Alija Šiljak: Mi ćemo pobijediti jer - mi smo Spremni!

Pin It

 Alija Šiljak

Ako bismo danas postavili pitanje „Tko je bio Alija Šiljak?“, većina Hrvata, posebno onih mlađe dobi, vjerojatno ne bi znala odgovor na ovo pitanje. Kad bismo napomenuli da je riječ o osobi čije se ime neminovno povezuje s Domovinskim ratom, za mnoge bi jedini Alija kojeg bi se sjećali bio Alija Izetbegović. No, s osobnim imenim svaka sličnost između dvojice prestaje.

„Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“, komentirao je 10. lipnja 1991. Alija Izetbegović oružanu agresiju Jugoslavenske armije i četničke paravojske na hrvatski narod.

Dok je Izetbegović živio u svojim zabludama, onaj drugi Alija, kojemu je posvećen ovaj prilog, bio je već – spreman. Tekstovi o Aliji Šiljku i njegovom doprinosu Domovinskom ratu relativno su rijetki, a mnogi se pozivaju na uvodni tekst u jedan od novinskih intervjua koje je dao Šiljak:

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje!  Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku.”

 S lijeva na desno (Foča na Drini, svibanj 1991.): Ivan Kovač ( s bocom u ruci - voda iz Drine ), Alija Šiljak, Velimir Dilber, Osmo Adilović, Frano Balenović, Halim Delahmet (predsjednik ogranka HSP Goražde), Božo Čurčija

S lijeva na desno (Foča na Drini, svibanj 1991.): Ivan Kovač ( s bocom u ruci - voda iz Drine ), Alija Šiljak, Velimir Dilber, Osmo Adilović, Frano Balenović, Halim Delahmet (predsjednik ogranka HSP Goražde), Božo Čurčija

Za neke druge Šiljak je bio „jedan od najkontroverznijih likova rata“, kako je to naveo novinar Slobodne Dalmacije Damir Kolak u uvodnom tekstu objavljenom uz intervju s Alijom Šiljkom u Slobodnoj Dalmaciji 31. srpnja 1993. Tom prigodom Kolak navodi:

„Njegov oprečni karakter i profesiju teško je predstaviti u malo riječi. Kontradiktorni, ‘zamrznuti’ član HSP-a, nekoć i član Predsjedništva same stranke, svoje je pristalice i simpatizere na mitinzima škropio ‘svetom vodicom hrvatskom, hladnom izvorskom Drinom’, bojovnik i vojskovođa, u čijem se liku neprestano prepliću surove i plemenite strasti, agresivne i nježne, nagle i smirene.“

 Alija Šiljak u Splitu 1991.

Alija Šiljak u Splitu 1991.

O ovom Šiljkovom simboličnom „ritualu“ svjedoče i fotografije snimljene 10. travnja 1991. na političkom skupu Hrvatske stranke prava u Hotelu „Marjan“ u Splitu kojeg je organizirao tadašnji predsjednik splitske podružnice HSP-a pokojni Jozo Radanović. Bilo je to točno dva mjeseca prije spomenute izjave Alije Izetbegovića, a „naš“ rat, odnosno rat za hrvatsku slobodu i nezavisnost bio je i Šiljkov rat. Dok smo planirali ovaj prilog, upitali smo jednog pripadnika HOS-a i Šiljkovog prijatelja kojeg datuma bi ovakav prilog bilo najbolje objaviti. Za njegov rođendan? Za godišnju smrti? Ili neki treći? Odgovor koji smo dobili bio je: „Mi smo se obično nalazili 10. travnja i znam da je do toga najviše držao, ali ako ne može, svaki će drugi datum biti dobar. Bitno da se ne zaboravi i hvala vam što radite na tome.“

Pripremiti jedan prilog je lako, no biti Alija Šiljak bilo je znatno teže, posebno u okolnostima kada je bilo potrebno biti istinski starčevićanac. Zanimalo nas je kako bi prijatelji predstavili Aliju Šiljka i dobili smo ovaj odgovor:

