Zadnji komentari

Nakon pakračkog imamo i svojevrsni jasenovački dekret

Pin It

U Hrvatskom tjedniku se od svibnja 2020. godine objavljuju popisi lažnih jasenovačkih žrtava. Glede 29. nastavka popisa Lažne jasenovačke žrtve objavljenog u 850. broju Hrvatskog tjednika od 7. siječnja 2021. godine u kojem s nalazi ime Mihajla Blagojevića [1] iz Pakraca javio se gospodin Marijan Pinhak.

Gospodin Pinhak je u prilogu dostavio podatke o nekim bivšim jasenovačkim logorašima iz Pakraca koji su pušteni ili su pobjegli iz logora. Podatci su potkrijepljeni citiranim i priloženih izvorima iz Hrvatskog državnog arhiva ili su temeljeni na osobnim spoznajama g. Pinhaka s obzirom na poznanstvo s nekima od navedenih sumještana.

Gospodin Pinhak je dopustio da koristimo njegove podatke i na tome mu iskreno zahvaljujemo. Prema podatcima g. Pinhaka Mihajlo Blagojević je bio trgovac i poduzetnik u Pakracu koji je radio zajedno sa sinom Nikolom. Mihajlo i Nikola Blagojević su bili povezani s četnicima. Štoviše, Nikola Blagojević je bio četnički zapovjednik koji je prema komunističkim izvorima trebao dovesti u Slavoniju nekoliko stotina četnika. [2] Mihajlo Blagojević je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio interniran u logor Jasenovac iz kojeg je bio otpušten pa je otišao u Srbiju. Prema navodima njegove snahe javio se iz Beograda, a zatim mu se gubi svaki trag.

Prema zborniku Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini [3] iz Pakraca je 24. prosinca 1941. godine u logor Jasenovac upućena grupa Srba, a među njima je bio i već gore spomenuti Mihajlo Blagojević koji je pušten iz logora Jasenovac i kasnije mu se gubi trag u Srbiji. Mihajlov sin Nikola je također nestao, ali u Hrvatskoj. Prema jednom izvoru Nikola Blagojević je bio zatočen u logoru Danica u Koprivnici [4], ali je pobjegao. Prema saznanjima M. Pinhaka Blagojević je iz Koprivnice pobjegao na Psunj i javio se supruzi, ali nakon toga mu se gubi svaki trag. Nakon rata supruga je saznala da su ga likvidirali Titovi komunisti.

Među Srbima iz Pakraca upućenima 24. prosinca 1941. godine u Jasenovac bili su Lazar Orozović i Vladimir Lončar. Oni su važni iz najmanje dvaju razloga. Orozović je pobjegao, a Lončar je pušten iz logora u Jasenovcu nakon čega su obojica otišli u Srbiju i u razmaku većem od mjesec dana dali su iskaze pred srbijanskom Komisijom za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. Lazar Orozović [5] je dao iskaz krajem travnja, a Vladimir Lončar [6] u lipnju 1942. godine, međutim u oba iskaza se navode ista imena navodnih jasenovačkih žrtava i to potpuno istim redoslijedom koji nije podudaran ni abecedi niti srpskoj azbuci. [7] Još je zanimljivije da Orozović i Lončar kao jednog od Srba smaknutih 27. prosinca 1941. godine navode Mihajla Blagojevića.

Glede kasnije sudbine Lazara, Laze Orozovića on se prema saznanjima gospodina Pinhaka pridružio komunističkoj paramiliciji tzv. partizanima, a Vladimir Lončar je prema Imeniku hrvatskih šumara 1943. godine ubijen u beogradskom logoru Banjica. Lazar Orozović je 15. siječnja 1942. godine zajedno sa Đurom Radićem i Jovom Milakovićem pobjegao sa željezničkog kolodvora u Okučanima gdje su ta trojica Srba zajedno s još trojicom Židova iz vagona istovarivali krumpir namijenjen za Staru Gradišku. [8] Đuro Radić je u istoj grupi s Orozovićem upućen u Jasenovac i zajedno su pobjegli, ali unatoč tome na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi Đuro Radić rođen u Šeovici kod Pakraca. Kao mjesto smrti se navodi Stara Gradiška*, ali taj podatak je od samih kreatora popisa označen kao nepouzdan, a u napomenama se navodi Jasenovac.

Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) Đuro Radić iz Šeovice ubijen je u logoru Jasenovac 15. listopada 1942. godine. Tko kaže da jedna nula ne čini razliku pogotovo ako se radi o mjesecima? Za razliku od Orozovića Vladimir Lončar nije pobjegao iz logora. On je 29. siječnja 1942. godine upućen u Staru Gradišku, a nakon epidemije gripe u travnju 1942. godine u grupi od 700 zatočenika prebačen je 20. svibnja 1942. u logor u beogradskom Sajmištu. [9] Prema knjizi V. Dedijera Partizanska štamparija (1945.) Lončar se u Beogradu bavio komunističkom propagandom. Uhićen je u skrovištu krajem 1943. godine i strijeljan. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) Vladimir Lončar rođen 1902. godine u Titelu u Bačkoj, danas dijelu Srbije, prije rata je živio u Pakracu i ubijen je u srpskom logoru Banjica u Beogradu 5. svibnja 1944. godine.

