Zadnji komentari

Borovo selo - Kronologija bešćutnog krvavog zločina i nekažnjavanja

Pin It

 

 

Borovo Selo, Slavonija, Hrvatska

12 hrvatskih redarstvenika mučki ubijenih u Borovu Selu

Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika iz  PU Vinkovačke, sa zapovjednikom Stipanom Bošnjakom uvučeni su u unaprijed postavljenu zasjedu, gdje su ih iza kapija, ograda, prozora i u potkrovljima kuća čekali Srbi spremni i naoružani snajperima i automatskim puškama. Pored domaćih ekstremista, u akciji sudjeluju i oni iz Srbije i Vojvodine, uglavnom četnici Mirka Jovića i Vojislava Šešelja.*

————————

*24.8.2005. godine, tijekom sudskog procesa Slobodanu Miloševiću pred MKSJ u den Haagu, Šešelj je ponovio ono što je ranijih godina već nebrojeno puta izjavljivao za medije. Rekao je kako su „dobrovoljci“ njegove stranke 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu „ubili 30 hrvatskih policajaca i plaćenika“.

„Na hrvatskoj strani je bilo 30 poginulih, iako su Hrvati priznali 15. Ostali su bili Kurdi kod kojih su nađene stare novčanice iz doba Nezavisne Države Hrvatske i Hitlerove rajhsmarke“, rekao je u svom dobro poznatom stilu četnički vojvoda i ratni zločinac Vojislav Šešelj u sudnici haškog Tribunala.

O sudjelovanju četnika iz Srpske narodne obnove i njihovog odreda „Dušan Silni“ (čiji lider je bio ekstremist iz Nove Pazove Mirko Jović) u pokolju u Borovu Selu tog 2. svibnja 1991. godine, javno je u medijima  svjedočio četnički zločinac Mihajlo Ulemek (pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde), koji nije podnosio Jovića i bio je u stalnom sukobu s njim, ali mu je unatoč tomu odao priznanje za akciju u Borovu Selu.

————————————————————————————————————————————–

To su uskoro potvrdili i sami organizatori pokolja, pred kamerama i srbijanskim novinarima, hvaleći se ovim svojim „podvigom“.

Dakle, nasuprot svima koji negiraju ove činjenice, stoje nepobitni dokazi koji govore da su pored Šoškoćanina, Lončara i drugih domaćih ekstremista, glavni egzekutori u ovom pokolju bile četničke ubojice iz Srbije, odnosno Vojvodine, što obara tezu da je u pitanju bila „spontana odbrana srpskog naroda“. Ljudi na lijevoj obali Dunava (vojvođanski podunavski pojas), bili su svjedoci da su se četnici gotovo 3 mjeseca prije počeli grupirati na salašima oko Vajske, Bođana, Žive, Labudnjače, otkuda su se prebacivali na područje Hrvatske – te da su ove aktivnosti bile naročito izražene u travnju mjesecu (u vrijeme mitinga u Borovu Selu, Dalju, Belom Manastiru).

O koncentraciji četničkih skupina u samom središtu Borova Sela, svjedočio je S.D. iz Vukovara, koji je u drugoj polovici travnja mjeseca izvodio građevinske radove na jednoj privatnoj kući (ugradnja prozora). On je potvrdio da je „Borovo Selo puno do zuba naoružanih četnika, koji su smješteni u Omladinski dom (tzv. disco-klub)“, te da ih je viđao „na ulici i u kavani ‘San Marino’“, kako „slobodno šeću s automatskim oružjem u rukama“.*

————————————–

*Svoj iskaz S.D. je dao osobno autoru ove Kronologije, tjedan dana prije samih događaja. On je također tvrdio, kako je to istoga dana prijavio „vojnoj patroli“ koju je sreo po povratku u Vukovar (na izlasku iz Borova Sela), te da su mu oni odgovorili kako će „provjeriti o čemu se radi“. Uplašen onim što je vidio, S.D. se više nije vraćao u Borovo Selo završiti započeti posao.

———————————————————————————————————————

Također je evidentno, na čijoj strani je od početka bila „JNA“, jer naoružanje te vrste nije ni moglo stići s druge strane nego iz njezinih skladišta.

Tijela pojedinih žrtava masakrirana su i unakažena, tako da ih se nije moglo prepoznati. Stravične snimke do kojih su došli neki od novinara, šokirale su cijeli svijet, a o groznim ranama koje su nanesene žrtvama svjedočili su kasnije i djelatnici vinkovačke bolnice u koju su odnešena.

Unatoč svim činjenicama, srbijanska propaganda to prikazuje kao „nužnu obranu“ tobože ugroženog srpskog naroda.

„Pobuna“ Srba u Borovu Selu, izrežirana je na slijedeći način:

Tijekom noći, 1/2. svibnja 1991. godine, oko 1,30 sati, redovita ophodnja PU Osijek, koja se kretala iz smjera Dalja prema Borovu Selu (4 policajca u dva službena vozila: Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković), na prilazu ovom mjestu, bila je iznenada izložena jakoj paljbi iz vatrenog oružja.

Vukašin Šoškoćanin

Pucnjava je dolazila iz obližnjih kuća u Borovu Selu, i bila je tako žestoka da su policijska vozila ubrzo izrešetana do te mjere da se od kiše metaka na jednome od njih ugasio motor. Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako ranjeni, uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, dok je Križanovića i Mekovića okružilo dvadesetak naoružanih civila-terorista koji su ih zarobili i odveli u vikendicu u „Crepulji“ (vlasništvo Đorđa Petričevića). Tamo su ih bez pružanja ikakve lječničke pomoći držali u toaletu i zlostavljali (mlatili letvama i kolcima, cipelarili i rezali žiletima) s vrećama nabačenim preko glave. Osim Milana Marinkovića i Jovana Jakovljevića koji su bili neposredno zaduženi za čuvanje i zlostavljanje uhićenih policajaca, u vikendicu su se dolazili nad njima iživljavati i drugi teroristi, pa i njihove vođe Vukašin Šoškoćanin i Marko Lončarević.

Policijske uprave Osijek i Vinkovci odmah po saznanju za događaj, uspostavile su vezu sa Šoškoćaninom (pregovore su vodili načelnik PU Vinkovci Josip Džaja i načelnik PU Osijek Josip Reihl Kir) te nastojale riješiti problem na miran način. Šoškoćanin je najprije negirao da bilo što zna o događaju, da bi u kasnijim kontaktima priznao kako se policajci nalaze kod njih, ali da je do zarobljavanja došlo zato što su oni „otvorili vatru na civile Borova Sela“. Na kraju su pregovori propali, pa su odgovorni iz MUP-a Republike Hrvatske donijeli odluku da se ova kriza pokuša razriješiti očevidom na mjestu događaja i pokušajem postizanja sporazuma s lokalnim vlastima u samom Borovu Selu oko oslobađanja zarobljenih redarstvenika.*

——————————–

*Ovi detalji zapisani su na temelju izjava brojnih sudionika događaja i  s hrvatske i srpske strane, ali se u godinama nakon tog događaja javljaju i različite verzije, pogotovu vezano za pregovore srpskih terorista i hrvatskih vlasti.

—————————————————————————————————————————————-

Krvnik Dušan Lončar

Ekipa za očevid, sastavljena od vadesetak djelatnika vinkovačke Policijske uprave pod zapovjedništvom Stipana Bošnjaka, običnim putničkim autobusom (što je samo dokaz da se uistinu nije radilo o namjeri bilo kakve oružane intervencije, jer se na takvu zadaću ide oklopnim transporterima, a ne autobusom!), je ušla u Borovo Selo neometana i bez ikakvih problema. Međutim, prije nego su uspjeli izaći iz vozila, bili su dočekani baražnom vatrom, sa svih strana – iz kuća, iza ograda, s krovova, terasa i tavana, iz objekta Mjesne zajednice i Vatrogasnog doma. Pucalo se iz svih raspoloživih oružja (strojnica, snajpera  i pušaka), a ispaljeno je i nekoliko tromblona i protuoklopnih projektila. Opkoljenim policajcima (nakon što su neki od njih već poginuli), uskoro je stiglo pojačanje iz Dalja, ali je njihovo vozilo na barikadama na ulazu u naselje zaustavila jaka paljba dobro naoružane skupine srpskih civila. Kada je sve bilo gotovo, a masakr nad 12-oricom hrvatskih redarstvenika već izvšen, intervenirala je postrojba „JNA“ pod zapovjedništvom potpukovnika Dušana Lončara.* Oni

——————————

* Ovaj oficir Novosadskog korpusa“JNA“ kasnije je postao poznat po tomu što je dao veliki doprinos u razaranju Vukovara i Borova Naselja, pri čemu su počinjeni brojni i masovni zločini nad nesrpskim civilima.

—————————————————————————————————————————————-

su čak i pucali na oklopni transporter Hrvatske policije (koji se nalazio u polju izvan Borova Sela, a pristigao je kao pomoć opkoljenim redarstvenicima, što su zabilježile i kamere Hrvatske televizije), iako su kasnije i Lončar i drugi zapovjednici „JNA“ davali izjave kako su tobože „sprečavali međunacionalne sukobe“ postavljajući „tampon zonu“ između „dviju zaraćenih strana“. Krvoproliće su mogli ali nisu htjeli spriječiti, jer su takvi bili nalozi njihovog nadređenog zapovjedništva.

Iz Osijeka se hrvatskim policajcima u okruženju nastoji poslati pomoć, ali je slupina njihovih kolega zaustavljena vatrom – na barikadama postavljenim na prilazu Borovu Selu. U pucnjavi sa srpske strane sudjeluju naoružani civili, pa čak i žene, te se hrvatska policija – u nastojanju izbjegavanja civilnih žrtava – povlači.

Za to vrijeme, nihove kolege su pobijene, na krajnje bezočan i surov način.

Fotografije koje su uskoro izašle u javnost (prvi ih je objavio zagrebački Slobodni tjednik), zgrozile su i šokirale sve normalne građane u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijela mladića, posebno lica, bila su iznakažena do neprepoznatljivosti – kod nekih čak i prerezani vratovi i izvađene oči. Patolozi vinkovačke bolnice utvrdili su da su žrtve mučene i masakrirane dok su još bile žive.

Tom prigodom, za nešto više od 3 sata pucnjave, ranjen je ukupno 21 hrvatski policajac, dok je njih 12 na okrutan način ubijeno:

Stipan Bošnjak i Zdenko Perica iz Nuštra; Željko Hrala i Janko Čović iz Ivankova; Josip Culej iz Jarmine; Antun Grbavac iz Nijemaca; Mladen Šarić iz Novih Jankovaca; Zoran Grašić i Luka Crnković iz Otoka; Ivica Vučić iz Vinkovaca; Marinko Petrušić iz Tovarnika i Mladen Ćatić iz Županje.

Srpski „branitelji“ i njihovi nalogodavci sve su prikazali kao „ustaški napad na nenaoružane građane Borova Sela“, iako je tijekom sukoba (što se doznalo tek nekoliko dana poslije, poginuo samo jedan četnik (pripadnik odreda „Dušan Silni“), Vojislav Milić koji je kao dragovoljac Mirka Jovića došao iz Srbije (okolica Valjeva).

Zato, još jednom treba naglasiti:

Hrvatski redarstvenici sasvim sigurno nisu krenuli u rat s građanima Borova Sela, jer su na mjesto događaja stigli u običnom gradskom autobusu, bez ikakve posebne zaštite, a dobro je poznato na koji način se ide u oružanu intervenciju ili slamanje pobune.

