Masovna Titova postratna ubojstva

Pin It

Činjenica da se partizanska vojska nije držala međunarodnih konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima, prisilno unovačenim pojedinicima, kao i tisućama civila, žena i djece, čitavo razdoblje označuje kao osvetnički masakr čiji se razmjeri danas utvrđuju u novom, mnogo pogubnijem opsegu.

Obavještajni oficir 5. korpusa kapetan N. Nicolson izvijestio je: „da se izbjegli boje da ćemo ih vratiti Titu, a to je, na žalost, bilo upravo to što smo namjeravali. Nismo im rekli ništa o našim namjerama, sve dok sami nisu opazili da Titovi stražari ulaze u vlak. Dopustili smo im da ostanu u Viktringu u blaženom neznanju i samo formalno pod stražom…Nije bilo nimalo ugodno razbijati njihovu intimu…Ali, dali smo riječ Titu, a to kako su ih njegovi ljudi prihvatili, budi u nama nadu da im sudbina neće biti odveć okrutna…“

Kako smo naveli u zadnjem broju, prema istraživanjima dr. Jere Vodušek Starič („Kako su komunisti došli na vlast 1944. – 1946.“.), ne samo da postoje velike razlike u povjesnim istraživanjima broja žrtava postratnih komunističkih masakara, već je riječ o povijesnom segmentu koji se neprekidno popunjava otkrićima novih stratišta.

Činjenica da se partizanska vojska nije držala međunarodnih konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima, prisilno unovačenim pojedinicima, kao i tisućama civila, žena i djece, čitavo razdoblje označuje kao osvetnički masakr čiji se razmjeri danas utvrđuju u novom, mnogo pogubnijem opsegu.

Kako navodi autorica, poslije 17. svibnja krenulo je izručivanje preostalih ratnih zarobljenika u Koruškoj. Britanci su ih od 18. do 31. svibnja prevozili vlakovima preko Rosenbacha i Bleiburga, tobože prema Italiji. Iz britanskih se informacija vidi da su najprije izručivali hrvatske jedinice, zatim četnike (samo one koji su bili u Viktringu, ostale, u načelu, nisu izručivali) i, kao posljednje, slovenske domobrane. Potankosti o izručenju opisane su u pismu vodstva slovenskih izbjeglica, konkretno u pismu Jože Basaja Mihi Kreku u Rim. Pismo svjedoči o nevjerici u mogućnost da bi transporti mogli biti upućeni u Jugoslaviju: „I stvarno smo sve do jučer, 30. 5. u 13 sati popodne, svi bili uvjereni da smo pod engleskom zaštitom i da samo budala može pomisliti da će Englezi našu vojsku izručiti Titu, a što se doista dogodilo u danima od 25. do 31. 5…“.

Sudeći po pismu, najprije su, 24. svibnja, iz Viktringa u Jugoslaviju transportirana tri srpska dobrovoljačka korpusa (njihov zapovjednik bio je potpukovnik Radoslav Tatalović), zatim ustaše i 27. svibnja s njima još 600 slovenskih domobrana.

Alexander je 17. svibnja pisao Eisenhoweru da su među 220.000 izbjeglih, 25.000 Hrvati i 24.000 Slovenci. Britanski izvori najčešće navode Krekovu, odnosno Basajevu brojku o 11.100 izručenih. Dotle su iz američkog veleposlanstva u Beogradu izvijestili da su od 23. do 31. svibnja izručili 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenca i 400 Crnogoraca.

U blaženom neznanju

Britanski oficiri u Koruškoj bili su svjesni svoje uloge. Obavještajni oficir 5. korpusa kapetan N. Nicolson izvijestio je „da se izbjegli boje da ćemo ih vratiti Titu, a to je, na žalost, bilo upravo to što smo namjeravali. Nismo im rekli ništa o našim namjerama, sve dok sami nisu opazili da Titovi stražari ulaze u vlak. Dopustili smo im da ostanu u Viktringu u blaženom neznanju i samo formalno pod stražom…Nije bilo nimalo ugodno razbijati njihovu intimu…Ali, dali smo riječ Titu, a to kako su ih njegovi ljudi prihvatili, budi u nama nadu da im sudbina neće biti odveć okrutna…“.

