Zadnji komentari

Još o partizanskim zločinima 1.dio

Pin It

Ramski križ 1996. god., postavljen u dvorište samostana na Šćitu

U RAMI PARTIZANI SPALILI SAMOSTAN NA ŠĆITU LIKVIDIRALI SVEĆENIKE, CIVILE I ZAROBLJENIKE 

(Rama u Drugom svj. ratu)

Rama – Sćit

Rama je razmjerno mirno dočekala dolazak nove države, Nezavisne Države Hrvatske. Kao i svi Hrvati radosno su dočekali uspostavu “svoje” države. Nisu se ustezali ići u hrvatsku vojsku, jer su mislili da će tako zaštititi i svoja ognjišta, ako dođe do kakvih nevolja.  U Rami su živjeli Hrvati i muslimani. Srbi su činili neznatnu manjinu, nekoliko činovnika i obitelji Žarkovića i Vasića. U Prozoru su bile dvije židovske obitelji. Srećom, prilikom uspostave nove vlasti ni jednom se Srbinu nije ništa dogodilo. Ljudi su ih znali čuvati. Kad je proglašena NDH, uspostavila se “hrvatska straža”, skupina dobrovoljaca  je razoružavala vojnike što su se vraćali kući s oružjem. Tada je na proslapskoj ćupriji postavljena straža koja je preko mosta puštala samo one povratnike iz vojske koji bi odložili oružje.

Drugi dio spomen-ploče  na Šćitu s imenima svih stradalih dovršen je i postavljen 2001. godine. Ramski križ i ploče s imenima stradalih u posljednja dva rata čine jedan spomenički kompleks.

Vojske dolaze u Ramu

Njemačke jedinice prošle su kroz Prozor iza Uskrsa 1941. godine idući prema Grčkoj. U jednom njemačkom kamionu nalazio se mobilizirani njemački bogoslov koji je prepoznao šćitskog kapelana fra Valerija Jurića jer su zajedno studirali u Dresdenu. Fra Valerije ga je pozvao nakratko u samostan. Bio je to prvi njemački vojnik koji je došao na Šćit. Inače su Nijemci svojom tehnikom i disciplinom ostavili snažan utisak na ramski svijet. Stariji ljudi prepoznali su u njima ratnike iz Prvog svjetskog rata, s kojima su se i sami borili. Sad su bili uvjereni da će Nijemci dobiti rat. Uzalud je fra Vitomir Jeličić, profesor u Rimu koji je nakratko svratio na Šćit, uvjeravao ramski svijet da će Hitler izgubiti rat, ali u to nitko nije mogao vjerovati. Ramljaci, kao i većina hrvatskoga svijeta, nisu sumnjali u njemačku pobjedu. Talijani nisu impresionirali Ramljake. Kad su sredinom listopada 1941. došli u Prozor, pokušali su se nametnuti. Iako su svirali na mladoj misi fra Franje Žilića 14. prosinca 1941. godine, svijet na njih nije gledao sa simpatijom. Saznanje da su nam okupirali ne samo Dalmaciju nego i dijelove Bosne, izazvalo je prezir prema njima od samog početka. Takvog prezira prema Nijemcima nije bilo. Hrvatsku vlast u Prozoru predstavljali su oružnici i tzv. narodna zaštita, slabo organizirana skupina ljudi s puškama. Strah je vrlo rano počeo zahvaćati ljude, jer su se uz Neretvu počeli javljati “komiti”, koji su kasnije nazivani “četnici i komunisti”, budući da su se jedno vrijeme držali zajedno na Boračkom jezeru iznad Konjica. Tek naknadno se za komuniste uvriježio naziv partizani, ali oni nisu budili povjerenje kod naroda jer ih je pratio zao glas svih zločina počinjenih ne samo u Rusiji nego i u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata. K tome ih je bio glas bezboštva i nevjere, pa u Rami nisu mogli naići na simpatije. Život se odvijao kao u miru, ali vijesti o nemirima sve su više uznemiravale narod.

  Prve pogibije Ramljaka

Pripadnici narodne zaštite sa Zahuma čuvali su oružje u kući zvanoj vojarna u Brajinovu Docu. Držali su i straže, bojeći se napada s Vukovska, ali sve je to neozbiljno shvaćeno. Kad su Zahumljani na Duhove 25. svibnja 1942. godine otišli na tradicionalni proljetni sajam u Prozor, Vukovljani i njihovi pomoćnici zorom su napali Konjdolac i Zahum, tražeći da se stražari predaju i da im izruče sve oružje. Nastalo je puškaranje pa je na Zahumu poginulo pet ljudi; Jozo Paponja, Jozo Brkić, Šimun Nikolić, Ivan Šarčević – Sandal i Božo Ivić, dok je Matan Ivić umro u mostarskoj bolnici od posljedica ranjavanja. U Čeprljačama su poginula dvojica s Orašca: Anto Lovrić – Čuljkušić i Mato Brkić. Vukovljani su odveli petoricu: Nikolu Beškera, Ivana Džolana, Peru Kovačevića, Miška Franjića – Pulića i Matka Ostojića i pobili ih u Omaru kod Rilića. Bili su pustili starca Matka Ostojića, ali su na Latifićevu primjedbu da bi on mogao ispričati što se dogodilo s ostalima pošli za njim i ubili ga na putu. Tom prigodom bio je zarobljen i Nikola Džolan, sin Franjin. Bio je i ranjen. Prepoznali su ga oni isti ljudi za koje je on godinu dana ranije svjedočio da nisu zapalili njegovu staju, pa su oni sada jamčili za njega i on je pušten, dok su svi ostali zarobljenici pobijeni. Danas se zna da su Zahum napali partizani, članovi bataljuna “Vojin Zirojević”. U napadu su “učestvovali svi prozorski partizani”, kojih tridesetak naoružanih ljudi. Tada je u Prozoru već bio formiran Narodnooslobodilački odbor. Komunisti su iskoristili animoznost srpskog stanovništva prema Zahumu te su tako došli do oružja. Ubojstva su pripisali Srbima. U rano proljeće 1942. godine dočekani su u Mekovcu na Ljubuši Mato i Franjo Sivrić. Ubijeni su i bačeni u škripinu. Dana 24. lipnja 1942. došao je Duvanjsko ravanjski odred na Tribiševo i Zlopolje te iz Zlopolja odveo Milu Raspudića, Mijata Brkića, Grgu Šaravanju, Živka Karačića, Stanka Kikaša i Pavu Šimunovića. Pobijeni su u selu Svitlice kod Vukovska. Kod svoje kuće na Mrkodolu zaklani su Franjo Miletić i Ivan Ćorić.

Iz Zvirnjače su tijekom rata odvedeni u Ravno i ubijeni sljedeći ljudi: Petar Dodig, Juro Gašpar, Blaž Mišin Jonjić, Petar Jonjić, Peronja Karlić, Andrija Keškić, Jure Lovrić i Božo Tovilo. U Zvirnjači su Ravnjani ubili Miška Jonjića i Matišu Keškića. Nakon prvih pogibija ljudi su počeli ozbiljno shvaćati opasnost, ali još uvijek nisu ništa poduzimali da se zaštite. Očekivali su da će ih zaštititi država.

  Dolazak partizana

U pokretu prema Krajini krenulo je 500 partizana iz Crne Gore. Došavši do željezničke pruge, onesposobili su prugu od Bradine do Rame i zauzeli sva mjesta osim Konjica i Rame. Govorilo se kako ih ima 5.200, kako su Talijanima oteli oružje i kako su dobro opremljeni. Kad su partizani razbili obranu Ostrošca i krenuli prema Podhumu, fra Mladen Lucić, tada župnik u toj župi, pobjegao je prema Prozoru gdje je razgovarao s prozorskim župnikom vlč. Petrom Perićem i zapovjednikom Hrvatske vojske  Markovićem – Lisicom. Priopćio im je podatke o partizanskom napadu i njihovoj organiziranosti i snazi. Upozorio je zapovjednika da s 300 neiskusnih mladića neće moći zaustaviti veći broj dobro naoružanih i u ratu već iskusnih partizana. Prozorski župnik i zapovjednik otišli su sutradan na Šćit, noseći Mladenovu poruku gvardijanu da skloni časne sestre sa Šćita, a da bi dobro bilo da se i fratri sklone jer je vrlo vjerojatno da će partizani napasti i Šćit. Prozorski se župnik nakon toga povukao preko Gornjeg Vakufa jer se bojao partizanskih prijetnji koje su oni slali župnicima iz Solakove Kule i Prozora. Fratri su ostali na Šćitu s nekoliko đaka, a časne su sestre na vrijeme poslali u Mostar.