„Bio je prevelik idealist. Za njega je sve do smrti Hrvatska bila prva i to Hrvatska do Drine. Bio je potpuno beskompromisan po nacionalnim pitanjima. Imao je ponekad prijeku narav i nije ga bilo pametno naljutiti, ali je s prijateljima bio potpuno drugačiji. Imao je veliko srce i bio vjeran prijatelj koji bi ti učinio sve što može i uvijek zaštitio leđa. Volio se smijati i uvijek je u svemu uspijevao pronaći humor, čak i tamo gdje ga nije bilo. Veselice su s njime uvijek bile zabavne i bio je srce društva.“

 Alija Šiljak

Alija Šiljak

Šiljak je rođen u Goraždu 1947. Prema podacima koji se mogu pronaći na Internetu, rodom je iz Foče, a njegova obitelj sve do 20. stoljeća očuvala je običaj pisanja starim hrvatskim pismom bosančicom. U veljači 1991., na Općem saboru HSP-a, Šiljak je izabran za člana Predsjedništva, a ubrzo nakon toga postavljen je i za glavnog koordinatora HSP-a za istočnu Bosnu. S članovima užeg vodstva stranke radio je na ustrojavanju kampova za obuku i organiziranju dragovoljaca HSP-a (Hrvatske obrambene snage – HOS) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Krajem prosinca 1991. Šiljak se stavio na raspolaganje Ministarstvu obrane RH gdje je ostao do rujna 1995. kada je razvojačen i umirovljen.

U medijima Šiljak je ostao upamćen kao beskompromisni promicatelj pravaške misli i vatreni zagovornik organiziranog otpora četničkoj agresiji i stvaranja hrvatsko-bošnjačkog saveza. O njegovoj dosljednosti svjedoče i dva intervjua – jedan iz razdoblja kada se Hrvatska ubrzano morala organizirati i naoružavati za rat koji je već započeo i drugi iz razdoblja kada je hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni i Hercegovini bio u punom jeku.

 Alija Šiljak u Ljubuškom 1991.

Alija Šiljak u Ljubuškom 1991.

U uvodniku intervjua (pdf), objavljenog u tjedniku Globus 6. rujna 1991., novinar Marko Franjić istaknuo je da se za Aliju Šiljka „u političkim kuloarima priča da stvara novu Handžar diviziju, organizira vojne aktivnosti na Drini i angažira muslimanske dobrovoljce u hrvatskom domovinskom ratu. (…) Dugo se nagađalo da li Hrvatska stranka prava ima ili nema svoje dobrovoljce koji se bore u obrambenom ratu. Dobroslav Paraga, vođa HSP, uporno tvrdi da ih ima, ali niti jedan predstavnik javnosti nije ih još vidio. Hrvatski obrambeni savez (HOS), kako se službeno zovu njihovi dobrovoljački odredi, kako kažu u HSP, rezultat su njihova nezadovoljstva dosadašnjim rezultatima u obrani Hrvatske. Odlučili su svoje kritike konkretizirati, u obrani države pomoći na svoj način, bez da se odriču svojih političkih stavova i borbe za granicu na Drini.“

Potaknut glasinama iz „političkih kuloara“, novinar Globusa krenuo je sa Šiljkom u posjet kampu za obuku pripadnika HOS-a o kojemu Šiljak nije želio otkriti više osim da se nalazi „negdje između Sutle i Drine“. Sadržaj čitavog intervjua dostupan je na ovoj poveznici, a ovdje ćemo izdvojiti samo pojedine dijelove značajne za razumijevanje Šiljkovih političkih i drugih uvjerenja.

