Zadnji komentari

Partizani Suhopolja potvrdili da su partizani pravoslavne vjere pobili 1416 ljudi

Pin It

Spomen obilježje Mrtvi jarak postavljeno 2010.

PARTIZANI SUHOPOLJA POTVRDILI DA SU PARTIZANI PRAVOSLAVNE VJERE POBILI 1.416 LJUDI, OPLJAČKALI I PROGNALI HRVATE, TE SU O TOME IZVIJESTILI ANDRIJU HEBRANGA ( Donosimo cijeli zapisnik u izvornom obliku)

Mrtvi jarak

Zbog ovog zločina nitko nije odgovarao od pravoslavnih partizana koji nisu krili da su iz četnika prešli u partizane. Ali su zato kažnjeni partizani Hrvatske narodnosti koji su pokušali ukazati na nepravdu koja se čini nad Hrvatskim narodom. Istinski svima preporučujemo da pročitaju ovaj zapisnik jer on pokazuje  istinske okolnosti, prilike i položaj Hrvata u novoj Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Mrtvi jarak je mjesto koje se nekada zvalo Duboki jarak. Mrtvi jarak koji se nalazi u općini Suhopolje, kraj sela Bukova a zbog svoje dubine i položaja bio je izabran kao pogodno mjesto za masovna smaknuća. No nakon, masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika 1945. godine, sudionika “Križnoga puta”, od strane komunističkih vlasti i partizanskih eskadrona smrti, prozvan je Mrtvi jarak, ime koje nosi i danas.

Na području grada Virovitice otkrivene su masovne grobnice u Milanovcu (kod Kaže), u blizini današnje šećerane, na Đolti kod današnje Zapadne obilaznice, uz živicu kod Gradskog groblje te kod Šintarnice na kraju Bečke ulice gdje se svake godine polažu vijenci i pale svijeće u znak sjećanja na žrtve koje su bez suđenja ubijene po završetku II. svjetskog rata na području grada Virovitice.

Na samo dva stratišta u okolici Suhopolja, u Pčeliću i Mrtvom Jarku, pobijeno preko 1.460 nedužnih hrvatskih vojnika i civila”. Tako su nastale najmanje četiri masovna grobišta, a jedna je pronađena tijekom probnog iskapanja 2007. godine. O ovim strašnim zločinima nekoliko suhopoljskih partizana svjedoče u pismu i zapisniku koji su poslani 29. srpnja 1945. godine tadašnjem ministru jugoslavenske vlade Andriji Hebrangu. Cijelo pismo i zapisnik ovdje možete pročitati u izvornom obliku:

1945., srpanj 20.

Suhopolje

Zapisnik sa sastanka boraca Suhopolja upućen Andriju Hebrangu u kojem prosvjeduju protiv kolonizacije Srba u Viroviticu, masovnog protjerivanja katolika iz kotara Virovitica, te ubijanja zarobljenih Hrvata.

                               Suhopolje, dne 20. jula 1945. Drugu Ministru

                                                                                                                 Andriji Hebrangu

                                                                                                                                  Beograd

Dragi druže Andrija !

Potpisani borci iz Suhopolja slobodni smo Ti se obratiti sa par riječi, koje će Te zanimati zbog dogadjaja koji se odigravaju ovdje oko nas. Ja sam Ivan Lucović baš ovdje u Suhopolju sa još nekoliko drugova Suhopoljčana, koji smo radi tih nepravednih činjenica došli ovamo i ustanovili sve kako smo opisali u zapisniku koji Ti prilažemo.

Ja sam Ti već više puta pisao, ali nisam primio odgovora.

Ovdje se toga mnogo svašta čini, što ide na štetu pokreta, pa bi to trebalo na neki način odstraniti, jer je po Srbima veliki teror, a izgleda koji to čine, da šire propagandu i sigurno hoće da se vrati Kralj Petar.

Pred nekoliko dana bio sam sa Tvojom sestrom Ilonkom i rekao da ću doći u Suhopolje do Pauline, kamo i ona ima doći i odovud do Tebe u Beograd, da Ti sve podnese o tome izvještaj, a širje obrazloženje imadeš u ovom našem zapisniku, kojega Ti dostavljamo.

Treba što prije nešto poduzeti, ne momentalno velikom strogoćom već postepeno i na dobar način, time da i Vi od Vaše strane ispitate te pojedinosti koje se dogadjaju ovdje.

Ja sam onaj Bosanac koji sam bio odhranjen kod Magenhajma, a zadnji puta bio sa tobom u Zailama kada smo Te zamjenili sa onim dvojicom ustaških glavešina, Futucom i Vagnerom.    

                                                            Uz drugarski pozdrav.

                                                    Smrt fašizmu – Sloboda narodu !

Lucović Ivan intendant Gl. inten. Slagalište Zagreb

Reder Stjepan prop. odsjek 34. Udar divizije

Vinter Mirko borac Virovitičke udarne brigade

Lucović Ivan[v.r.]

Reder Stjepan [v.r.]

Mirko Vinter [v.r.]

Gjuro Stipić [v.r.]

Škvoc Josip [v.r.]

Ferdinand Lisinski [v.r.]

Zapisnik

Sastavljen dana 20. jula 1945. u Suhopolju po potpisanim drugovima borcima, koji su iz jedinica došli svojim kućama radi toga što im su ugrožene obitelji i roditelji zbog internacije.

Mi potpisani došli smo svojim kućama u Suhopolje i došli u dodir sa ljudima ovog mjesta kao i iz drugih sela naročito sa drugovima: predsjednikom NOO Suhopolje Stipić Gjurom, bivšim tajnim predsjednikom Suhopolja Škvorc Josipom, Lisinski Ferdom, te mnogim drugima, pa smo ustanovili slijedeće:

1./ Popis obitelji koje imaju Njemačka prezimena.

U Suhopolju je došlo do nervoze izmedju naroda zbog toga, jer su već u kratko vrijeme bili popisani svi oni koji imadu Njemačko prezime, bez obzira na to, što nisu nikada bili upisani u Njemačke organizacije. To je naišlo na nezadovoljstvo medju narodom, Hrvatima koji ovdje žive jer se uvidja da pravoslavci Srbi svoje provadjaju i ubacuju svoje srpstvo na svakom koraku.

2./ PRESELJAVANJE I KOLONIZIRANJE NARODA

Iz kotara Daruvar kolonizira se narod u kotar Viroviticu i to samo Srbi pravoslavci a najviše u okolicu Suhopolja. Oni svakako nastoje da ovdje dobiju apsolutnu prevlast pa zato ovo i čine. Hrvati koji se i nalaze na nekim malim dužnostima, moraju samo klimati glavama, nesmiju nigdje ništa govoriti, nalaze se samo na manjim sporednim mjestima gdje moraju šutjeti i gledati nepravdu koja se čini katoličkom narodu bez obzira na naciju. Zbog toga dolazi do velike reakcije medju narodom i veliko nezadovoljstvo se kuje, a to sve ide na šteu današnjeg poredka koji je krvavo stečen. Narod ništa ne radi zbog toga, svaki se pita što će dalje biti, dakle živi u neizvjesnosti.

Prema ustanovljenju može se konstatirati da pravoslavci traže nešto treće jer provadjaju svoju srpsku nacionalnost i izgleda da hoće urušiti današnji poredak. Dobrovoljci koji su se iz Srbije povratili govore, da oni ovdje nisu došli raditi, već da će za njih drugi raditi /misle na Hrvate/ a oni će gotove crpiti plodove tuđih žuljeva.

Isti Solunski dobrovoljci ispoljavaju se kao Veliko Srbi i neće da odgajaju jedinstvo medju narodom, već svakako nastoje svojim srpstvom razjediniti što sve koči radu današnjih probitaka. Pravoslavci govore, da će oni likvidirai i sa Hrvatima komunistima za probitak svojih ciljeva.

3./ MASOVNO UBIJANJE HRVATA ZAROBLJENIKA

Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije izprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljona V. proleterske Crnogorske brigade koji su bili onda u Suhopolju, a kada su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih klali.

Ovi isti drugovi koji su bili u V. prolet. Crnogorskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane.

Iz toga se može zaključiti, da ovi Srbi sada kao četnici pod drugom firmom /maskom/ ubijaju nemile Hrvate. Na ovo narod ne gleda dobro, time je takodjer krnjen današnji probitak. Prije nego što su prešli na klanje zarobljenika brusili su noževe po kućama i kupili štrikove. Zbog toga je došlo do kritike na sastanku AFŽ. u Suhopolju dana 1. VII. 1945.

Došla je jedna drugarica iz Kotarskog AFŽ. i kritizirala radi toga što drugarice ne dolaze na sastanak, a predsjenica AFŽ. drugarica Micika Huber odgovorila joj, da je narod nezadovoljan zbog ubistava masovnog koji se vrši oko Suhopolja, jer su vidjeni mrtvi kojima je vadjeno srce i razni djelovi tjela, pa su govorili da nije to možda moj brat, sin i t.d. a zašto da onda idemo na sastanke i t.d.

Druže iz kotara pitao i dao pozvati zapovjednika 4. bojne V. Prol. Crno. Brigade i isto pitao: „Što je to klanje obavlja”, a on je rekao da to nije istina, međutim u lice s prijateljem Huber Micika Predsjednik AFŽ. Isto nije mogao zanijekati, ali pocrvenivši odgovori nasotjati volju, da se to neće ponoviti.

Kada su prolazili domobrani /zarobljenici/ kao i ustaše nisu dozvolili da im narod nosi bilo kakvu hranu i ako je kotar odredio da se hrana pripravi za zarobljenike koji imadu doći, već su bili tučeni i dalje tjerani, a kada su naišli četnici dobili su oni jesti, dapače su neki Srbi iz općine išli i ljubili zarobljenike Četnike.

Ovo je kritizirala drugarica Micika Huber na masovnom sasanku 1. VII. 1945.

Sve ovo bilo je na željezničkom transportu zarobljenika koji je prolazio kroz Suhopolje.

Zbog toga je ova drugarica Micika Huber skinuta sa dužnosti predsjednice AFŽ. kao i izbačena iz Mjesnog NOO Suhopolje, a ne obazirajuči se na to da je njezin drug Zdenko još i danas kao stari borac u NOV.

Ustanovljeno je, daje ukupno ubijanje zarobljenika izmedju Pitomače i Sladojevaca 1416 ljudi.

4./ INTERNIRANJE HRVATA U MADJARSKU.

Još u jeseni 1944. mjeseca studena bilo je internirano u Madjarsku oko 15 obitelji koji nisu bili presudjeni niti po narodnom niti po vojnom sudu.

Medju istima bio je interniran i Mijo Fett nekada načelnik općine Suhopolje. On je sa obitelji bio dignut iz kuće i pred večer pušten kući, istoga dana na večer bio je masovni sastanak u Suhopolju na kojemu je govorio predsjednik Okružnog NOO Virovitica Latinović /Mili/ i rekao je na tome sastanku da je Fett Miju oslobodio jer su mu okolišni ljudi iz drugih sela kao i pravoslavci rekli, da je Fett ispravan čovjek i da mu se neće ništa dogoditi. Došlo je drugi dan u jutro pa je Fett ponovno bio dignut i otjeran u Madjarsku.

Dakle oni su govorili narodu ovako, a provelo se opet drugačije.

Znade se točno, da su ove familije još 1942. pomagale narodni pokret, i ako je bilo u pitanju život njihov i njihovih familija, a ako su već bili internirani onda je to trebao presuditi narodni sud, dok je narod javno vikao na masovnom sastanku, da nije zato da se isti interniraju jer nisu krivi pa su svejedno bili prebačeni u Madjarsku protiv narodne volje. Sva njihova imovina pokradena odmah iste noći bila je razvučena po selima tako da vlast uopće nije imala nikakav pregled a niti izvršen popis. Nakon 14 dana došao je izaslanik iz kotara da vrši popis, ali u kućama nije ništa nadjeno. Protiv krivaca ovog razvlačenja nije ništa poduzeto.

Fetta Miju dao je internirati neki Crnja iz Okružnog NOO. Virovitica radi rakije koja je 1941. god. bila zaplenjena po financima u Suhopolju i pohranjena u općinu na čuvanje, a kada je naišla Njemačka vojska istu rakiju je razvukla, pa je radi toga Fett bio kriv sada zbog nestanka rakije i radi toga bio po istome Crnji interniran u Madjarsku.

Ista rakija bila je vlasništvo nekog Kuprešana iz okolice Požege koji je ovdje bio u Suhopolju i govorio, da je on sve uredio kod njegovoga rodjaka Crnje u Okružnom NOO. i da će Fetta radi toga udesiti. To su stvarno i proveli.

Na masovnom sastanku rekao je predsjednik /Mili/ Lati nov ić, da je dozvoljeno svakome braniti, a neka se svaki pazi koji brani bandita. Time je odmah utukao svakoga poštenog čovjeka koji pošteno misli i radi.

Vukelić Nikola koji je još 1942. bio predsjednik opštinskog NOO Suhopolje /u šumu/ branio je Fetta jer je snjime suradjivao za pokret, pa gaje poznavao kao dobrog i poštenog čovjeka, pa je isti Vukelić radi toga nedavno kažnjen na gubitak časnih prava kroz 2 godine.

