U spomen na hrvatskog viteza Stipu Javora

Pin It

 Dana 27. ožujka ove godine, navršava se 81 godina od smrti Stipe Javora, junaka, domoljuba, revolucionara i mučenika koji je živio i umro za svoj narod i Hrvatsku. Još za života, Hrvati su ga s pravom doživljavali kao nacionalnog junaka. Čvrsti, stameni, nepokolebljivi revolucionar, svojim je prkosom i dostojanstvom i u vrijeme kad su ga vezivali, mučili i lomili mu kosti, svjedočio o svojoj nadmoći nad dželatima.

U Boga i svoj narod se ufao i nije pokleknuo.

Nikad ga nisu pokorili.

Njih je zameo vjetar i imena dželata više se nitko ne sjeća, a ime StipeJavora, seljaka i pravaša iz Brinja uklesano je na mramoru u mirogojskim arkadama i zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest.I narodnu svijest. Sjena Javorova i danas opominje i podsjeća:

Čovjek nije rođen kao rob. Njega je Bog stvorio slobodnim i sloboda je vrijedna svake žrtve.

Vitez i mučenik Stipe Javor

Pokopan je kraj velikana svoga vremena (Stjepana Radića, Pavla Radića, Đure Basaričeka, Milana Šufflaya), s kojima se borio za slobodu, čast i dostojanstvo puka, nakon što je poslije 7 godina teške robije i svakovrsnog mučenja umro u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.

Na sprovodu, 30. ožujka, okupilo se oko 100.000 duša. Nakon obavljenog ceremonijala ukopa, među okupljenima je došlo do spontanog protesta, pri čemu je policija pucala i smrtno ranila Dragutina Kraljića (koji je sutradan podlegao ranama), a bilo je još 30-ak ranjenih.

Narod se pobunio, ne samo zbog sudbine Stipe Javora (mada je to bio neposredan povod), nego zato što je teror nad Hrvatima postajao sve žešći i žešći i nije mu se nazirao kraj.

Osioni napadi žandara i četnika, samovolja policije i činovnika, atentati na ugledne ljude od strane kraljevih agenata (pri čemu su istaknuti intelektualci bivali zatučeni željeznim polugama na ulici ili ubijani u svojim stanovima), nasilje na javnim mjestima – gdje se čak pucalo u okupljenu masu, u vrijeme narodnih zborova, na izborima ili u drugim prigodama i svakovrsni drugi akti terora postajali su neizdrživi. Maček i HSS bili su primorani organizirati Građansku i Seljačku zaštitu koje su pokušavale toljagama braniti gole živote tamo gdje se drugačije nije moglo, ali ni to nije mnogo pomagalo.

Ova olovna vremena krvave velikosrpske tiranije, kad su se priznanja posala krvavim zubalom a obiteljima pobijenih hrvatskih mučenika dostavljali čak i računi za kuršume kojima su usmrćeni njihovi hranitelji, prilično je uvjerljivo opisao naš književnik Miroslav Krleža u Predgovoru brošure Rajka Jovanovića, Glavnjača kao sistem (Zagreb, 1928.; Izdanje Zaštite čovjeka):

Glavnjača

„Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

  Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, ‘izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči‘.

U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni poslednja.

Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!“

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Protiv takvog nasilja ustao je Stipe Javor, trgovac iz Brinja, kao i tisuće drugih hrabrih i časnih Hrvata, koji su na razne načine, po cijenu života pružali otpor krvavom velikosrpskom orgijanju.

Stipe je rođen u Brinju 27. studenoga 1877. godine. U potrazi za poslom, u dobi od 16 godina odlazi iz svoga sela, sa završena 4 razreda pučke škole i radi razne, uglavnom fizičke poslove po Mađarskoj, Austriji, Rumunjskoj, Srbiji, Češkoj. Mada skromne formalne naobrazbe, kao bistar mladić uspijeva se uz rad obrazovati i steći znanja iz gospodarske i trgovinske struke, a promišljajući o zbilji i gledajući što se oko njega zbiva, zainteresirao se i za politiku.

U Hrvatsku se vratio 1913., a od 1920. godine nastanio u Zagrebu, gdje otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje po cijeloj Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Čestit i moralan, kakav je bio oduvijek, Javor postaje vrlo ugledan i cijenjen u svojoj sredini, pa je bilo neminovno da se u tim vremenima angažira i politički.

snimka TV kalendar, HTV, 27.03.2011.

O počecima svoje političke karijere govorio je pred Sudbenim stolom u Zagrebu, 18. svibnja 1931. godine, na glavnoj raspravi, kada sasvim otvoreno i iskreno kaže: „Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu“.(http://shp.bizhat.com/Javor.html; stranica posjećena 20.3.2017.) Ovdje je Javor potvrdio da pravaštvo za njega nije bilo samo politička ideja ili program, nego njegovo životno opredjeljenje, obiteljska tradicija i dio njegove osobnosti s kojom je stasao i koju je nosio u sebi od malena. U to vrijeme biti pravaš u Kraljevini Jugoslaviji i to potvrditi na sudu, pogotovu na način kako je to uradio Javor, bilo je ravno podvigu. Pravaši su od režima bili obilježeni kao najveći neprijatelji kralja, dinastije i „troimenog“ naroda, jer su imali sasvim jasan stav: samostalna hrvatska država uz odbacivanjesvakogsveslavenstva i jugoslavenstva, jer su se te koncepcije pokazale pogubnima po hrvatski narod.

dr Milan Šufflay

Unatoč svim progonima, pravaštvo je tada okupljalo respektabilne intelektualce i ljude od ugleda, od kojih su mnogi imali i međunarodnu reputaciju, poput: dr Milana Šufflaya, dr Davida Karlovića, dr Mile Budaka, prof. dr Bara Poparića, dr Frana Milobara i drugih, ali su i najviše bili na udaru karađorđevićevske dvorske kamarile.

Događaji koji su se odvijali u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a posebice mučko i kukavičko umorstvo naših zastupnika u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928., dali su za pravo svima koji su tvrdili kako je život Hrvata u zajednici s takvom Srbijom nemoguć. I sam Stjepan Radić, taj nepopravljivi demokrat i zanesjenjak koji je toliko vjerovao u ljude i strpljivo čekao bolja vremena, pred smrt je priznao kako s Beogradom nema sporazuma, što se u narodu pretvorilo u parolu: „Nikad više u Beograd“.

Jačanje terora nužno je za posljedicu imalo odgovarajuću reakciju onih Hrvata koji se nisu mirili s time da moraju biti porobljena raja i tako je sazrijevalo uvjerenje da je revolucionarni put – odnosno, oružana borba, jedini način oslobađanja ispod nametnutog jarma.

Odlučan, inteligentan, hrabar i pouzdan, Javor je brzo stekao povjerenje u svojoj stranci, pa je sve češće bio pozivan na skupove i sastanke, a biran je i za predsjednika Građanskog kluba Hrvatske stranke prava i oblasnog zastupnika za oblast Zagreb. Tijekom 1927. i 1928. godine, on je već stasao u iskusnog političara kojemu se vjerovalo.

Hrvatska revolucionarna pravaška struja započinje svoje aktivnosti na pripremi oružanog otpora velikosrpskom režimu već 1927. godine i te aktivnosti najprije idu preko mladeži koja je posebno nestrpljivo iščekivala konačni početak borbe za samostalnu Hrvatsku.

Nakon što je imenovan pročelnikom za rad sa stranačkom mladeži, te započeo aktivni ilegalni rad protiv velikosrpskog režima, Javor je došao pod još jaču pasku tajnih agenata i policije.

Bio je u vezi s Gustavom Perčecem, dr Antom Pavelićem i drugim istaknutim pravašima koji su dan poslije uvođenja šestosiječanjske diktature (7. siječnja 1929.) utemeljili Ustaški pokret. Koliko se iz povijesnih izvora može saznati, bio je veoma cijenjen u krugovima svojih stranačkih kolega i ideoloških istomišljenika, ali i među građanima Zagreba.

 

dr.Ante Pavelić

Naročito se isticao svojom solidarnošću prema sirotinji i veliki dio svoga prihoda darovao je za njihovo uzdržavanje. Pomagao je i obiteljima uhićenih i zatvorenih prijatelja koji su čamili u srpskim kazamatima.