O BOSNI I HRVATSKOJ

„Moramo biti zajedno ili nas neće biti. Drina je naša granica ili naša grobnica.“

O HRVATIMA MUSLIMANSKE VJEROISPOVIJESTI

„Muslimansku nacionalnost stvorile su srbokomunističke vlasti: pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti nije bilo omogućeno da se izjašnjavaju kao Hrvati: odmah bi im bila prilijepljena etiketa ustaša. Kao Srbi, oni se nisu htjeli izjašnjavati i tako su postali Muslimani. Meni se religiozno određivanje naroda čini besmislenim. Neka Muslimani budu Bosanci, ili Bošnjaci, ovi drugi neka su Slavonci, Dalmatinci, Istrijani, neka jednu budu islamske, a drugi katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti, ili, ne daj Bože, neka svi budu ateisti, ali – svi su oni Hrvati koji treba da žive u jednoj državi koja se zove Hrvatska, i čije su granice između Sutle i Drine.“

O HDZ I STJEPANU KLJUJIĆU

„Kada je zaživjelo višestranačje u BiH činilo mi se da je HDZ prava stranka za mene, jer se govorilo da će se Hrvatska braniti na Drini (Brozović), da će hrvatska barjak biti na Romaniji (Đodan), i ja sam vjerovao i njima i Tuđmanu. Osim toga, ogroman broj Muslimana je pristupio HDZ-u, i na samoj konvenciji u Sarajevu od 6500 prisutnih bilo je najmanje 2500 Muslimana. Nakon Perinovićeva pada, a i kada se vidjelo da toliki broj Muslimana ne odgovara nekome u Zagrebu, zamrznuo sam svoje aktivnosti u HDZ-u. Dok smo Perinović, naši suradnici i ja mjesecima u ilegali radili na organiziranju HDZ-a, riskirajući da nas srpske javne i tajne policije pobiju, Kljujić je pisao stvari koje su cenzurirali Duraković i ostali izdajnici. Kada smo ga zamolili da napiše nešto o našoj stranci, rekao je: ‘Ne, nemojte mene, nazvat će me ustašom i izgubit ću posao’, da bi poslije, kada je Perinović skinut, što su uradili spletkari, karijeristi i preobučeni komunisti, rekao u jednom intervjuu za TV da je on ‘hadezeovac od rođenja!’.“

Napomena: Stjepan Kljujić radio je od 1965. do 1971. kao novinar Oslobođenja, a od 1971. kao sarajevski dopisnik zagrebačkog Vjesnika. U razdoblju od 1990. do 1992. obnašao je dužnost predsjednika HDZ-a BiH.

O HSP

„Kada je HSP počela razvijati svoje aktivnosti u Herceg Bosni pristupio sam, jer je to jedina stranka koja je izašla na Drinu, održala tribine i istinski širila hrvatsku misao, dok HDZ tamo nije održao nijedan skup ili tribinu. Čelništvo HSP je shvatilo da se Hrvatska ne brani iz Banskih dvora, ili u Sisku, već na Drini, pa su i svoje aktivnosti u posljednjim mjesecima koncentrirali tamo. Rezultat takvog rada je da danas u Foči ili Goraždu imamo na stotine i politički i bojno aktivnih članova koji su u najboljoj dobi, od 20 do 35 godina, a koje HSP prije svega naoružava znanjem, ali i oružjem, ne ulazeći u to da li se netko osjeća Muslimanom ili Hrvatom islamske vjeroispovijesti, Bošnjakom, ili svime time pomalo.(…) Mi pravaši nismo ni za feder ni za konfeder, jer na njemačkom jeziku feder znači opruga koja se zategne u Beogradu, pa udara po hrvatskim i ostalim nesrpskim glavama diljem ovih prostora. Mi možemo sa Srbima, ali nećemo pod Srbima. Srpska peta na našim glavama mora biti prošlost ili nas neće biti. Sa Srbima ćemo se dogovarati, ali sa četnicima ćemo se obračunavati bez obzira da li nose kokardu ili petokraku.“

O HOS

„HOS je osnovan prije svega da se bori za obranu Hrvatske i kao takav je u sastavu ZNG, što znači da mi nismo nikakva paravojna stranačka formacija. Razlika između nekih drugih hrvatskih ratnika i mojih suboraca i mene je u tome što se mi borimo za Hrvatsku u njenim povijesnim i etničkim okvirima, dakle za Hrvatsku od Sutle do Drine.(…) Za sada imamo lakše pješadijsko naoružanje, dakle, strojnice, snajpere, ‘zolje’, ambruste tj. protuavionsko i protuoklopno naoružanje, itd. Mi smo se počeli naoružavati kada su mogućnosti za nabavu oružja bile znatno smanjene u odnosu na prije nekoliko mjeseci, jer je oružje puno skuplje, uveden je embargo, bilo je nekoliko afera, ali unatoč svemu tome, mi smo uz pomoć naših ljudi iz inozemstva uspjeli nabaviti dio potrebnog naoružanja.“

O USTAŠAMA I „ZA DOM SPREMNI“

„Kod vojničkih pozdrava koristimo pozdrav ‘Za dom spremni’, a dom, to je kuća, avlija, braća, sestre, djeca i za to moramo biti spremni, i to je po meni jedan od najljepših vojničkih pozdrava u svijetu, ali od svakog dizanja ruku i ostalih fašističkih simbola mi se ograđujemo. Hrvate nazivaju ustašama bez obzira da li smo u civilnom ili vojnom odijelu. Mi smo za njih ustaše, ili fundamentalisti, ili oboje, od trenutka kad smo u majčinoj utrobi začeti. Za njih su ustaše i strani novinari, i Austrijanci, i Nizozemci, i oni njihovi koji su se s njima sukobili na Terazijama, jednostavno, svi oni koji ne misle kao oni. (…) Ako je ustaša nacist – Hrvati nisu ustaše, ako je ustaša fašist – Hrvati nisu ustaše, ali ako je ustaša netko tko je ustao da se bori za slobodu, da brani svoj dom, da brani svaku stopu svoje domovine, onda smo u HSP ustaše svi od glave do pete i od pete do glave, i uvjeravam vas da su svi Hrvati takve ustaše, jer mi naprosto moramo biti ustanici da bi se obranili.“

O JUGOSLAVIJI I „OSLOBOĐENJU“

„Svi su bili zločinci koji se nisu borili za komunističku Jugoslaviju, koja će biti pod patronatom Moskve, a kad su pobjegli od Moskve, stvorili su vlastitog Staljina – to je Jozo bravar, vlastitu Mosku – Beograd i vlastite Litve, Estonije, Latvije – to su Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Bosna. Mi nismo nastradali od staljinizma, koliko smo nastradali od titoizma, tj. od tzv. oslobođenja. Mi jesmo nastradali u ratu i neka nam se ponove još tri rata, ali ne daj Bože da nam se ponovi još jedno ovakvo oslobođenje. Ne daj Bože da se Jugoslavija i njeno oslobođenje ponovi bilo kada, bilo kome i bilo gdje na ovom svijetu.“

O SRPSKOJ MANJINI U HRVATSKOJ

„Oni Srbi koji budu htjeli priznati Hrvatsku kao svoju domovinu, a takvih ima, imat će zaista sva prava, ali oni koji misle da mogu živjeti ovdje i jesti hrvatski kruh, a ponašati se po naređenjima iz Beograda, neka znaju da mostovi na Drini nisu pravljeni samo zato da bi se u hrvatsku Herceg-Bosnu moglo samo ući, već neka imaju u vidu da se preko tih mostova može i izaći, i to o našem trošku, a tada, bude li potrebno, srušit ćemo sve mostove na Drini, zajedno s onim višegradskim, i nikada više na Drini neće biti pravljeni mostovi.“

O RADOVANU KARADŽIĆU

„Karadžić je pak jedan loš guslar s Durmitora, Crnogorac koji je došao u Sarajevo i, kad mu je to trebalo, proglasio se Srbinom. Bio je Crnogorac, dok mu je to trebao. On je tek isturena Miloševićeva ruka. Njega je Srbija postavila i, ako joj to bude odgovaralo, ona će ga i skinuti, naravno, ako ga prije toga ne skine netko drugi.“

Napomena: Šiljak je bio u pravu. Radovan Karadžić uhićen je u Beogradu 21. srpnja 2008. te izručen Haškom sudu gdje je 24. ožujka 2016. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. „Skinula“ ga je Srbija.