Feldmaršal Alexander je 4. lipnja posjetio civilni logor u Koruškoj. Civilnim je izbjeglicama rekao da osobno nije za njihovo izručenje. Još istoga je dana naredio da izručenja više neće biti, da s vojnim osobama treba postupati kao s ratnim zarobljenicima, a s civilima kao s emigrantima. No, slovenski političari u Koruškoj još su mjesecima javljali da ljudi bježe iz logora, jer ne vjeruju saveznicima. Savezničke vojne vlasti i nadalje su slale u Jugoslaviju sve one koji su se htjeli vratiti. Oficiri za repatrijaciju pri Glavnom štabu savezničkih snaga u Njemačkoj (SHAEF) u srpnju su konstatirali da Jugoslaveni ne poznaju situaciju u svojoj domovini i da bi ih trebalo upozoriti da ne nasjedaju oficirima za repatrijaciju poslanima iz Jugoslavije.

Na jugoslavenskoj je strani izručene zarobljenike prihvaćala Jugoslavenska armija, odnosno jedinice KNOJ-a. Štab slovenskog KNOJ- a, točnije, načelnik štaba 2. divizije KNOJ-a Franc Tavčar Rok, 24. svibnja o tome je službeno obavijestio predsjedništvo slovenske vlade: Prema zapovjedi generalštaba JA i štaba KNOJ-a, primili smo od vojnih vlasti pod svoju komandu sve ratne zarobljenike. Logori u Škofjoj Loki, Šentvidu i Begunjama bili su pod isključivom upravom Ozne (tamo nisu imali pristup ni drugi predstavnici JA), a ostali pod upravom vojske.

Sudbina izručenih, kako navodi autorica, nadalje se mogla pratiti samo na temelju svjedočenja preživjelih i očevidaca, od kojih se moglo saznati da su u Mariji Elend (Podgora) zarobljenike ukrcali na vlak i zatvorili vagone, pri čemu je nekoliko zarobljenika koji su pokušali pobjeći bilo ubijeno. U Rosenbachu su vlak preuzeli vojnici JA (postrojbe koje su govorile srpski i hrvatski) i usmjerili ga kroz tunel u Jesenice, pa u Kranj. U Kranju su zarobljenike preuzele slovenske jedinice i smjestile ih u tamošnji logor ili ih poslale dalje. Obično su ih rasporedili u čete, odvojivši prethodno civile, žene i maloljetne od vojnih formacija. Odmah su kažnjavali dezertere iz NOV i one koje su, kao sumnjive, prepoznali pojedini aktivisti. Odvozili su ih u Škofju Loku (odande na stratiše pod Podpulfrcom), a ostale dalje u Šentvid, u Škofove zavode, gdje je bio prolazni logor Ozne za Sloveniju.

Stratišta u Brezrovom grabnu i Kočevju

Do 14. lipnja kroz Škofove zavode je navodno prošlo 16.000 zatočenika, među njima i Hrvata. Odatle su ih vozili na stratište u Brezarovom grabnu ili pak kamionima i pješke do stanice dolenjske željeznice, pa vlakom do Kočevja. U Kočevju su ih, u zgradi gimnazije ili Marijanišča, svlačili do donjeg rublja, vezali žicom, ukrcavali u kamione i odvozili na stratišta blizu dubokih provalija u šumama istočno od Kočevja pa sve do Malog Roga. Priča se da je samo u Rogu bilo likvidirano 14.000 ljudi, među njima 3-4.000 slovenskih domobrana, 3.000 srpskih dobrovoljaca, 1.000 crnogorskih četnika i 2.500 Hrvata. Anonimna osoba je 11. lipnja pisala iz Ljubljane Mihi Kreku: „Ljudi koje su partizani dovezli iz Koruške nalaze se u Šentvidu, Šk. Loki, Kranju i u Teharjima kod Celja. Stižu užasne vijesti. U Crnogrobu su masovna groblja. Iz zatvora u Škofjoj Loki svake večeri kamionima odvoze ljude vezanih ruku i nogu, a nitko se ne vraća. Svake večeri s Crnogroba odjekuju pucnji. Isti se prizori nižu u Kočevskom Rogu, kamo su navodno odvezli one koji su bili zatočeni u Škofovim zavodima. No, službeno i javno ništa se o tome ne zna. Vlada prima goste, svečanosti se redaju jedna za drugom, posvuda je mir i red. A za to vrijeme OZNA, pod okriljem mraka, u zabačenim krajevima, gdje ne očekuje neželjene savezničke oči, iz noći u noć obavlja svoj zločinački posao. Partizani pak otvoreno govore da će svi domobrani biti upućeni na prisilni rad u 13. bataljun, pod zemlju, odakle nema povratka“.

Basaj je potkraj svibnja pisao: „Danas već imamo vijest daTitovi ljudi voze naše mladiće u Celje, gdje ih navodno (prema izjavama srpske pratnje) očekuje narodni sud, a što je to, znamo“. Uskoro je bilo sve više svjedočenja. Poručnik 16. divizije 3. armije JA Branislav Todorović potanko je opisao grubo postupanje sa zarobljenicima, oduzimanje novca i dragocjenosti, samoubojstva i likvidaciju 54 časnika prve skupine zarobljenika kod Hrušice. Rekao je da je u Sloveniju otpremljeno 16 transporta. Tvrdio je da je o svemu obavijestio britanske oficire u Rosenbachu i zbog toga postao sumnjiv partizanima, pa je početkom lipnja pobjegao u Italiju. Todorovićevu izjavu Krek je kasnije poslao u London. Ta su svjedočenja dospjela i na stol Sir Ormea Sargenta (stalni podsekretar u FO), iz čijih zabilješki saznajemo da početkom lipnja nije pouzdano znao da je došlo do izručenja i da je sumnjao da je riječ o tako velikom broju Slovenaca.

Sva svjedočenja govore o okrutnom postupanju sa zarobljenicima i o likvidacijama odmah nakon izručenja – najprije u Gorenjskoj i na Kočevskom Rogu, a zatim su premještene u Teharje i Hrastnik, gdje je to trajalo do jeseni 1945. Točan broj likvidiranih nije moguće utvrditi, osnovana je, međutim, sumnja da većina zarobljenika nije preživjela. A među njima nisu bili samo ratni zarobljenici koje su vratili Britanci, nego i slovenski domobrani koji se nisu htjeli povući u Korušku, pa su ih vlasti zatočile odmah nakon oslobođenja; među njima je bilo i civila, simpatizera. Jedini pokušaj izračuna broja ubijenih nakon rata u Jugoslaviji tada je napravio Krek. On tvrdi da je u prvih šest mjeseci Titove diktature u Jugoslaviji pobijeno i zatočeno ukupno 774.000 osoba, u što je uključeno 500 osuđenih na smrt od vojnih sudova, 3.500 smrtnih presuda redovnih sudova, 260.000 potajno ubijenih od Ozne i partijaca, 60.000 likvidiranih u vojsci, 300.000 zatočenih u koncentracijskim logorima i zatvorima i 150.000 na prisilnom radu. No, to su posve neprovjereni podaci.

Otvoreno ostaje i pitanje tko je naredio da se tako postupa sa slovenskim domobranima i njihovim pristašama. Kako su i KNOJ, koji je preuzeo zarobljenike i Ozna, koja je upravljala sabirnim logorima, bili izravno podređeni Ministarstvu i ministru za narodnu obranu Titu, zaključak je da se odluka nije mogla donijeti bez Titove zapovijedi i zapovijedi Generalštaba JA. To tvrdi i Đilas, ističući da nitko nije mogao izvesti tako opsežnu operaciju bez dopuštenja s vrha. Njegovo je objašnjenje da je KPJ na taj način htjela dokrajčiti „naša dvoumljenja i četnička nadanja“, te da je prevladala i osvetnička atmosfera. Moguće je, doduše, napominje Đilas, da je sama Ozna rastegnula ovlasti koje je dobila od vodstva i da je prema vlastitim, više puta i nedosljednim kriterijima, nastavila s egzekucijama sve do kraja 1945.

