Zadnji komentari

Krvava svadba generala Koste Nađa

Pin It

http://1.bp.blogspot.com/-YJu3e4lluAk/VlLXsugfkyI/AAAAAAAAl1g/hBcHRSfjF-g/s1600/dusanka%2Bi%2Bkosta%2Bnadj%2Byugopapir.jpgTitin general se ženio u Celju dok su partizani zvjerski ubijali u nedalekoj Hudoj Jami

»...Ušavši Zagreb ujutro 9. maja, nepune četiri godine poslije ilegalnog odlaska odatle u partizane, Nađ se ponadao da će upravo tog dana „slaviti pobjedu nad fašizmom“. Ali izvještaji što su stizali iz divizijskih štabova nisu govorili u prilog slavljenju.

- Morao sam se s komandantima Prve i Druge armije dogovoriti o daljnjem vođenju operacija. Nije bilo vremena za predah…

A što je značilo doći u Zagreb poslije četiri godine: zapravo poslije punog decenija prvi put proći slobodno ulicama dragog grada gdje je nekad Kosta Nađ živio s roditeljima i braćom? (Porodica Nađ je, naime, tridesetih godina preselila iz Petrovaradina u Zagreb.) Onog sunčanog majskog jutra, prije 30 godina general Nađ je ušao u Zagreb u „linkolnu“. Pratila su ga dva džipa i dva motocikla. „Linkoln“ su mu poklonili drugovi iz 51. divizije kad je oslobođen Osijek...

Prije sastanka s generalima Dapčevićem (Peko. o.a.) i Popovićem (Koča, o.a.) posjetio je roditeljsku kuću u Črnomercu. Ispred kuće, na ulici, još su bili vidljivi znaci okršaja. U kući je zatekao najstarijeg brata Jožiku i najmlađeg Oskara. U Frankopanskoj ulici posjetio je brata Fridriha i njegovu porodicu. Jedan od braće, Karlo, bio je još u partizanima.

-Trebalo je da posjetim mnoge prijatelje, pa neke sam čak i vidio, ali nije bilo vremena za duge razgovore i brojne susrete…« (Jovo Popović, Rat poslije  pobjede, Kazivanja Koste Nađa, Alfa, Zagreb 1976., str. 30.).

Čemu citat baš iz ove knjige i zašto baš sada? Pa proljeće stiže, vjesnici i vjesnice su već procvali te će uskoro „neumitno“, poput sudbine „procvasti“ i te priče „o ustašama i partizanima“, a naročito će se rascvasti različite laži i bajke. Zagraktat će crni gavrani nad nama živima. Prvo, ovdje nema plagijata, ne kitim niti dodajem, nu postoje dva tri pitanja koja me muče od trenutka kad sam prolistao ovu knjigu. Devetog svibnja 1945. Kosta Nađ je u Zagrebu najprije „obavio smotru“ svoje obitelji. Koliko je vidljivo - svi na broju. Tu su i „mnogi prijatelji“, za ratno vrijeme nije grubo reći - s „glavama na ramenima“. Nisu im ih „ustaše“ dirale, a mala je vjerojatnost, nikakva pače, da nisu znali tko su oni, njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji, a tko je on. Miran i sretan je mogao biti general Kosta, stari „španski borac“. Mirno je s Trećom armijom mogao krenuti na sjeverozapad, u Sloveniju, u „rat poslije rata“. Najprije prema Mariboru, gdje su razne jedinice pod njegovim zapovjedništvom punile obrambeni protutenkovski rov (Tezno) kojega su Nijemci iskopali oko Maribora. Tehnologija jednostavna: partizanski borci strijeljaju, štekću mitraljezi, malo pokriju vapnom ili katranom, ako ih imaju, i zemljom tu nakupinu leševa da se baš ne vide. Zatim zarobljene domobrane, koji čekaju u nedalekom šumarku pod stražom - i ne vide što se doista događa, samo čuju i znaju - dovedu kako bi rov zatrpali. I tako nekoliko dana… („Kazivanja“ jednog mladog, maloljetnog domobrana.) Koliko ih je tamo likvidirano, bez suda, ne zna se. „Matematika leševa i kostura“ govori od petnaest do pedeset tisuća.

Krvava svadba

„Nađev štab je 17. maja preselio u Celje i smjestio se u hotelu, na centralnom celjskom trgu. Desetak dana kasnije komandant Treće armije je obaviješten da će Celje posjetiti Vrhovni komandant, koji se od 21. maja nalazio u Zagrebu, a zatim (od 26. maja) u Ljubljani... A u Celje je stigao posljednjeg dana u maju. Pet dana ranije general Nađ  (25. ili 26. svibnja ? o.a.) imao je neobično slavlje: u prisustvu stotinjak zvanica u velikoj dvorani celjskog hotela vjenčao se (slavio je, zapravo, bez vjenčanja) s kapetanom I. klase, rukovodiocem skojevske  organizacije treće armije Dušankom Jovičić.“ (isto, str. 180.).

Nekako u isto vrijeme počela je jedna, od mnogih, jedna od oko sedamsto u Sloveniji, masovnih krvavih svadbi - pod zemljom. I ona u paklu rudnika Barbarin rov, u nedalekoj Hudoj Jami (mjesto) udaljenoj vožnjom „ linkolnom“ najviše oko pola sata, petnaestak kilometara. Da su general Nađ i njegovi svatovi „u ranu zoru“ pogledali u nebo možda su na njemu mogli vidjeti jata crnih ptica, gavrana, kako lete oko Celja. Ćute tolike leševe, a ne vide ih. Jadne ptice.

Likvidacije su trajale uokolo, pa su možda mogli čuti i krikove onih čija su ubojstva tekla. “Ženili“ su žive i mlade djevojke u rudniku  stotinama metara pod zemljom. Svjedoče njihove iskopane i očuvane, i danas lijepe, pletenice. Nema pakla do Barbarinog rova u Hudoj Jami. Tito je u Celje, prema ovoj knjizi, došao 31. svibnja 1945. („Vrhovni komandant je iz kola izašao neobično raspoložen“) (isto, str. 181.) pa je i krike iz Barbarinog rova mogao još slušati, sve tamo do šestog lipnja. Prije toga je bio i sa zapovjednikom Četvrte armije, Petrom Drapšinom (najvjerojatnije se ubrzo samoubio) u čijoj je nadležnosti bio Kočevski rog. Prvog lipnja je stigao u Maribor. Tamo već tiho, mirno, svršena stvar, krici utihnuli. U društvu Peke Dapčevića i Koste Nađa obišao je grad i obavio smotru jedinica 17. Istočnobosanske divizije. A ta se inače bila iskazala „poslije rata“, u „ženidbi pod zemljom“. Nije znao, ništa nisu znali? Ma dajte! Samo pod slovenskom zemljom nestalo sto pedeset tisuća muškaraca, žena i djece, najviše Hrvata, tamo bili, a nisu znali. Obrnuto, tamo su bili kako bi organizirali i provodili.

Inače „duševnog“ generala Kostu Nađa danas bi sigurno nahvalili zaštitari životinja - spasio je i udomio Luksa, psa njemačkog generala Löhera. „(Löhrov pas, Luks, godinama je bio kod Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je i čuvar kuće i dječja zabava“) isto, str. 184.). Vlasti NDH, pa i ustaše, u Zagrebu tijekom cijelog rata nisu dirali njegovu brojnu obitelj, kao ni njegove „mnoge prijatelje“. On im se „u ratu poslije rata“ „zahvalio“ i „odužio“ - spasio i udomio je jednoga njemačkog psa. Koji je inače režao već na spomen riječi „partizan“.

Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr