bilo više od 2000 branitelja, Vukovar je napadala gardijska brigada koja je konstantno imala oko 3500 ljudi, sudjelovali su i dijelovi drugih brigada, ali grad je rijetko kad napadalo više od 10-12 tisuća ljudi. Ipak, golem je to broj. Kad tome dodate dva-tri oklopna bataljuna, nekoliko divizijuna topništva, jasno je da su imali strahovitu zasićenost i nadmoć u svakom pogledu. Jedino mjesto koje je imalo veći pritisak u Hrvatskoj jesu Vinkovci. Ta se činjenica potpuno ignorira. Gardijska divizija nije napadala Vukovar, nego Vinkovce i Županju. Imamo dovoljno dokumenata koji to potvrđuju.  (Dr. sc. Davor Marijan)

Svakako moram i to reći da su moje ocjene nekih situacija  često daleko radikalnije, jer su donesene na osobnoj razini i  osobnim iskustvima. Sama moja pozicija  daje mi za pravo razmišljati u tom smjeru, jer zasigurno i ako je pad grada  bio neminovan… nitko ne može i ne smije reći da se nije moglo učiniti više u puno, puno situacija... Znamo svi da uvijek može više ma o čemu da se radi. Samo da vam napomenem neke činjenice za primjer, a ima ih bezbroj. Koliko je trebalo godina da se prizna status 204. Vukovarske brigade ? Tko je osuđen za toliko stradanja, i za prekomjerno granatiranje? Tko je optužen za Ovčaru? Tko će nam vratiti uništenu i pokradenu imovinu? Tko će vratiti novce za obnovu kuća rušiteljima grada? Tko će platiti naše zdravlje? Tko će mojoj i vašoj djeci vratiti ukradeno djetinjstvo? Tko će mi platiti moje uspomene (mislim one lijepe)?  One ružne upravo prenosim na sve vas da se ne zaboravi.

Puno, puno toga moglo bi se nabrajati,  a tih novaca nema niti će ih ikada biti… Sretni su oni zasigurno koji to nisu doživjeli, krv, patnju, bol, smrt, silovanja. Tko će nam reći uistinu kada smo mi rođeni…pa ljudi sudite mi i recite da sam ovakav ili onakav, lud… pa shvatite ja sam rođen sa trideset pet godina. Cijeli moj i svi naši životi, sjećanja,  uspomene, ljubavi,  prvi poljupci,  šaputanja na uho, šetnje uz Dunav… nestala su, kao gumicom izbrisana… zar je to pravda?  Mogao bih još puno, puno toga navoditi,  ali nemojte misliti da se žalim…samo konstatiram i iznosim dio, samo činjenica i sada se nađu oni koji definitivno ne vole ni ove ljude ni ovu državu, a zaboravljaju jadni da im je svima, baš svima bez razlike tada  1991. srce doslovno bilo u gaćama… zaboraviše jadni na žalost.  Moram reći i to da niti jednom od prvog slova ne razmišljam o podjelama, mislim da sam  to već rekao.  Bitno je samo reći  žrtva je svaka, ama baš svaka žrtva sa imenom i prezimenom, a jednako tako i zločin…to je moje načelo. Napomenuo bih da se zna i nikada ne zaboravi na nas je izvršena agresija od strane Srbije, a od Boga mi je dano pravo da se branim i ne dam svoje i na sebe… Tko drugačije misli o tome u krivu je.

Citat iz Indexa od 16. 11. 2013.

SUDIONICI događaja oko obrane Vukovara upozorili su uoči tragične godišnjice pada Vukovara na brojne propuste i nepravilnosti hrvatske države kada je u pitanju istraživanje događaja u Vukovaru 1991. godine.

U Vukovar su, kako ističu, nakon protupravnog uhićenja Tomislava Merčepa, upućeni Mile Dedaković i Branko Borković, a Marin Vidić Bili ostavljen je bez potpore u nezavidnom položaju povjerenika Vlade Republike Hrvatske. Upravo su oni i potpisnici otvorenoga pisma.

Ističu da je obrana Vukovara bila samostalno organizirana, bez naputaka iz Zagreba te da je u to vrijeme u hrvatskim državnim institucijama donesen niz "pogrešnih političkih i vojnih odluka o Vukovaru, što je pridonijelo guranju toga područja u pakao rata".

Vrlo utjecajni u hrvatskim institucijama utjecali na brojne tragične događaje

"Te pogrješne odluke donesene su zahvaljujući  jako dobro organiziranoj skupini osoba koje su bile protuhrvatski nastrojene,  ali i veoma utjecajne u Hrvatskom državnom vrhu i institucijama, koje su rovarile iznutra. One su tako podupirući ratne profitere i švercere - već u vrlo ranom razdoblju bitno utjecale na tragičan slijed niza događaja, uključujući i upućivanje hrvatskih policajaca u tragediju u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine", ističu između ostaloga. Također napominju kako je nevjerojatno da do sada ni jedna hrvatska državna institucija nije zatražila da im u to vrijeme zapovjednici obrane Vukovara podnesu izvješća te dodaju kako ih se neutemeljeno napada upravo kako bi se zameo trag "svim protuhrvatskim djelovanjima". Ističu i da nitko nije istražio pljačku golemih količina novca iz vukovarskih institucija 1991. te zagonetne smrti osoba povezanih s financijskim institucijama u Vukovaru, kriminalnu nabavku oružja, zagonetne smrti potencijalnih svjedoka te brojne druge zločine.

Vladimir Živaljić - hrvatski-fokus.hr