Zadnji komentari

Još o partizanskim zločinima 2.dio

Pin It

Fra Franjo Žilić, koji je također bio među opkoljenima u samostanu opisuje požar crkve na sličan način: “Sa sakristije je plamen prešao na crkveni krov, jer je zgrada bila u vezi s crkvom. Zapalio se najprije krov zapadne lađe, od njega onaj iznad srednje lađe i konačno onaj s istočne strane. Vatra je zahvatila i toranj”.

Krenuli su niz voćnjak preko plotova. Fra Ivo je išao za svojim stricem, lugarom Mijom Krešom, a za njima su išli ostali đaci i drugi. Nitko nije zapucao. Našli su se konačno na Trznu u Rumbocima kod kuće Franje Džolana. Iz ovih kazivanja jasno je kako oni u samostanu nisu ni slutili da je Prozor pao istog dana poslije podne. Kad je navečer stvarno došao kamion, obradovali su se pomoći, ali su u kamionu bili partizani koji su ih htjeli prevariti. Sutra su branitelji zorom pobjegli kroz prozor, spustili se niz voćnjak i došli nesmetano na rumbočku i jaklićku planinu iako je Rama bila puna partizana, te pred česmom kraj samostana čekala napeta teška strojnica. Komandant I. proleterske brigade Koča Popović navodi u svomu Dnevniku mjesta i datume kretanja svoje jedinice. Tako je zapisao da je stigao u Podhum 10. srpnja 1942. u podne, a 11. srpnja po noći u Solakovu Kulu, 12. iza podne u Gračanicu. “13. VII. prije zore napadamo Šćit, borba traje čitav dan i noć. 14. VII. u zoru osvojen samostan”. U samostanu je ostao do noći 16. srpnja i ujutro 17. srpnja stigao je pred Gornji Vakuf.

Sudbina fra Julijana Jurkovića

Prema tvrdnji pobjednika, u Prozoru i na Šćitu partizani su imali “ukupno deset mrtvih” a hrvatska vojska “blizu 180 mrtvih i veliki broj ranjenih, te preko 40 zarobljenih”.

Dan prije povlačenja opkoljenih u samostanu, izišao je iz samostana gvardijan fra Julijan Jurković. Partizani su ga uhvatili na Rosuljama. Fra Kazimir Ivić piše: “Pričalo se samo za Jurkovića da ga je neki Kopčićak primijetio i prokazao”.  Ubili su ga pod misterioznim okolnostima, a za grob mu se nikad nije saznalo. Fra Julijan je rođen 8. listopada 1899. godine u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Za svećenika je zaređen 1923. Bosna Srebrena iz 1942. godine donosi njegov nekrolog gdje, između ostaloga, stoji: “Svojim lijepim taktom sve je sebi privlačio, pa su ga i neprijatelji poštovali”. I dalje: “Prema izjavi samih partizana, pokopan je na Međugorju, jednoj uvali na cesti koja vodi sa Šćita u Prozor, kojih 3-4 km daleko od samostana” .  Ovo je vjerojatno pisao fra Vitomir Jeličić, jer je on bio urednik Bosne Srebrene, ali taj grob nikad nije pronađen. U samostanu je ostao jedan ranjeni ustaša i kapelan fra Viktor Slišković koji je bio slab na nogama te se nije usudio bježati. On je ostao na Šćitu, slavio misu na groblju u Ripcima, dijelio sakramente i sklonio matice koje su bile potrebne za tekuće poslove u kuću Franje Tomića na Šćitu. Kad su četnici nakon tri mjeseca zapalili Šćit, izgorjele su i matice. Partizani su od fra Viktora 14. srpnja 1942. godine dobili izjavu kako se “gvardijan sa ustašama i žandarima dogovorio o planu odbrane samostana”, kako je pred njim “bilo govora o zaposedanju tornja, ali donošenju konačne odluke nisam prisustvovao”, te dodaje kako je upozorio gvardijana da to nije pametno. U zapisniku se tvrdi da se “vojnici nisu mogli rasporediti u zvoniku bez znanja gvardijana”, jer su dva dana prije napada gvardijan, ustaše i žandari odlučili “da se zaposednu tavan i tremovi, kako bi se mogla dati uspešna odbrana prema Šćitu”. I na zvonik su se smjestili “dve do tri noći pre dolaska partizana”, gdje su bili “dva ustaše i dva do tri žandarma, a u samostanu deset do petnaest što žandara što ustaša”.

Zapisnik o fra Viktorovu saslušanju sastavljen je tako da se sva krivnja za paljenje crkve svali na gvardijana koji je “dopustio” vojnicima i “žandarmima” staviti mitraljez na toranj, a bila su zapravo samo dvojica ustaša s jednom zbrojovkom – strojnicom od dvadeset metaka. Trebalo je nekako naći razloge zašto je zapaljena crkva i krivnju prebaciti na uhvaćenog i već mrtvog gvardijana. Teško je danas reći je li cilj partizana bio paljenje crkve. Politički im to nije išlo u prilog, što su kasnije mnogi priznali, ali su neprestano okrivljivali gvardijana. Koliko je gvardijan kriv? Je li se mogao oduprijeti zahtjevima vojnika. Je li gvardijan znao kakva vojska i s kakvim namjerama dolazi? Ne smijemo smetnuti s uma sve ono što se znalo o komunističkim zločinima u Rusiji i Španjolskoj, gdje su rušili crkve, ubijali svećenike, silovali časne sestre. Konačno, što je mogao učiniti u onakvoj situaciji? Sama činjenica što je gvardijan iskočio iz samostana onda kad je bilo najopasnije te lutao ne tražeći skloništa kod svojih vjernika, govori o njegovoj duševnoj pometenosti. Ono što je doživio bilo je za njega odveć veliki udarac a da bi mogao ostati i mirno čekati u zatvorenoj kući. Nije li se i on našao u sličnom položaju kao i fra Stjepan Matić tristo godina prije njega kad je vidio da ne može spriječiti katastrofu crkve, samostana, svećenika, đaka, boraca i cijele Rame? Odveć je to velik pritisak na dušu samo jednoga čovjeka.

Ako su partizani požurili da naprave zapisnik s fra Viktorom Sliškovićem u kojemu se gvardijanu svaljuje na dušu “mitraljez na tornju”, zašto nisu napravili zapisnik o fra Juilijanovu saslušanju. Ili im se, možda, žurilo da ga što prije smaknu? Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji.

Kako su Ramljaci prihvatili partizane?

Partizani zato nikad nisu bili prihvaćeni u Rami, u svoje redove nisu mogli privući gotovo ni jednoga Hrvata katolika iz Gornje Rame. U popisu “boraca oslobodilačkog rata i revolucije (1941-1942)” koji donosi N. Čehić, među 170 ramskih partizana samo ih je sedam Hrvata, a s područja šćitske općine samo jedan – Jure Milas.  Ako se uzme u obzir činjenica da se Mate Meštrović, kojega su kći Dobrila i sin Milenko kao partizani poginuli vrlo rano, već za vrijeme rata a posebno iza rata, distancirao od pokreta, onda se vidi kako je ramski hrvatski svijet prihvatio partizane. Svećenik Đorđe Kalezić, vojni referent V. partizanske crnogorske NOU brigade, izvještava 10. listopada 1942. Vrhovni štab:

Partizani su u Rami ostali omraženi ne samo tijekom rata nego još više poslije rata, kad su prvoborci, a još više oni koji su im se kasnije priključili, progonili ramski svijet, trpali ga u zatvore i zlostavljali na sve načine. Dugo iza rata govorilo se o Rami kao “ustaškom kraju” kojemu ne samo da se nije ništa pomagalo, nego ga se nastojalo uništiti i konačno – potopiti.

Što je bilo s fra Viktorom Sliškovićem?

Spaljena crkva stršila je kao strašna opomena jednog nerazumnog čina. Narod je nakon svega bio potišten, izgubljen i smeten. Za njega je to bio pretežak udarac. Nepozvani “oslobodioci” ulijevali su strah i nepovjerenje kod naroda koji se osjećao nezaštićen i prepušten samom sebi. Ljudi sposobni za vojsku nastojali su se sakriti da ne bi bili odvedeni. Ubojstvo gvardijana i odlazak ostalih svećenika kao da je ostavio narod bez glave i bez nade. Fra Viktor Slišković morao je ostati u samostanu jer nije mogao bježati, ali se i on morao preseliti u kuću Franje Tomića – Zupca jer su samostan okupirali partizani. Sa sobom je ponio novije matice i ostale spise koji su bili potrebni za normalno pastoriziranje župe. Slavio bi misu nedjeljom na groblju u Ripcima, ispovijedao, krštavao, tješio svijet, ali ne za dugo. Partizani su i njega likvidirali pod izlikom da je rovario protiv narodne vlasti. Kako piše Bosna Srebrena, on je “umro tragičnom smrću u Prozoru 16. rujna”. Fra Viktor je rođen u Polju, župa Dolac, 26. lipnja 1896. godine. Osnovnu školu svršio je kod časnih sestara u Docu, gimnaziju u Visokom, teologiju u Sarajevu te upisao filozofiju u Zagrebu. Vršio je razne službe u redu (kapelan, vikar, župnik, nastavnik u gimnaziji i gvardijan). U službenom franjevačkom glasilu Bosna Srebrena piše: “Ostao je s vjernicima do 29. IX. 1942. i toga dana je i on ubijen. Način ubojstva i mjesto pokopa do danas je nepoznato”.  U Bosni Srebrenoj broj 3. od iste godine stoji: “Fra Viktor je bio čovjek lijepih sposobnosti, a u službi je bio uvijek revan. Bio je uslužan i susretljiv, odan svom zvanju. U zadnjim godinama oslabio je na nogama. Providnost je htjela da se službom našao u Rami, kad su za nju došli teški dani i kad je tamošnja crkva izgorjela, a ostali svećenici izbjegli. Ostao je on jedini među narodom, s kojim je proboravio dva mjeseca. Optužen je, da je spremao ustanak, pa je, već potpuno iznemogao i iscrpljen strijeljan u Prozoru 16. rujna (kako se čini) ove godine”.

Fra Viktor je vjerojatno ubijen 29. rujna 1942. godine. Ne zna se način ni mjesto njegove pogibije kao što mu se ne zna ni za grob. Kad su partizani ušli u samostan, saslušavali su fra Viktora i o tome 14. srpnja 1942. napravili zapisnik. Iz zapisnika se vidi kako su pod svaku cijenu nastojali svaliti svu krvinju za paljenje crkve na dušu pokojnog fra Julijana Jurkovića. Fra Viktor je potpisao izjavu kako se gvardijan angažirao oko nabavke oružja i dolaska žandara i ustaša na Šćit, u samostan i na toranj. U zapisniku se gvardijan povezuje sa zapovjednikom žandara Tadijom Radićem i tvrdi se da je nosio pušku:

“Za vreme borbe gvardijan je hodao gore dole po tremu, verovatno raspoređivao borce prema razvoju situacije. On je obilazio i kontrolisao raspored zajedno s Radićem. U nekoliko navrata vidio sam ga s puškom”.

I ova izjava morala je ući u zapisnik: “O popu Periću, župniku u Prozoru, znam toliko da je bio jedan od glavnih organizatora ustaša”. Tako se “dokazalo” kako su svećenici bili krivi za sve, a kako su partizani nevini, pa se kaže:

“Za paljenje crkve smatram da su krivi oni koji su postavili mitraljez na toranj, jer vi sigurno ne biste palili crkvu da nije na tornju bilo vojnika i mitraljeza”.

Partizani su se pobrinuli da fra Viktor dadne i ovu izjavu:

“Izjavljujem da su se svi partizani prema meni humano ponašali, kako pri pretresu kuće, tako i pri saslušanju”.

Kako su se partizani “humano” ponašali prema fra Viktoru, ubrzo će se pokazati. Optužili su ga za kontrarevoluciju i pogubili. Tvrdili su kako se prijetvorno bio ponudio za prvog predsjednika tzv. Narodnog odbora na Šćitu, ali je ustvari bio u vezi sa žandarskim narednikom Tadijom Radićem. Namik Čehić piše da su partizani konstatirali kako “poznati ustaški orijentisani seljaci sve češće, pojedinačno ili u grupicama, navraćaju u samostan na Šćitu, pa je samostan ponovo u centru ustaškog organizovanja”. U taj “centar” uspjela se uvući “obavještajka” Pava Miletić iz Mostarskog bataljuna. Ona je zaigrala “ulogu pokajnice” koja se želi iz “društva bezbožnika” vratiti kući. Tako je družeći se s fra Viktorom, “shvatila da se nalazi u pravom ustaškom osinjaku i da se na Šćitu kuje ustaška zavjera protiv partizana u kojoj je fra Viktor glavna ličnost”. Pava je došla na tajni sastanak jednog građanina iz Prozora i dvojice gornjoramskih seljaka s ustaškim časnikom odnosno oružničkim narednikom Tadijom Radićem, a “sastankom je rukovodio fra Viktor Slišković”. Pava je bila rodom iz Mostara, a poginula je kod Gacka 1943. godine. U Rami se za vrijeme rata pričalo kako je neka partizanka slučajno ubila fra Viktora prijeteći mu pištoljem i okidajući da ga prestraši. U pištolju se našao i jedan metak od kojega je fra Viktor smrtno stradao. Te se priče nisu mogle provjeriti. Naknadno sam saznao od čovjeka koji je tada u partizanskim redovima vršio važnu funkciju da su fra Viktoru sudili Anđelko Tvrtković iz Kreševa i Dimitrije Kovačević, bratić Save Kovačevića. Kao dječak putovao sam iz Prozora na stanicu Ramu nakon božićnih praznika 1943. godine s pokojnim Milom Tomićem – Zupcom i on nam je pokazivao neku pećinu s one strane Ponira gdje je on, veli, našao fra Viktorovu smrtnu presudu. Mile je poginuo iste godine pa je i to zaboravljeno. Ipak, Rama je u biti ostavljena sama sebi i svojim nevoljama. Uvidjela je koliko ju je oslobodila “narodno oslobodilačka” partizanska vojska. Rama nikada nije ni vjerovala partizanima, a ni partizanima nije bilo ni na kraj pameti da zapucaju na četnike. Sami četnici priznaju kako “oko Prozora nije zabilježen nijedan ozbiljniji sukob sa partizanskim jedinicama” iako su se tu uz Prozorski nalazili i Mostarski bataljun i dio I. bataljuna X. hercegovačke brigade.

Uredništvo/komunistickizlocini.net