Orozović i Lončar su u svojim iskazima spomenuli petoricu pakračkih Srba ubijenih 27. siječnja 1942. godine u Jasenovcu. Prema dostupnim podatcima jedan od njih Mihajlo Blagojević nije ubijen u Jasenovcu, već je nestao u Srbiji pa to u potpunosti diskreditira svjedočenje Orozovića i Lončara. U mrežnom jasenovačkom popisu kod Vlade Markovića iz Pakraca nije navedena godina rođenja i ime oca, a čak niti komunistički popisivači nisu znali da je Marković ubijen u Jasenovcu, a pri popisivanju više su se vodili političkim odnosno kompartijskim naredbama nego znanstvenim kriterijima. U ovom slučaju izvori u mrežnom jasenovačkom popisu su prva i četvrta Miletićeva knjiga o Jasenovcu i nekakva izjava iz 2008. godine. Nedostatak vitalnih identifikacijskih podataka u slučaju jasenovačkih žrtava obično je dobar indikator da se radi o lažnoj jasenovačkoj žrtvi, a posebno je znakovito da ni „skrupulozni“ komunistički popisivači nisu Vladu Markovića stavili na popis jasenovačkih žrtava.

Gotovo isti je slučaj kod Nikole Vučkovića iz Pakraca kod kojeg također nedostaju neki od vitalnih identifikacijskih podataka i među izvorima nema inačice komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (SZSJ64) koju koriste kreatori mrežnog jasenovačkog popisa. Osim toga prema podatcima iz JUSP-a Jasenovac Nikola Vučković je ubijen 1941. godine. U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata jedini Nikola Vučković iz Hrvatske kod kojega se kao mjesto smrti navodi Jasenovac je iz Gornjeg Rajića kod Novske i ubijen je 1944. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu je Todor Vukmirović iz Knina kod kojega se u napomenama navodi Pakrac i on je navodno ubijen u Jasenovcu 1942.* godine koja je označena kao nepouzdan podatak. Prema L64 taj Todor Vukmirović je ubijen 30. srpnja 1942. godine, odnosno pola godine nakon što je ubijen prema iskazima svjedoka očevidaca Orozovića i Lončara. Peti kojeg su spomenuli Orozović i Lončar je Jovo Štulić. On je prema mrežnom jasenovačkom popisu ubijen u Jasenovcu 1942. godine, ali problem je u godini rođenja jer se navodi 1905., a prema napomenama je 13 godina stariji i nije Srbin, već Hrvat. Prema L64 Jovo Štulić (1892) iz Pakraca je Hrvat i katolik, a ubijen je u Jasenovcu 15. prosinca 1941. godine odnosno desetak dana prije nego je upućen u taj logor i mjeseci pol prije nego što je ubijen prema svjedocima Orozoviću i Lončaru.

Koji se zaključci mogu izvesti iz ovog teksta? Obični „mali“ Hrvati neovisno od vlasti istražuju povijesnu istinu i time doprinose rješavanju povijesno-političke ostavštine iz doba komunističke diktature J. B. Tita. Prema ovom, ali i prema drugim primjerima stječe se dojam da srpski i komunistički svjedoci lažu i kad pitaju, a njihovi sljednici nisu ništa bolji. Rezultat svega je da nakon pakračkog u nezavisnoj Hrvatskoj imamo i svojevrsni jasenovački dekret.

——————————————-

[1] Lažne jasenovačke žrtve (29), Hrvatski tjednik, br. 850, 7. siječnja 20121, s. 48

[2] HDA, Fond 1194, zbirka dokumenata NOV, kutija 14

[3] Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, ur. Slavica Hrečkovski i Mile Konjević, Historijski institut Slavonije, 1970., s. 259

[4] Filip Škiljan, Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest na području kotareva Pakrac i Daruvar između 1941. i 1945., Zbornik Janković, Vol. I No. 1, 2016., s. 103-104

[5] Miletić 1, dok. br. 96

[6] Miletić 1, dok. br. 134

[7] “Marković Vlado, Blagojević Mihajlo, Vukmirović Todor, Štulić Jovo i Vučković Nikola”

[8] Miletić 1, dok. br. 96

[9] Miletić 1, dok. br. 134

* Dr. sc. Nikola Banić i dr. sc. Mladen Koić dvojica su široj hrvatskoj javnosti manje poznatih istraživača, inženjera računalstva, koji već dulje vrijeme upozoravaju na manjkavost, apsurdnost i manipulacije jasenovačkim popisom. Na Narod.hr redovito od 2015. objavljujemo analize Nikole Banića i M. Koića o nelogičnostima na mrežnom jasenovačkom popisu. Koristeći računalne programe usporedili su i službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te su otkrili da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik