Zadnji komentari

Još o partizanskim zločinima 3.dio

Pin It

O pokolju se nije smjelo govoriti

O četničkim razbojstvima u Rami pročulo se ubrzo nakon njihova odlaska u istočnu Hercegovinu. Ali za vrijeme rata bilo je takvih razbojstava odveć često da bi se samo o Rami govorilo. Nakon rata Rama je vrijedila dugo kao “ustaški kraj”, jer je u njoj dugo djelovala “ustaška milicija” Stjepana Sičaje, zvanog Gegan, i jer Rama nije prihvaćala partizanski socijalizam.

U čitavoj zemlji javno se govorilo i osuđivalo “ustaške zločine i klanja Srba”, a ono što su Srbi – četnici napravili u Rami i drugim dijelovima zemlje, nije bilo uputno spominjati jer je to moglo štetiti “bratstvu i jedinstvu naših naroda”. Zato se uglavnom govorilo o “žrtvama fašizma” ili “žrtvama narodno-oslobodilačkog rata”. Ako bi se i spomenuo neki četnički zločin, njemu je neminovno uvijek trebalo dodati i ustaški. Inače se nije smjelo ni govoriti, a kamo li pisati što su radili četnici. Ni na grobu poginulih nije se smjelo napisati da su pokojnika ubili četnici! O podizanju zajedničkog spomenika stradalima nije se smjelo ni pomišljati. Dok su na svakom koraku po Bosni i Hercegovini, a i cijeloj Jugoslaviji nicali spomenici “žrtvama ustaškog pokolja”, dok su se stavljali natpisi na svakoj jami koliko su Srba ustaše bacili u nju, o Rami je vladala šutnja. U neke jame u Hercegovini bacani su Hrvati, posebno oni koji su kao vojnici vraćeni od Dravograda, a nad nekima u koje su bacane uginule životinje, postavljen je natpis kako su ondje ustaše bacile Srbe. O stradanju Hrvata u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Tek je sedamdesetih godina probijen zid šutnje, nakon što je o tome jednom prigodom javno govorio Branko Mikulić. Tada se mislilo i na podizanje spomenika stradalnicima, razgovarano je s akademskim kiparom Zdenkom Grgićem iz Sarajeva da napravi projekt spomenika, ali je i to zataškano. Tek je 14. listopada 1990. održana prva javna komemoracija četničkim i partizanskim ratnim žrtvama na Šćitu. Pod koncelebriranom misom pročitana su imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći.  Ramski puk je mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho:

– Sad su spomenuli tvoga dida!

Tada je osnovan i odbor za podizanje spomenika žrtvama rata u Rami, usvojen je bio i projekt spomenika. Međutim, žrtvama onoga rata trebalo je pribrojiti žrtve i ovoga rata. Tako je nastao novi projekt, koji je izveden za vrijeme i nakon novih stradanja – ramski križ. Napravljen je i popis svih stradalnika, prošlog i ovog rata, ugraviranih u željezne spomen ploče poginulima.

Život na zgarištima

Rama je navikla na požar. Ovaj je bič često pohađao ramske kuće i ramsku crkvu. Ovo je bio peti požar ramske crkve. Ali nijedan požar i progon nije potpuno iskorijenio ovaj puk ni njegova fratra. Franjevačko je starješinstvo nakon ramske tragedije imenovalo fra Marijana Brkića župnikom i fra Mladena Lucića gvardijanom na Šćitu. Bosna Srebrena piše kako su njih dvojica otišli u Ramu “da postradalom narodu pruže vjerske utjehe, te su dne 15. XI. držali misu nakon duljeg vremena”.  Iz “opširnog izvješataja o stanju u Rami” koji je fra Mladen poslao Provincijalatu, isto glasilo donosi:

“Gvardijan Lucić došao je tamo prvi put 5. XI. na zgarište crkve i razvaline samostana. Narod je duševno ubijen, bijedan. Kad su vidjeli svećenika, plakali su od ganuća. Gvardijan i župnik za sada stanuju u jednoj sobici. Kuća nema ni prozora, ni vrata, ni pola krova. Prilike za narod i svećenike su teške, kako se ne mogu ni zamisliti. Do stanice Rame nema nikakvog prevoznog sredstva.”

Fra Mladen Lucić u svojim Bilješkama opisuje kako je došao u Ramu prvi put. 5. studenog 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše:

“Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mogu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide svećenika. Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče:

– Mama, mama, evo četnika! 

  Žena izlazi iz kuće i kaže:

– Nije to, sine, četnik, to je ujak!

Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.”

O stanju u samostanu piše:

“U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Opaljeni lim strši i na vjetru sablasno lamata. Pregledao sam sve gdje je nekad bio život i red, a sad je tišina i razvaline… Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata…”

Ni matica nije bilo iako ih je pokojni fra Viktor Slišković bio ponio iz samostana. Izgorjele su u Franje Tomića kući. Dana 9. prosinca stigao je na Šćit i fra Franjo Žilić. Trebalo je početi život iznova, tješiti ljude utjehom vjere. To je fratarska tradicija. U kući je vladala strašna “nečistoća kao na običnom gnjojištu”, po sobama voda do 10 cm, a fra Mladen i fra Marijan su morali sami popravljati vrata i prozore, čistiti kuću. Osposobili su najprije jednu sobu za stanovanje te župni ured i do njega kapelicu u kojoj se običnim danom slavila misa. Donijeli su sa sobom alat, najnužnije stvari za kuću i župni ured, te misno ruho i posuđe. Čitav bi dan radili na čišćenju kuće i prekidali jedino kad je nekomu trebalo dijeliti sakramente ili ići bolesniku. Krečeći sobe previše su rasipali kreča po podu pa su imali poteškoća s ribanjem. Prva pučka misa slavila se 15. studenog 1942. godine. Pod dračom između crkve i kuće podigli su na četiri koca daske od teretnih kola i postavili oltar. Ondje je dugo slavljena nedjeljna misa sve dok se 1944. nije napravila baraka. “Crkva pod vedrim nebom” može biti romantična kad se o njoj govori iz tople sobe. Ali trebalo je podnositi kišu i snijeg ili ljetnu žegu, vjetar i galamu prolaznika. Svijet se ipak navikao na misu “pod dračom” i sve su mise bile svečane – asistencije za pokojne jer je narod želio da se sjeti svojih pokojnika, a njih je bilo toliko mnogo da nikad svi nisu mogli doći na red.

Stradanje fra. Stjepana Barišića

Na području župe Uzdol ubijen je fra Stjepan Barišić, župnik iz Podhuma. Njega su, kako piše Bosna Srebrena, partizani odveli iz Podhuma 31. siječnja 1944. Vodili su ga do Solakove Kule gdje je proveo noć. “Te noći nije nikako spavao, nego se cijele noći molio Bogu. Patrola se sastojala od dvojice domaćih ljudi. Iz Solakove Kule odveden je u selo Kute, gdje se nalazila komada ramskog odreda. Tu je osuđen na smrt.”]  Tek 26. lipnja 1944. godine, fra Miroslav Matoš, novi upravitelj podhumske župe, piše Provincijalatu u Sarajevu:

“Kako sam saznao, fra Stjepan Barišić je ubijen blizu župe Uzdol u jednom potoku. Težaci pričaju da je do danas ostao nepokopan i da leži obučen samo u donje odijelo, a leš da je prilično sačuvan. Težak koji mu je nedavno navlačio čarape i priglavke po noći na noge, priča da su dvojicu drugih ljudi, koji su s njime ubijeni, psi raskomadali i pojeli, a njega nisu ni dirnuli, da lešina ništa po truleži ne zaudara”.

Ramljaci se sami brane

Rama je odveć stradala u ratu, previše je kuća spaljeno, previše je dobara oteto i ljudi pobijeno a da bi se i dalje smjelo živjeti bez razmišljanja kako se ljudi mogu sami obraniti. Od drugih nisu mogli očekivati pomoć ni milost. Hrvatska vojska tražila je samo dobrovoljce u Rami i odvodila ih na daleka bojišta. Partizani su najčešće posjećivali Ramu i pokušavali “mobilizirati narodne mase” u svoje jedinice. Uspjeli su pridobiti puno muslimanskog stanovništva, ali hrvatsko im nije vjerovalo. Talijani su smatrani lošim vojnicima, njemačka vojska je samo došla i prošla kroz Ramu, zadržavši se jedno ljeto 1943. godine. Tako je Rama uglavnom ostavljana na milost i nemilost, namjernim ili slučajnim naoružanim prolaznicima, koji su sebe nazivali vojskom, a neki su od svega vojničkoga imali samo oružje. Međutim, upravo su tim oružjem nanosili zlo. Ramljaci su zato došli do zaključka da bi bilo najpametnije da i sami uzmu oružje u ruke pa da brane svoj kraj od svih nepoželjnih posjetitelja.

Uredništvo/komunistickizlocini.net