Poslije odlaska dr Pavelića i njegovih najbližih suradnika u emigraciju (jer oni su od atentata u beogradskoj skupštini bili izvrgnuti progonu, a neki od njih kasnije, u odsutnosti – Pavelić, Perčec – osuđeni i na smrt), Javor kao osoba od posebnog povjerenja u Domovini postaje čelna osoba Ustaškog pokreta. On održava vezu između članova u emigraciji i onih koji su ostali u Hrvatskoj. Policijske uhode su, naravno, pratile sve značajnije i istaknutije ljude koji su se na bilo koji način protivili režimu, pa tako i njega i krug onih u čijem se društvu kretao. Kasnije, tijekom suđenja, na vidjelo je izašlo da su u mnogim slučajevima agenti točno znali što je kada i s kime pričao.

Uhićen je 1929. godine i od početka zvjerski mučen, kao i drugi njegovi prijatelji, a na suđenju (1931. godine), sve je zadivio svojim hrabrim držanjem i klicanjem Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Osuđen je kao „podstrekač“ pobune protiv režima na 20 godina robije, dok su dvojica njegovih suboraca (Marko Hranilović i Matija Soldin) obješeni.

Kaznionica u Srijemskoj Mitrovici

I nakon presude, Javor je svoju borbu nastavio u robijašnici, gdje je u neljudskim uvjetima štrajkao glađu i pružao pasivni otpor, zbog čega je cijelo vrijeme zlostavljan. Na kraju, iscrpljen i tjelesno oslabljen, dobiva upalu pluća i umire u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 27. ožujka 1936. godine.

Javora su godinama mučili na bestijalne načine nepojmljive zdravom razumu: zabijanjem čavala pod nokte, batinanjem po tabanima, pa čak i na onaj koji je ispod svake razine ljudskog dostojanstva – vezivanjem utega za mošnje i razapinjanjem do granice pucanja zglobova.

Prema njemu je primijenjen i posebno okrutan, neljudski metod kojim ga se pokušalo natjerati da potpiše priznanje. To priznanje značilo je smrtnu osudu za nevine ljude i on to sebi nije mogao dopustiti – čak ni onda kad su mu srpski dželati doveli u ćeliju izgladnjelu i izmučenu djecu a sina i ženu stavili na muke.

Hrvati su tu besprimjernu žrtvu opjevali u pjesmi „Mučenička smrt Stjepana Javora“ i u našem narodu se još uvijek može naći ponosnih starica i staraca koji znaju i pamte njezine stihove. Narod pamti samo one koji zaslužuju – i to je najbolje mjerilo ljudske vrijednosti.

Kći Stipe Javora, profesorica Irena Javor preživjela je torture kraljevskog režima i u NDH obnašala dužnost čelnice Ženske loze ustaškog pokreta. Nestala je na Križnom putu poput desetina tisuća naših mučenika.

Hrvatski vitez Stipe Javor primjer je požrtvovnog i iskrenog domoljuba kojega nisu mogli slomiti ni kraljevi agenti i žandari, poznati po svojoj okrutnosti. On je pružao otpor do posljednjeg daha. Ostao je uspravan, ponosan i dostojanstven, vjerujući u Boga i svoj narod, svjestan da Hrvatima nema druge osim boriti se, ukoliko ne žele postati roblje.

A on rob i sluga nije htio niti znao biti. I zato je njegovo ime danas urezano u tvrdu stijenu hrvatske povijesti i narodnog sjećanja, među sva ona časna imena domoljuba i junaka koji su se kroz stoljeća žrtvovali upravo zato: da Hrvat nikada i nikomu ne bude rob.

Poklonimo se sjenima našeg mučenika Stipe Javora i njegove obitelji. Zapaliimo im svijeću i sjetimo se da je na njihovim kostima sazdana hrvatska sloboda.

NEK IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA!

POČIVALI U MIRU BOŽIJEM

 

  Hrvatski Guslar Željko Šimić-Muka Stipana Javora 1 dio…

 Hrvatski Guslar Željko Šimić-Muka Stipana Javora 2 dio…

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo