Zadnji komentari

Što nam je donijela abolicija

Pin It

Krivac za smrt mog sina Igora(16) na Ovčari danas radi u vukovarskom Komunalcu

Vezano za privođenja na obavijesne razgovore u vukovarsku policiju zbog osnovane sumnje da imaju saznanja ili su povezani sa ratnim zločinom na Ovčari, prisjetili smo najmlađe žrtve Ovčare Igora  Kačića. 

“Moj sin Igor je platio zbog svog oca, zapovjednika obrane Sajmišta. Čovjek koji ga je osudio na smrt i danas je u Vukovaru” – kazala je Irena Kačić, čiji su sin Igor i suprug Petar stradali braneći Vukovar.

Petrar Kačić bio je zapovjednik obrane Sajmišta, dijela Vukovara koji je bio najizloženiji učestalim žestokim pješačkim napadima srpske paravojske i JNA.

Petar Kačić, zapovjednik Sajmišta

Neizostavno uz Petra, misli se vežu za njegovog sina, nesretnog Igora, dječaka koji je sa 16 godina ponio tužnu “titulu” najmlađe žrtve Ovčare.

U jesen 1991. godine trebao je krenuti u 2. srednje elektrotehničke škole, ali je bjesnio rat. Poput svojeg oca Petra Kačića i on je uzeo pušku u ruku i stražario na ulazu u sklonište u kojem su mu bile sestre, mati, znani i neznani ljudi.

Otac i sin, ista obitelj, isti grad, ista sudbina. Na ovu tužnu obljetnicu popričali smo sa suprugom pokojnog Petra i majkom pokojnog Igora, Irenom Kačić koja je svoj mir donekle pronašla u Rijeci:

– Moj suprug je 28.09. ranjen i kao takav nije imao mira. Stalno je dolazio na Olajnicu u sklonište vidjeti kako mu je obitelj i svi ostali, treba li nam što… To sklonište, ne znam koliko znate, čuvala su doslovno djeca, a među njima i moj Igor, tada 16-godišnjak. Prekrasan je bio… Dobro dijete, pristojno, u školi sve petice.

Međutim, odrastao je preko noći i postao muškarac, ali i maloljetni branitelj. Bio je, dakako, ponosan na oca koji nas je, unatoč ranjavanju, obilazio. A onda ga je, onako ranjenog, na Olajnici zatekao tenkovski napad. Pričekao je da prođe, a onda je krenuo natrag na Sajmište. Nije primjetio tenk koji je bio skriven u jednom dvorištu. Sasjekao ga je rafal preko pluća. Odvezen je u bolnicu i pokušan operirati, ali nije imalo smisla.

Bilo je to  2. listopada 1991. god. Petar Janjić Tromblon, ratnik i kroničar obrane Vukovara zabilježio je da je do tada uništio 22  neprijateljska oklopnjaka.

“Kada sam sa sinom došla do bolnice, rekli su da ne ulazimo jer je sve puno mrtvih koje stavljaju u vreće. Mom mužu su, pak, već pripremili drveni kovčeg – detaljno se prisjeća mučnih detalja vukovarska supruga i majka.

Irena Kačić sasvim jasno i pribrano priča o strašnoj tragediji koja je zadesila njenu obitelj. Mora tako, kaže, jer ako je obuzmu emocije Hrvatska nikada neće doznati za svoje heroje:

Igor Kačić

Igor Kačić

– Ostala sam u skloništu s troje djece, Igorom i njegovom sestrom blizankom i još jednom kćerkom. A onda je došla vojska… Nismo se dali u ruke vojsci nego smo spas potražili u bolnici. Međutim, vojska je došla i tamo. Htjeli su nas odvesti u Velepromet s ostalima, ali je dr. Bosanac to spriječila i ostavila nas u bolnici. Smatram to srećom, jer iz Veleprometa je malo tko izašao živ. A tada je u bolnicu stigao Šljivančanin okružen domaćim četnicima – sjeća se Irena trenutka odvajanja od svoga sina i njegovog zadnjeg pogleda:

– Počelo je odvajanje. Mnogi maloljetni dječaci i borci poput Envera Arnautovića su, srećom, pušteni. Međutim, meni su Igora istrgli iz ruku. Imao je ruksak s nešto malo stvari, sjećam se i da sam mu dala nešto novaca… Rastali smo se uvjereni da ćemo se opet sresti… Pitala sam Šljivančanina zašto ga vode, gurala mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu i tvrdila da je dijete, al on je grubo rekao kako će provjeriti. Odveli su ga i ja sam od jednog čovjeka doznala da su prvo bili u vojarni, pa na Veleprometu, a onda Ovčara.

Nakon te informacije, ponadala sam se da je živ. A onda, šok. Moj Igor je bio u skupini koju su htjeli pustiti. Međutim, naš susjed koji je živio u našoj blizini i koji je bio par godina stariji od Igora, pokazao je prstom na mog sina i rekao: njega ne puštajte! Moj Igor je nakon toga ubijen.

Platio je zbog svog oca, velikog zapovjednika. Zamislite… Da nije bilo Pere Akida koji je spriječio puštanje mog sina, ja bih danas imala njegove unuke. Da, nemojte se čuditi! Znam tko je upro prstom umog sina, a znam i još nešto. Pero Akid i dan danas radi u vukovarskom Komunalcu – kazala nam je Irena Kačić, nekoć supruga, velika majka, a danas i baka.

– Život nekako ide dalje… Imamo krov na glavom, ne stojimo loše ni financijski. Ali, tko mi može nadoknaditi supruga i moje dijete koje je posve nedužno, samo zato što je sin branitelja, ubijeno na mučki način? Nitko… – završila je Irena koja je napomenula da svake godine obavezno posjećuje svoj grad i pritom obavezno zastane pred spomenikom koji prkosno stoji nasred Vukovara: spomenik njenih najmilijih koji je nazvan “otac i sin”.

Igor Kačić vodio se kao nestala osoba do 1997. godine kada su počela iskapanja na Ovčari. Među posmrtnim ostacima Igora Kačića bio je zlatni privjesak, mali delfin koji je izrezbario u skloništu i – autići.

“Otac i sin” spomenik posvećen Petru u Igoru Kačiću

Pokopan je 1997. godine u Rijeci, a godinu poslije do njega je pokopan njegov otac, ratni heroj Petar Kačić, čije je tijelo identificirano 1998. godine.

Na mjestu budućeg Doma ratnika na Bogdanovačkoj cesti u Vukovaru 18. studenoga 2012. otkriven spomenik Otac i sin koji je posvećen žrtvama Domovinskog rata, Igoru i Petru Kačiću kao i svim žrtvama Domovinskog rata. Autor trometarskoga mramornoga spomenika je Mario Matković, kipar iz Bogdanovaca

M. Marković/ S. Vučković/maxportal