 Dva dana nakon što je krvavi masakr u Borovu Selu već bio obavljen, izmučene policajce Križanovića i Mekovića (koji su poslužili kao „mamac“), srpski teroristi su pustili na slobodu i konačno im je u osječkoj bolnici pružena lječnička pomoć.*

————————————-

 *Za ovo okrutno zlodjelo 10. svibnja 2011. godine, podignuta je optužnica protiv ukupno (samo!) 5 osoba (Milan Marinković zvani  Kurta,  Jovan Jakovljevićzvani Tucko, Dragan Rakanović zvani Rujo, Milenko Mihajlović zvani Čerkez, i Jovica Vučenović). Svi osim Marinkovića bili su nedostupni hrvatskim vlastima, pa je stoga  njegov postupak izdvojen, a optužnica izmjenjena-usklađena 17. siječnja 2012. godine. U svibnju 2014. godine, ovom zločincu i mučitelju izrečena je pravomoćnom presudom kazna od samo 3 i pol  godine zatvora, koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon žalbe smanjio za 6 mjeseci! Njegovu krivnju potvrdio je svjedok Vaso Stanivuković, koji je opisao na koji način se sve odvijalo, a Marinkovića je prepoznao i sam Meković. Uz olakotne okolnosti, krivac, dakle, nije dobio maksimalnih 5 godina zatvora koliko je za to djelo predviđeno, iako je dokazano kako je riječ o ratnom zločinu i neljudskimpostupcima. U obrazloženju presude, sudac  Županijskog suda u Osijeku, Darko Krušlin, rekao je kako je tijekom procesa dokazano da to nije bio nikakav slučajan ili sporadičan incident, nego „pripremljen i organiziran napad paravojnih postrojbi“. Ovo je, nažalost, jedina presuda za zločine u Borovu Selu. Ostali zločinci i dalje su nedostupni hrvatskim vlastima.

Spomenik koji veliča krvnike

Četniku Vojislavu Miliću na mjestu pogibije je 1997. godine postavljena spomen ploča od strane „Mesne zajednice 2 maj“ – Borovo,  ispod koje je na motivu isklesane otvorene knjige ispisana posveta ORK (Omladinskog rukometnog kluba) „Beli orlovi“ („…tu padoše krajiški junaci / živote su dali za slobodu / za slobodu srpskome narodu“) . Dakle, simbolika i poruke sasvim su jasni. Taj spomenik zločincu koji je iz Srbije došao ubijati po Hrvatskoj, stoji i danas (2014. godine) na istom mjestu, kao i monumentalna grobnica podignuta u čast krvniku Vukašinu Šoškoćaninu, na kojoj stoji natpis koji govori o „SRPSKIM ZASTAVAMA KOJE POBODENE ČVRSTO U SRPSKOJ ZEMLJI STOJE…“ I dok se svake godine redovito (posebice u vrijeme obilježavanja obljetnica ovog događaja, u svibnju mjesecu), SPOMENIK MUČKI UBIJENIM HRVATSKIM POLICAJCIMA SKRNAVI – BEZ IKAKVIH POSLJEDICA – HRVATSKA POLICIJA ČUVA OVE ČETNIČKE SPOMENIKE KOJI VRIJEĐAJU I ŽRTVE POKOLJA I NJIHOVE POTOMKE, ALI I DOSTOJANSTVO DRŽAVE I HRVATSKIH GRAĐANA. SRBI U HRVATSKOM PODUNAVLJU, DAKLE, I DANAS, 23 GODINE NAKON ŠTO SU UZ POMOĆ „JNA“ I SVOJIH SUNARODNJAKA IZ SRBIJE IZVRŠILI AGRESIJU NA HRVATSKU, RAZORILI JE I POČINILI GENOCID I ETNIČKO ČIŠĆENJE, SLAVE ZLOČIN I ZLOČINCE, KAO NAJVEĆE NACIONALNE VRIJEDNOSTI!? TO ŠTO SU OSTALI NEKAŽNJENI, OČITO IM JE DALO KRILA.

—————————————————————————————————————————————-

Zločin u Borovu Selu trebao odigrao je ulogu detonatora za područje istočne Slavonije (upravo onako kako je to u drugim krajevima – Kninu, Plitvicama, Pakracu – također planski rađeno, s ciljem izazivanja sukoba s hrvatskim vlastima i narodom). U njegovom planiranju i provođenju, od početka je sudjelovao politički vrh Srbije (i dio tadašnjeg „jugoslavenskog“, odnosno, „Saveznog“ vrha), tamošnje „patriotske“ srpske stranke, SDB, pojedinci iz vojnog i političkog establishmenta, te četničke ekstremne skupine, srpske stranke, udruge i pokreti čija je zadaća bila odrađivanje upravo takvih poslova – „pobune naroda“. Njihovi eksponenti u Hrvatskoj (radikalno krilo SDS-a i militantne srpske skupine okupljene oko Milana Martića i sličnih njemu) bili su samo puki izvršitelji naloga koji su stizali iz Beograda.

U konkretnoj oružanoj akciji, ubojstvima i masakru nad ranjenicima u Borovu Selu, među ostalima sudjelovali su i: Vukašin Šoškoćanin, Marko Lončarević, Jovica Vučenović, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Dragan Rakanović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Milenko Mihajlović, Nikola Milošević i drugi. Za krvoproliće ništa manje nije kriv potpukovnik „JNA“ Dušan Lončar koji je prema zapovijedi nadređenih četnicima omogućio ovaj masakr, čekajući da obave posao, da bi tek onda uputio svoje vojnike i tehniku na mjesto događaja.

Krvnici iz Borova Sela i njihovi suradnici iz Vojvodine i Srbije, uz svesrdnu pomoć tamošnjih medija, ovaj događaj su podigli na razinu „herojstva“, a Šoškoćanin i njegova skupina proglašeni su nacionalnim junacima.

Ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak

U isto vrijeme, kako bi prikrili motive ovog nečuvenog zločina i metodologiju kojom su se služili pri njegovom izvršenju, Srbi iz Borova Sela i njihovi nalogodavci, uz pomoć državnih tijela Srbije i tamošnjih medija pokreću žestoku kampanju, nastojeći sve prikazali kao  napad hrvatskih snaga i „nužnu obranu golorukog srpskog naroda“. Izmišljaju se priče o „masovnim srpskim civilnim žrtvama“, što se uskoro također pokazuje sasvim netočnim, a izmišlja se i priča o tobožnjem „napadu na Borovo Selo ambrustima“, u kojem je sudjelovao ni manje ni više nego budući ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, a što je, tobože, prethodilo sukobu i bilo uzrokom „pobune“ Srba u Borovu Selu!?

Dakako, brojne činjenice demantiraju ovakve konstrukcije i u cjelosti ih razotkrivaju, pa je neke od njih vrijedno i spomenuti:

1.Borovo Selo odabrano je za početak agresije na Republiku Hrvatsku iz više razloga: u njemu je postojalo militantno ekstremističko jezgro sastavljeno od kolonističkog srpskog življa sa Ozrena i iz istočne Hercegovine, a okupljeno oko lokalnih pripadnika SDS-a i Srpkog četničkog pokreta; nadalje, bilo je to jedino srpsko naselje s tako izrazitom srpskom većinom u ovom dijelu hrvatskog podunavlja; važan je bio i geostrateški položaj sela koje je izlazilo na samu obalu Dunava, te se lako moglo povezati s drugom (vojvođanskom) stranom, na kojoj u blizini nije bilo nikakvih naselja (dakle, sve se moglo držati pod kontrolom i odvijati konspirativno), što su također bile vrlo bitne okolnosti – vezano za prebacivanje četnika iz Srbije i Vojvodine, dopremu logističke potpore uz izbjegavanje pozornosti javnosti; u okolici Borova Sela nalazila su se mnoga druga sela sa značajnom srpskom većinom (Bobota, Vera, Bršadin, Mirkovci, Pačetin, Negoslavci i t.d.), što je jamčilo da će se sukob brzo i lako proširiti, te da će skupina iz Borova Sela imati na tom području veliku potporu sunarodnjaka. Ne treba zaboraviti da su srpska sela u ovom dijelu Slavonije naoružavana već 1990. godine, što su u kasnijim sudskim procesima priznavali i oni koji su te akcije zapovjedali, a i oni što su ih provodili operativno, na terenu – što također svjedoči da je već tada planirana oružana „pobuna“; i, na kraju, sve već ranije spomenute aktivnosti mitingaša i četnika iz Srbije i Vojvodine (o čemu kasnije otvoreno govore i njihovi lideri poput Vojislava Šešelja, Mirka Jovića), upućuju na jedini mogući zaključak: da je sve rađeno smišljeno i organizirano;

2.Hrvatski policajci uhićeni su smišljeno, jer se znalo da će PU vinkovačka reagirati na zarobljavanje svojih djelatnika; nikada nije pružen niti jedan jedini relevantan dokaz da je bilo tko pucao „na civile u Borovu Selu“ – kako se to tvrdilo u cilju opravdavanja napada na ophodnju hrvatske policije (vezano za početak događanja, u noći 1/2 svibnja 1991. godine. Uostalom, nije li apsurdno tvrditi da su četvorica policajaca napali Borovo Selo, iako su dobro znali da je puno naoružanih i ratoborno raspoloženih Srba – što je već mjesecima bilo jasno vidljivo ne samo po događanjima u samom naselju, negi i u okolici, gdje su na barikadama dežurali također naoružani ljudi. Da je (kojim slučajem) hrvatska policija planirala bilo kakvu akciju, ona bi sasvim sigurno bila izvedena na drugačiji način;

3.Ono što se događalo tijekom i nakon sukoba, također potvđuje da je svaka slučajnost isključena. Očiti cilj srpskih ekstremista bio je izazivanje sukoba po svaku cijenu i njegovo širenje, pod krinkom „odbrane ognjišta“, i to su na kraju uspjeli postići; Bestijalnost kojom su žrtve umorene i masakrirane, također nije mogla biti plod nikakvog stanja „afekta“ niti se takvo što moglo načiniti u obrani. Ove okolnosti svjedoče da su taj krvavi zločinački posao odradili profesionalni koljači, ili barem oni koji su zatrovani iracionalnom mržnjom do te mjere da su u stanju počiniti najgora, zvjerska nedjela;

4.Srpska propaganda širila je tijekom i neposredno nakon događaja vijesti o „desecima i stotinama mrtvih srpskih civila u Borovu selu, među kojima ima mnogo žena i dece“, ali je već koji dan kasnije bilo očito da nema niti jednog jedinog sprovoda tih „žrtava“(da je ubijen makar jedan jedini civil, to bi se sasvim sigurno razglasilo na sva zvona). Naime, tamo je poginuo samo jedan jedini četnik iz Srbije (kako je to već naprijed navedeno). Sve kasnije izmišljotine o tobožnjem „napadu hrvatskih snaga na Borov Selo“, čime je Republika Hrvatska tobože planski izazvala sukob 2. svibnja – pa čak i tvrdnje da je jedan od aktera tog napada bio budući ministar obrane Gojko Šušak (koji je prvi ispalio ambrust na selo – a Srbi tek nakon toga reagirali i zarobili hrvatske policajce), padaju u vodu, iz jednostavnog razloga; naime, nitko do aktera ovih događanja – sa srpske strane – takvo što nije spominjao tijekom i neposredno nakon događaja u Borovu Selu (Šoškoćanin je govorio, doduše, o tomu kako se „pucalo na civile“ – ali nitko sa srpske strane nije pružio ni jedan dokaz u prilog toj tvrdnji, pogotovu ne da je selo napadano protuoklopnim ili nekim drugim sličnim oružjem). O tomu u to vrijeme nisu izvješćivali čak niti srpski mediji čija je zadaća bila potaknuti sukob i opravdati srpsku „pobunu“. Ove konstrukcije pojavile su se kasnije, i njihov cilj bio je pronaći alibi za krvoproliće.

U prvo vrijeme, izbjegavalo se spominjati i ulogu koju su u svemu odigrale političke stranke iz Srbije, SDB i četnici, ali su uskoro o tomu progovorili sami akteri, pa se klupko počelo odmotavati. Tom procesu su bitno doprinijeli i sukobi u četničkom štabu u Borovu Selu, gdje je od 2 svibnja 1991., nadalje trajala ogorčena borba između lidera raznih četničkih grupacija, koji su se borili za primat u „komandovanju“, kako bi se dočepali „besmrtne slave“ koja je čekala „srpske junake“.

Josip Boljkovac

U hrvatskoj javnosti s pravom se postavilo pitanje odgovornosti onih koji su mlade hrvatske redarstvenike poslali u klaonicu Borova Sela – bez ikakvih mjera zaštite – pa se u tom smislu s pravom, za ove ozbiljne propuste krivilo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i njegove podređene (Džaju i Reihl Kira), koji su morali znati kakvo je stanje tamo, i što se sve može očekivati – obzirom da je sve skupa pripremano mjesecima ranije, i znalo se da u ovom mjestu postoji naoružano ekstremističko jezgro koje je spremno na sve. Na kraju, nitko nije odgovarao ni za što.

Pokolj u Borovu Selu bio je i početak otvorene suradnje srpskih terorista i „JNA“, o čemu svjedoče brojni izvori sa srpske strane, odnosno iz redova same jugovojske. Ovdje će biti spomenut samo jedan od njih.

Aleksandar S. Jovanović, pričuvni kapetan prve klase bivše »JNA«, koji je sa svojom topničkom postrojbom ratovao u istočnoj Slavoniji, u svojoj knjizi Rat Srba i Hrvata 1991..(izd. Politika, Beograd, 1994.), na str. 37., kaže:

„Posle događaja u Borovu Selu, 2. maja, u cilju ojačanja snaga…iz Novog Sada je detešovana jedna četa 36. mehanizovane brigade sa osam transportera i četiri tenka T-55…“ (u originalu tekst je naglašen kurzivom). Dakle, snage „JNA“ u Borovu Selu su „ojačane“, što znači da su one koje su već bile tamo, nedovoljne za daljnje akcije.

Dragiša Masal

Među brojnim suradnicima (koje naziva „srpskim junacima“), Jovanović u svojoj knjizi spominje Vukašina Egića, komandanta odbrane sela Mirkovci i Dragišu Masala, potpukovnika „JNA“ koji je bio zadužen za opsadu i razaranje Vinkovaca.

Hrvatske vlasti su od ljeta 1990. godine povremeno presijecale puteve transporta naoružanja namijenjenoga Srbima u Hrvatskoj, međutim, radi izbjegavanja sukoba s vojskom uglavnom se popuštalo i takve se radnje nisu kažnjavale, pa su srpski ekstremisti već u proljeće 1991. godine, u gotovo svim krajevima u kojima su činili značajniji udjel u ukupnom stanovništvu bili naoružani do zuba – naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima iz skladišta „JNA“ i srbijanskog i saveznog MUP-a.

 UREDNIŠTVO  HRVATSKOG NEBA