Tragom bezimenih hrvatskih žrtava

Pin It

Image result for bleiburg

Hoćemo li ikada saznati točan broj naših predaka nestalih u Drugom svjetskom ratu i poraću?  Jugoslavenski je komunistički režim - po sovjetskom uzoru - vješto krivotvorio podatke o ubijenima i nestalima. Što se tiče mrtvih partizana / komunista popisi su navodno bili “sređeni”. Međutim, kad su u pitanju oni što su bili na suprotnoj strani - a tih je stradalo trostruko više - popisa uopće nema!

Zato bismo se morali ugledati u Židove i sačiniti imenike svih poginulih / ubijenih Hrvata. Jer, svaka hrvatska obitelj točno zna je li ili nije izgubila nekoga od svojih. Zna da im je taj netko bio pradjed ili prababa, djed ili baka, otac ili majka, brat ili sestra, stric ili ujak, nećak, rođak. Zna da je poginuo / nestao u partizanima, ustašama, domobranima. Ili da su ga ubili Talijani, Nijemci, Mađari, četnici, partizani, ustaše... Ili da je poginuo pod anglo-američkim bombama.

Taj je netko imao svoje prezime i krsno ime (jer bio je i kršten!) Zna mu se točan datum rođenja, možda ne i smrti. Ali smrt je kao i rođenje činjenica, a ne pretpostavka ili nagađanje. Nije bitno zbog čega je netko ubijen / poginuo,  bitno je da mu je život bio nasilno zaustavljen. Svaka obitelj ima pravo pamtiti / zabilježiti tu činjenicu, jer potomci imaju pravo na istinu.

Obitelji nekoć “nepodobnih mrtvaca” pola stoljeća nisu smjele javno spominjati imena, niti častiti uspomenu svojih dragih. Sjećam se pogrbljenih žena u crnini i djece što su potajno i u strahu uzaludno pokušavali označiti / okititi neobilježene rake. Sjećam se bjesomučnog razbacivanja cvijeća, uklanjanja križeva i drugih oznaka s anonimnih grobova! Povjerljivi ukopnici, slugani bezumne mržnje po “partijskom zadatku” obilazili su rake od partizana likvidiranih osoba i strogo pazili da se ne pojavi oznaka s imenom - ili ne daj Bože - križ, cvijeće, upaljena svijeća, lumin.

Oni isti koji se i danas vole hvastati tobožnjom humanošću “Titovog samoupravnog socijalizma” (kako to lijepo zvuči!) inkvizitorski su zabranjivali svaku uspomenu na “narodne neprijatelje”. Ali u ime kojih načela ne dozvoliti majkama, suprugama, djeci da pohode i kite grobove svojih milih!?

Drske laži novim pokoljenjima

Oni i danas drsko lažu novim pokoljenjima, ali i slijepim i nagluhim europskim mudrijašima. Podlo je i drsko nekadanji tzv. “jugoslavenski samoupravni socijalizam” proglašavati nekakvim liberalnim pokretom. Zar to nije bio totalitarizam, ako u zemlji nije bilo slobode izražavanja, udruživanja, izvještavanja! Ako je postojala samo jedna jedina i svemoćna partija te samo državne novine, radio i televizija. Ako je sofisticirana i svemoćna policijska hobotnica nadzirala sve - od dječjeg vrtića do Sveučilišta i Akademije znanosti i umjetnosti...

Stvaranjem nove, neovisne Hrvatske Države bili smo se ponadali da će uslijediti vrijeme istine. Da će konačno, potomci žrtava moći javno i bez straha častiti uspomenu na svoje drage. Spominjati im imena, obilježiti grobove. Također smo se bili ponadali da će, možda, pritisnuti grižnjom savijesti progovoriti i još živući vinovnici zločina. Mnogi od istražitelja, tužitelja, narodnih sudaca pa i neposrednih izvršitelja još su bili živi, a neki su i danas! Međutim, sve je stalo, zapelo... Netko se - potencijalni krivci ili njihovi nasljednici - potrudio zaustaviti u javnosti već pokrenute postupke otkrivanja. Netko je spriječio da se počnu pretresati tada još neuništeni, dobro čuvani tajni dosjei.

Hrvatske obitelji imaju pravo saznati istinu o svojim ubijenim precima. Imaju pravo častiti njihovu uspomenu, obilježiti njihove grobove.

Ugledajmo se na Židove: sačinimo popise s imenom i prezimenom, s datumima rođenja i smrti svih poginulih / ubijenih / nestalih Hrvata!

P. S. Također bi trebalo pojasniti kako su deseci umrlih, primjerice u izbjegličkom logoru El Shat ili poginulih pod anglo-američkim bombama po Dalmaciji završili na popisima jasenovačkih žrtava...

Frano Baras/hkv.hr