Zadnji komentari

Zorica Vuković: U spomen mome suprugu - pismo s ratišta..

Pin It

Ostadoh nijema. Teško je opisati kako se osjećam. Nakon vrelih dana ovoga ljeta, rasplaka se kiša i potopi moju tugu. Otišao je na isteku prve nedjelje u rujnu još jedan hrvatski branitelj, previše brzo, moj suprug Branko, pripadnik 101. brigade, 3. bojne, dragovoljac Domovinskog rata i sudionik „Oluje“. Svojoj bojni dali su naziv „Mučenici“.

„Ne mogu čekati da dođu do nas,“ rekao je jednog dana, vrativši se s posla. „Prijavio sam se …“

Otišao je u Slavoniju. Toga  dana četnici i JNA ušli su u Vukovar, pjevajući onu zlu pjesmu… Ostadoh  s našom djecom kao mnoge druge žene branitelja, uz molitvu i strepnju. Toga dana i moja je obitelj aktivno je bila spremna braniti svoj dom. Narednih mjeseci u našem kvartu nije se moglo vidjeti muškarca mlađeg od pedeset godina.

Prelistavajući svoje dnevničke bilješke, pronađoh njegovo pismo koje nam je poslao iz Slavonije desetak dana  nakon što je otišao. Na pitanja našeg starijeg sina, koji mu je u pancirki poslao pismo, odgovorio je 28.11. 1991.:

„Dragi moji!

U blizini sam Osijeka. (Nije se smjelo točno reći gdje. Bili su to Vladislavci i Paulin Dvor.)

Položaj na trećoj obrambenoj liniji.

Nema još direktne opasnosti za nas.

Stanovništvo sela, u kojem smo smješteni, upravo iseljava. Mi ostajemo.

Ukopali smo se i spremno čekamo.

Nadamo se da će nas pustiti, na kratko, kući.

Smješteni smo u jednoj kući. Imamo kuhinju. Kuhamo si sami. Dobivamo gardijsku hranu, no nju dajemo svinjama. (Kad se vratio pričao je da je dečkima od svinjskih iznutrica skuhao juhu koja im je izuzetno prijala). Selo se sastoji od izbjeglica iz Baranje koji po drugi puta moraju seliti: u Zagreb, Varaždin i dr.

Oko nas je rat. Jedan od najstrašnijih, (a u koliko sam ih do sada bio?). Gori nebo, a grmljavina gromova samo je blagi šapat prirode u usporedbi s ovim krikovima sumanute civilizacije.

Jučer je ovdje, u jednom periodu, izginulo devet gardista: sedam naših i 2 Osječana.

…Svi mi želimo da ovo sranje završi što prije. Svi mi, koji smo ovdje, imamo nekoga zbog kojih treba preživjeti. No, ako neko i pogine, to je isto zbog najdražih.

Interesantno je i to što smo okruženi „srpskim“ selima i nikad ne znamo što nam se iz njih sprema. Naši gardisti „drže“ ta sela, no na usnama im čitaju što misle o nama.

Iz obližnje farme dobivamo svaki dan po deset litara mlijeka. Ljudi su nas prihvatili kao braću. Mnogi su ovdje izbjegli, a mi smo došli pomoći u obrani njihove (a i naše) Slavonije.

Sretan sam što ste vi na sigurnom. Volim vas…tata.“

I, dok su naši dečki bili na ratištu, braneći Hrvatsku, „antife“ su počeli svoj prljavi ples. Tu je soroševski Feral Tribune (danas Novosti) i nešto kasnije Radio 101… Zatim Pusićka,  kojekakvi stubbsi, teršelići… Žao mi je samo što su se i neki hrvatski intelektualci pridružili blaćenju predsjednika Tuđmana i Hrvatske. Imali smo , na sreću, i prijatelje. Pored pape Ivana Pavla II, Helmuta Kohla, tu je i Alain Finkielkraut, francuski je filozof, koji je početkom siječnja 1992., sarkastično, napisao:

„Dok su dvanaestorica raspravljala o budućnosti Europe u centru Maastrichta, Hrvatima je bilo dopušteno okupiti se na jednom stadionu izvan grada.

`Ave, Europa, morituri te salutant!`, govorili su Hrvati; `Ecu`, odgovarala im je jeka.

To znači da postoje dvije vrste naroda u postkomunističkoj Europi: legitimni narodi koji čine povijest i koji imaju pravo na slobodu; i beskorisni narodi, suvišni narodi, njih povijest nije upamtila, oni čak nemaju pristupa tragediji i onda kad ih se masakrira kao odgovor na njihovu želju za slobodom.

Nekad  je postojala prijetnja da se zbog igre suparništva i savezništva svaki lokalni sukob izrodi u globalni. Danas je zbog postojanja Europe ta prijetnja otklonjena. Masovni zločin događa se na zatvorenom prostoru, a protesti na stadionu. Nećemo valjda ugroziti zdanje Europske zajednice zbog običnog etnocida! Umrite, Hrvati, Europa vas lijepo pozdravlja.“

O,  koliko istine u ovim riječima!

I nakon svih mirovnih dogovora, stiže priznanje Hrvatske i plave kacige. Ratnici 101. brigade vraćaju se kući. Život teče uobičajeno: posao, obitelj, osluškivanje vijesti.

I tada stiže „Oluja“. Opet 101 kreće. U nekoliko dana prevaljen put pod ratnom opremom i uz teške bitke, od Siska, preko Petrinje, do Dvora. Na Kninskoj tvrđavi hrvatska zastava… a 101. se vraća među posljednjima.

Nestrpljivost u iščekivanju povratka. „Kad čuješ pucnjavu, znaš da su došli,“ rekao je moj sin Vatroslav. I bilo je tako. Branko se iz „Oluje“ vratio sijed. Imao je 43 godine. 

„Oluja“

Uznemirenost i strepnja,

Ljubav i nada,

Tuga i radost,

Jad  i sreća,

Kovitlaju dušom mojom

Dok, ljetna Oluja tutnji Hrvatskom,

Perući kapljice rose plitvičkih slapova,

Bojeći  modrinom Unu.

Ljubav i radost kovitlaju mojim snovima

Dok naši dečki

Oslobađaju vedre smjehove,

Prosipajući ih sunčanim obroncima Dinare

I šumovitim planinama Like.

Tuga i strepnja

Miješaju se s nadom i brigom

Dok posljednji zlosretni pucnji

Prijeti vašem povratku…

…s padina Banovine.

Mislim da smo imali sreću u tim teškim vremenima. Preživjeli smo. Život je tekao mirno…no nakon kratkotrajnog umirovljenja, Brankova svijeća brzo se gasila.  Ispraćen je kao hrvatski branitelj, uz vojne počasti.

I dok je tuga zavila moju obitelj, skidali su ploču s imenima poginulih branitelja u Jasenovcu. Nitko od galamdžija nije pitao kako se osjećaju njihovi bližnji: očevi, majke, sestre, braća, supruge, djeca… jer ti naši hrvatski mučenici, svoj život i svoju ljubav ugradili su u obranu svoga doma.  

A gremiji „šrafciger koalicije“  rade na tome  da zdanje Europske unije postane još trulije. Neki od njih digli su svoje ruke za Istambulsku konvenciju. Vjerodostojno.

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo