Zadnji komentari

Tito naredio likvidaciju 160 000 zarobljenika

Pin It

Po svjedočanstvu Josipa Kotnika obavještajnog oficira II. Moslavačke brigade

TITO NAREDIO LIKVIDACIJU 160.000 ZAROBLJENIKA PO SVJEDOČANSTVU JOSIPA KOTNIKA OBAVJEŠTAJNOG OFICIRA PARTIZANSKE II. MOSLAVAČKE BRIGADE

Domobrani i ustaše očito nisu bili naivni kao Nijemci koji su prihvatili apel naših komandi i odbacili oružje, iako je jedne i druge zadesila ista sudbina.

Ustaško-domobranske for­macije zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti ili možda boljem poznavanju staljinističke psihologije nisu vjerovale našim apelima, već su se borbom i povlačenjem u borbe­nom poretku uspjeli prebaciti na austrijsko tlo. Ustaški zapovjednici čije su formacije odmah odbacile oružje čim su došle u doticaj s engleskim borbenim jedinicama, pokušali su pregovarati o jednom jedinom pitanju, tj. o neizručenju prebjeglih zarobljenika vojske NDH, pripadnicima Jugoslavenske armije. Međutim u Štab III. armije koji se tada nalazio u Mariboru stizale su iz Generalštaba depeše za depešom u kojima se inzistiralo na predaji svih zaroblje­nika našim jedinicama. Kroz te pregovore u kojima sam i ja sudjelovao u najmanju ruku kao prevodilac sve su se više provlačile sumnje u dobronamjernost, poštovanje međuna­rodnih ratnih zakona i dobre prijateljske odnose ratnih saveznika. Situacija je bila sve mučnija i primijetila su se otvorena neprijateljstva zavisno od raspoloženja engleskih komandanata. Oni koji nama nisu previše vjerovali bili su tretirani kao imperijalistički agenti. Oni drugi, liberalniji, održavali su kako-tako međusobne simpatije.

Ako se uzmu u obzir naše prijetnje i inzistiranja, simpa­tije i uvjerenost nekih angloameričkih komandanata da ćemo postupiti u skladu s dogovorima, i teškoće koje proi­zlaze iz nagomilanih briga i odgovornosti za zarobljene kao što su ishrana, lijekovi, smještaj, odjeća, saslušavanja itd., tada je jasno da i uz najmanju formalnu garanciju da će se sa zarobljenicima postupati u skladu s pravilima Crvenog križa pristanak o primopredaji ne izostaje. Predaja zarob­ljenika bez ikakvih daljnjih pregovaranja izvršena je izne­nada, odmah po dolasku engleskog ministra MacMillana, koji je avionom nakratko došao u Celovec radi konzultacija i već nakon nekoliko sati pošto je izdao naređenje odletio dalje za Italiju. Taj njegov dolazak bio je presudan kako za jugoslavenske tako i za sve kvislinške zarobljenike i civilne zbjegove.

Tako su svi vojni zarobljenici predani štabu 51. divizije a brigu o osiguranju preuzela je 12. proleterska srpska brigada koja ih je imala sprovesti do odredišta. Komandni sastav ustaško-domobranskih formacija bio je vraćen pod jakom stražom direktno štabu III. armije u Maribor. Njih je kontrolirala Ozna, tj. KOS (Kontra- obavještajna služba).

U toj grupi zarobljenika nalazio se Kvaternik i njegov sin, pa Kren – komandant zrakoplovstva i drugi visoki oficiri. Budući da je bila riječ o vojnim zarobljenicima koji su se kretali u kolonama također pod najsurovijom stra­žom, nadležnost nad njima imalo je II. odjeljenje Armije kojim je rukovodio major Bakić zvan Baća. Referirao je komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika i tražio je da se riješi pitanje njihove sudbine. Kosta Nađ je od Baće tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ.

Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladna protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rije­ke Drave. Sam kurir Gedža sudjelovao je u pokolju, jer kako se je hvalio, punio je okvire i dodavao ih trojici egzekutora. Izvršioci su bili organi KOS-a: neki Brajko iz Ozne Jugosla­vije, pa neki Franta, potpukovnik Sločenac i treći član KOS- a iz Hrvatske. Više godina nakon oslobođenja pričao mi je preživjeli iz ovog masakra, kako su ga ustaše kao 15-godišnjaka prilikom povlačenja povukli u svoju kolonu i stavili mu ustašku kapu na glavu. Krenuo je s njima nasjevši obećanji­ma i nadama da će se svi uskoro vratiti u svoje domove. Zarobili su ga negdje kod Štora i uvrstili u kolonu. Vezan je bio u žicu s nekoliko ostalih. U noći su ih izbacivali kao vreće iz kamiona i odvlačili do dubokih graba. Rafali su pogađali vezane zarobljenike koji su padali u dubinu. On je bio vezan i onaj koji je bio pred njim povukao ga je živa u grabu, jer ga u mraku i općem metežu slučajno nisu pogodili. Ostao je onako nabijen negdje pri vrhu svog groba sav u krvi zagušen rafalima strojnica, psovkama egzekutora, zapomaganjem žrtava i stenjanjem onih koji su još bili živi, čekao je i provje­ravao čvrstoću i način žičane veze koje se htio osloboditi. Pucnjava je prestala nekako u zoru. Polijevali su lešine živim vapnom. Priča mi: “Tada sam već oslobodio ruke i brisao vapnenu tekućinu s usta, nosa i očiju. Čekao sam svoj trenu­tak i kada sam osjetio dužu pauzu u kojoj se ništa nije događalo, izvukao sam se i pobjegao. Nakon 15 dana stigao sam u moje Zapruđe, tada selo iz kojeg sam bio odveden”. Ostao je i dalje poljoprivrednik, od čega i sada žive on i njegova obitelj – žena, kćer i unuk.

Izvor: Josip Kotnik, Svi umiru jednako, Zagreb, 1990.

Autor: V.Petrović / komunistickizlocini.net