Odluke o likvidacijama najvjerojatnije su donijete za Titova posjeta Hrvatskoj i Sloveniji, koji je koincidirao s izručenjima. Nalazimo tek nekoliko aluzija u tadašnjim Titovim govorima, kao na primjer: „Mi smo očistili ovu zemlju ne samo od njemačkih osvajača nego i od domaćih izroda“ (iz govora u Kumrovcu) i „Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla je već ogromnu većinu, a samo jedan manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikad više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja“. (iz govora u Ljubljani).

Kasnije, 3. srpnja, Tito je poslao u Sloveniju naredbu o tome kako da se postupa sa slovenskim domobranima, kao da su oni još živi. Moguće je, dakle, sljedeće: ili o likvidacijama nije želio službeno ništa znati (znamo da je postojao dogovor unutar Ozne da se o tome ne govori) ili zaista nije bilo dogovora o tako opsežnim likvidacijama. Međutim, na promjenu odnosa prema zarobljenicima svakako je utjecao pritisak nekomunista u vladi DFJ i međunarodne javnosti.

Da je odnos prema zarobljenicima bio dobrano obilježen osvetoljubivošću, pokazuju neki postupci. Njemačke ratne zarobljenike, koje je zarobila JA, uglavnom se smještalo u Vojvodini. Tako je CK KPS zatražio od svoje predstavnice u Koruškoj: Sve njemačke zarobljenike pošaljite iz Koruške u Štajersku, a od tamo preko Mađarske u Vojvodinu. Štab 4. armije je s time suglasan. Ostalo je zapisano da su ih, zajedno s četnicima i hrvatskim jedinicama, poslali na dugi marš sramote kroz Jugoslaviju. Kažu da je bio dugačak 2.000 kilometara i da se išlo, najprije 50, a onda 20 km dnevno. Tijekom marša navodno je, do kraja 1945., izgubilo život više od 60 posto onih koji su se predali oko 8. svibnja.

Marš je u lipnju 1945. vidio i predstavnik savezničkog zapovjedništva u Beogradu te o tome izvijestio: „Kolonu sam vidio u Beogradu i bio svjedokom jednog od najzvjerskijih prizora koje sam ikada vidio. Mnogi su bili bosi, izgladnjeli, izmrcvareni i velik dio njih je imao dizenteriju, pa čak i tifus. Na radost stanovništva morali su marširati kroz grad usred bijela dana. Partizani i bugarski elementi iz mnoštva šutirali su posustale. Na začelju su nosili tri mrtvaca“. Ta kolona, u kojoj je bilo oko 10.000 njemačkih, turkestanskih i hrvatskih ratnih zarobljenika, došla je iz Zagreba. Predstavnik saveznika još je izvijestio da je jedan njemački general major svjedočio o strašnom postupanju s njegovim ljudima. U drugoj su koloni hrvatskim ratnim zarobljenicima na čelo utisnuli veliko slovo U, a ljudi su ih, duž beogradskih ulica, kamenovali. Vidjevši to, Šubašić je uložio prigovor kod Tita, ističući da se takvim postupanjem neće moći graditi bratstvo i jedinstvo. Zahtijevao je da se sudi onima koji su krivi, a da se ostali oslobode. I britanski veleposlanik Stevenson razmišljao je o posredovanju, ali je zaključio da od toga ne bi bilo koristi, jer Jugoslaveni, zbog još svježih uspomena na njemačke postupke, ne bi bili kadri to razumjeti; uz to, napomenuo je, „oni sasvim slično postupaju s vlastitim kvislinzima, dijelom iz osvete, a dijelom iz puke neosjetljivosti koja je, očito, u karakteru tih ljudi“.

Autor: Marina Tenžera/7Dnevno