O MIRU I BUDUĆNOSTI

„Kad mi budemo imali svoju državu, Evropa može računati na mir, inače će ovdje rat trajati ako treba i 30 godina, do istrebljenja. Mi se nikada predati nećemo. Mira više neće biti dok hrvatski narod ne bude imao svoj mir. Zato se ovo pitanje pod hitno mora riješiti i sa scene moraju otići svi ti zločinci, a na vlast trebaju doći razumni ljudi, koji će Srbiju pomiriti sa susjedima i sa cijelim svijetom.“

 Alija Šiljak

Alija Šiljak

31. srpnja 1993. politička situacija bila je znatno drugačija, a smisao Šiljkove izjave „moramo biti zajedno ili nas neće biti“ malo je kome bila na umu. Stoga je i uvodnik u Šiljkov intervju (pdf), objavljen tog dana u Slobodnoj Dalmaciji, bio veoma drugačiji, tužniji i sjetniji. „Danas melankolično i oporo govori o sebi, svom HOS-u i HSP-u, Aliji Izetbegoviću, Dobroslavu Paragi, svojoj Foči, Goraždu, Višegradu, svojim proročanstvima, i predviđanjima. Na trenutak je miran i ćudljiv, opsjedan tugom i bolom zbog svega što se desilo i dešava njegovu narodu ‘od Sutle do Drine i od Soče do Foče’. Na trenutak je pak agresivan i snažan, temperamentan i spreman ‘za dom’, moćan da iz letargije iskorakne ponovno na bojište u istočnu Bosnu i oslobodi ova, kako kaže, ‘povijesno hrvatska’ ognjišta od svih zala četničkih. Bole ga rane muslimansko-hrvatskih sukoba, steže zube kako bi zaustavio svu gorčinu prejakih riječi što hoće prokuljati. Sjećate se Alije, čovjeka koji je prvi nakon četrdeset pet godina ‘sužanjstva’, razvio hrvatski stijeg na Drini i rekao: ‘Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče, je teritorij koji pripada mom narodu, bez obzira na vjeroispovijest, islamsku i katoličku…’ Od tada je puno krvave vode pronijela Drina. Hirovite vode političkih i ratnih previranja nisu mimoišle ni Aliju Šiljka“, pisao je tada novinar Damir Kolak.

 Alija Šiljak (1993.), Slobodna Dalmacija

Alija Šiljak (1993.), Slobodna Dalmacija

No, unatoč tadašnjem hrvatsko-bošnjačkom sukobu, Šiljak nije gubio nadu u pobjedu pa kaže: „Naša jedina solucija je rat do konačne pobjede. Ovaj rat može potrajati i trideset godina, čak i duže nego vijetnamski, može prerasti u europski, pa i svjetski, ali nitko nema pravo, niti s hrvatske niti s muslimanske strane, potpisivati ili pristajati na bilo kakav mir dok ne budu vraćeni okupirani teritoriji i izvršene osvete za sve ono što nam je srbokomunistička soldateska počinila u ovome ratu, u onom prošlom i u vrijeme takozvanog oslobođenja, za vrijeme kojeg su svi nesrpski narodi stradali više nego u oba rata. Kada će doći taj dan, to je teško reći, ali je sasvim sigurno da će doći. On neće doći sam od sebe. Potrebno je ostvariti nekoliko bitnih preduvjeta za to. Najbitniji preduvjet zove se hrvatsko-muslimanski vojni savez. Bez ovoga saveza svaki razgovor o ovoj temi opor je zrak i odjek praznine.“ Na postavljeno pitanje o kulminaciji sukoba između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, Šiljak je istaknuo da „krivci na obje strane imaju i svoja imena i prezimena“ te da se „ne možemo više vaditi općenitim stvarima kao što su UDBA, KOS, jugonostalgičari, fundamentalisti i slično“.

O HRVATSKIM GRANICAMA

„Ni jedan čestiti starčevićanac, a tu ima i Hrvata i Muslimana, neće se odreći Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama. ne moramo to ostvariti u ovom ratu, niti za sto slijedećih godina, ali se povijesnih činjenica nećemo odreći ni za deset tisuća godina.(…) Nebo i kurvinska međunarodna zajednica neće uvijek biti naklonjeni Srbiji. Doći će naših pet minuta! A što se tiče hrvatskoga stijega, u oslobođenoj Foči, a to je na Drini, ako nigdje drugdje, vijorit će se  ispred moje kuće, moje barake ili šatora. Ja nemam pravo ni umrijeti dok ne dosanjam svoj san.“

O ALIJI IZETBEGOVIĆU

„Sudit će mu vrijeme, premda bih osobno više volio, da mu složno sude Muslimani, Bog i Hrvati. Boga sam namjerno ‘stavio’ između Muslimana i Hrvata, jer ih povezuje i spaja za razliku od nekih (ne)ljudi koji ih razdvajaju. Sličnoga su soja i oni koji pokušavaju posvađati Dalmatince, Hercegovce, Zagorce, Slavonce…“

O DOBROSLAVU PARAGI

„Paragu već odavno ne kontaktiram. Iz principijelnih razloga do izvanrednog ili redovnog Općeg sabora HSP-a javno se neću izjašnjavati niti o Paragi niti o stvarima vezanima za Stranku ili HOS. Na ovaj način jednostavno želim izbjeći nanošenje štete stvari za koju se borim, premda bih najradije (…), neovisno od politike, Paragu, kao čovjeka, s velikim zadovoljstvom nokautirao nasred Jelačićeva placa!“

O BUDUĆNOSTI

„Do saveza između Muslimana i Hrvata, kako političkog tako i vojnog, prije ili poslije mora doći. Za realizaciju ovoga saveza, kao jednu od predradnji, potrebno je očistiti ‘avlije’. Svatko svoje dvorište mora temeljito pomesti, i to brezovom metlom, pa tek onda ukazivati susjedu na eventualne prljavštine. Duboko sam uvjeren da je Izetbegovićevo dvorište prljavije. Zato bi ta tamo strana trebala što prije uzeti metlu u ruke. U protivnome vrlo lako bi se moglo dogoditi da s ovih prostora nestane jedan narod, kako je, u stvari, svojedobno u Skupštini BiH najavljivao krvožedni zločinac s Durmitora Radovan Karadžić. Hrvati bi kao narod, ako ne dođe do toga saveza u svakome slučaju opstali, ali bi hrvatska država i njezina opstojnost u bližoj perspektivi bile ozbiljno dovedene u pitanje.“

 Alija Šiljak

Alija Šiljak

Alija Šiljak umro je 3. prosinca 2015. u Zagrebu ne dosanjavši svoj san, a pokopan je dva dana kasnije u Goraždu. Mnoge njegove misli još su uvijek aktualna. Hrvate još uvijek nazivaju ustašama bez obzira da li smo u civilnom ili vojnom odijelu. Umjesto „fundamentalistima“ nazivaju nas „revizionistima“, a zahvaljujući spletkarima, karijeristima i preobučenim komunistima, koji imaju svoja imena i prezimena, još uvijek stradavamo od titoizma i tzv. oslobođenja. I dalje smo protiv federa i konfedera, no „srpska peta“ na našim glavama još uvijek nije prošlost jer previše je onih koji jedu hrvatski kruh, a rade po naređenjima iz nekih svojih „glavnih gradova“. No, unatoč takvoj tmurnoj sadašnjosti zaključit ćemo Šiljkovim riječima, izrečenima 1991. u Splitu, pa ćemo reći da znamo da ćemo pobijediti jer – mi smo spremni.

Tekst Diane Majhen ( Dragovoljac.com) posvećen Aliji Šiljku

Pripremila: Blanka Matković/croatiarediviva.com