Pad Prozora

U ponedjeljak, 13. srpnja 1942. I. i III. proleterska brigada napadaju Prozor. Mladi i neiskusni branitelji očajnički se brane. Uz napade izvan grada stradavaju i od partizanskih simpatizera u gradu. Prolazeći dva dana prije napada kroz Prozor, gledao sam mladiće u ustaškim odorama i ponio sam dojam da su oni vrlo mladi. Više su nalikovali na momčiće, nego na odrasle momke i prekaljene borce. Pjevali su idući u stroju. Kasnije se konstatiralo da su bili slabo naoružani i, što je neobično važno, nedostajalo im je ratnog iskustva. Palo je preko stotinu branitelja i partizani su rano poslije podne osvojili Prozor te počeli čišćenje nepodobnih stanovnika…. i borba za Šćit. Istog dana 13. srpnja partizani rano ujutro napadaju Šćit. Podaci govore kako je Šćit napao III. kragujevački bataljun I. proleterske brigade. Prema istim podacima na Šćitu su bila “54 naoružana neprijatelja: 13 oružnika, 27 ustaša i 14 ustaških milicionera”. Velik dio policije i oružnika se razbježao ili je bio zarobljen, a ostatak branitelja povukao se u čvrstu samostansku zgradu, nadajući se da će se u njoj moći zaštiti. Ispočetka su dobro odolijevali navali. Otvori za skele na zidu pod krovom služili su im kao puškarnice, a štitila ih je i zbrojovka na zvoniku. Ubrzo su bili opkoljeni i vidjeli su mnoge partizane kako jurišaju na njih i zahtijevaju da se predaju naglašavajući pritom kako će sve “ustaše pobiti”. To je branitelje uvjerilo kako se ne smiju predati, nego se radije časno boriti do zadnjega. Kao dječak gledao sam iz jaklićke strane kako se pored samostana stvaraju oblačići od bačenih partizanskih bombi. Narod je zbunjeno gledao prema crkvi ne znajući kamo će, u selu nismo smjeli ostati, u šumu se nismo usuđivali, jer šuma je boravište naših napadača koje smo tada zvali šumljacima. U to se pokazao dim iznad crkve i začuo se jauk žena:

– Grdna rano, izgori naša crkva!

Dim je bivao sve vidljiviji. Partizani su se, naime, probili iz gaja kroz grmlje kraj puta što iz Proslapa vodi na Šćit i prolazi ispod crkve i samostana. Upali su u zgradu koja je tada bila u sastavu crkve a u kojoj se nalazio stan časnih sestara, knjižnica s muzejom i sakristija. Zapalivši taj dio koji je lako planuo, postigli su to da se oganj ubrzo dočepa crkve. Za očekivati je bilo da će ubrzo izgorjeti i samostan i svi oni koji su bili opkoljeni u njemu.

U opkoljenom samostanu

Kako su se osjećali oni što su bili opkoljeni u samostanu, možemo vidjeti iz opisa što ga je ostavio pokojni fra Ivo Krešo, tada đak, koji se sa seminarcima Ilijom Cvitanovićem, Stipicom Džolanom, Jurom Karačom i Mijom Filipovićem našao u samostanu sa svećenicima i braniteljima Šćita. S njima se našla i djevojčica Pera Faletar koja je došla izvijestiti da su joj otjerali braću. Fra Ivo piše kako je njih đake probudio vikar fra Vlado Ključević, čudeći se kako ne čuju pucnjavu partizana kad su im i vrata na sobi probijena metkom. Sišavši u prizemlje, vidjeli su kako se sa svih strana približavaju ljudi koji pucaju na samostan i viču “juriš”. Đaci su pobjegli na tavan i sakrili se iza zida. Branitelji su zauzeli prozore i otvore u zidu na tavanu, uzvraćajući paljbom iz pušaka. Fra Ivo pripovijeda:

“Nakon nekoliko juriša, oko 10 sati ugledao se dim iz crkve i to onog dijela koji se nalazio do sakristije – knjižnice i stana časnih sestara. Vatra je brzo zahvatila limeni krov crkve. Lim je priječio da ne bukne plamen i zahvati krov samostana udaljen samo dva metra. Dizao se golemi stup dima šireći se na sve strane, a posebno prema tornju koji je služio kao odvod dima. Vatra je zahvatila i drvene stepenice tornja, dizala se prema onima što su pucali iz strojnice. Kad je vatra došla do njih, zazvonili su malim zvonom na mrtvački način nakon čega se čula eksplozija metaka i bombi i čulo se kako se ruše zvona koja su pala u užarenu masu. Kad je izgorjela krovna konstrukcija krov se stropoštao u lađe crkve, odakle je buknuo oganj kao iz krečane. Borba je trajala, noć se spuštala. Bili smo izgubljeni, pogotovo kad su oko pet sati poslije podne bacači počeli pogađati samostanski krov. Sve do tada nadali smo se pomoći, a tada su vojnici prepoznali svoj zarobljeni bacač mina i izgubili svaku nadu da će im stići pomoć. Bacač je razorio dio kućnog krova. Partizani su jurišali, ali su ih branitelji odbijali i tako smo dočekali noć. Vjerovali smo da nam je zadnja u životu. Oko osam sati noću na Šćitu se čula sirena kamiona. Svi su pomislili da je ipak stigla pomoć i da smo spašeni. Neopisivo veselje zavladalo je među braniteljima. Malo iza toga prema samostanu su se uputili vojnici u koloni vičući:

– Otvorite, braćo ustaše, pa kad se razdani da rastjeramo ovu bandu!

Na pitanje tko su, pridošlice su odgovorile da su ustaše i da su došli u pomoć, ali na pitanje tko im je zapovjednik, nisu znali odgvoriti. Na njih je otvorena paljba. Nastala je zaglušujuća pucnjava s obje strane, a k tome su branioci iz samostana zasuli pridošlice ručnim bombama spriječivši im tako ulazak u zgradu. Tu je palo sigurno dosta žrtava. Napadači su se povukli na Šćit i pozivali su na predaju:

– Prozor je pao. Bugojno opkoljeno. Nemate načina da se održite. Jedino predaja dolazi u obzir. Ovi pozivi su se često ponavljali, a branioci su na njih odgovarali plotunima na ‘telale’. Nakon toga su partizani u dva navrata jurišali sa svih strana, ali su uvijek odbijeni. Nastalo je zatišje. Prošlo je pola noći. Branioci su vidjeli da se nalaze u bezizlaznom položaju pa su odlučili probiti se. Postojala je vjerojatnost da barem netko preživi, jer ako se predaju, nitko neće ostati živ. Govorili su da je ipak časnije pasti boreći se nego se predati. Nešto poslije dva sata iza ponoći partizani su opet pukušali ući u zgradu na juriš pa kad nisu uspjeli, začulo se sazviždavanje iz čega smo zaključili da se radi o grupiranju za opći, konačni juriš pa smo zaključili da tada treba pokušati napraviti proboj. Kad smo se skupili u sobu do blagovaonice, dvije su strojnice od česme i bivše sakristije pucale unakrsnom vatrom pa se nismo mogli približiti prozorima. Najedamput je nastala utiha i mi smo mislili da se partizani šuljaju prema zgradi. Odlučili smo iskakati. Jedan je ustaša iskočio kroz prozor i nestao u tamnoj noći a da nitko nije ni metka opalio. Zatim su počeli skakati i ostali i skupljati se kod hladnjaka”.

Uredništvo/komunistickizlocini.net