U to vreme baš kada je bilo dizanje tih ljudi bio je takodjer zatvoren i bivši predsjednik Mjesnog NOO. Škvorc Josip samo radi toga da nemože braniti ljude koji su pravedni.

5./ OMALOVAŽAVANJE MJESNOG NOO SUHOPOLJE.

U mjesni NOO. Suhopolje birani su ljudi koji su bili predloženi po predstavnicima Srba iz općine Suhopolje. Isti drugovi u mjesnog NOO. Nemaju nikakva prava već samo dužnosti.

Na primjer: Mjesni odbor u Suhopolju izdao je potvrdu drugarici Rak Heleni, kojoj se drug nalazi u NOV da nije bila u Njemačkoj skupim, i tu potvrdu trebao je potpisati tajnik opć. NOO. Ogrizović, ali ju nije htjeo podpisati već ju poderao govoreći “vi bi svakome krvniku izdali potvrdu”. Takvih slučajeva je bilo mnogo, jer svaku potvrdu koju je izdao mjesni NOO Suhopolje nije općina htjela potpisati.

Niti jednu napuštenu kuću u Suhopolje nemože mjesni NOO. Suhopolje nikome podjeliti pa makar to bio i borac NOV. Hrvat, već Srbi iz općinskog NOO. Suhopolje naguravaju svoje Srbe. Svaki drug brani se biti biran u mjesni NOO. jer kaže “zašto da budem figura i da izvršavam naredjenja kao kakav bandit, a prava nemam nikakva”.

Dana 16. VII. biran je na masovnom sastanku odbor Mjesnog NOO. Suhopolje. Birano je 5 odbornika od toga 3 Hrvata i 2 pravoslavca. Pravoslavac Obrad Stojanović rekao je, da nemože biti Hrvat predsjednik, pa se postavlja pitanje, dali mogu biti birani oni koji su davali i radili na NOP. ili oni koji su kao što i sam Stojanović i drugi pravoslavci koji su došli sada iz Srbije, a nisu niti poznati kakvi su. Sami Srbi koji ovdje žive kao starosjedioci i pomagali pokret kroz 4 godine govore da kako dolaze do toga oni koji se vraćaju iz Srbije i hoće imati ovdje veliko pravo, a uopće se ne zna što su tamo radili i kakovi su bili.

Oni Srbi koji se vraćaju kažu i lokalni Hrvati i Srbi, kako mogu doći na brodu kad su svi ustaše, a iz nje se može vidjeti da se sva Srbije natrag u jedan, jer oni su tu sačuvani glave, a oni su tukli i borio se kao ovi ljudi ovdje sve će biti u mogućnosti da se vrate.

U Suhopolju imade 36 kuća pravoslavaca a preko 150 kuća katolika, pa nije moglo biti birano u odbor 2 pravoslavca koji su jedan podpredsjednik a drugi tajnik /naprama 3 trojice katolika/. To nisu starosjedioci već dobrovoljci.

Znade se da dobrovoljci iz Soluna nisu nikakvi gospodari seljaci, jer su većinom svoju zemlju davali obrađivati na pola domaćim ljudima koji imadu malo zemlje.

6./  ISTJERIVANJE ZAGORACA.

Godine 1941. naseljeni su po NDH. Zagorci koji su ovdje dobili agrarnu zemlju /podkućnice/ i na tim zemljama načinili kuće i gospod. zgrade. Ti Zagorci su sve svoje prodali što su imali u Zagorju i krvlju i znojem došli do krova nad glavom, pa sada hoće ovi Srbi koji se vraćaju /samo radi zemlje/ da ih iz kuća iztjeraju i da se oni usele u ove kuće. Narod govori, da imadu apsoluno veće pravo na ove kuće oni koji su ih znojem i žuljevima sagradili, negoli lijeni dobrovoljci koji bi htjeli sve dobiti gotovo i uvijek samo državne pomoći. Neke Zagorce su potpuno očistili oteli marvu i hranu i sve što su imali i na čisto ih preselili i poslali u Hrastovac kotar Daruvar na praznu i golu zamlju, ne Čekajući niti dok si pokose i skinu usjeve koje su zasijali na zemljištu.

Ako je već to moralo ovako biti, onda je to trebalo da odredi narod i da se pravedno izvrši, a ne da ovakove činjenice provadjaju samo pojedinci na Štetu jednoga naroda, a ne misleći nato, da se time dolazi do nacionalnog neprijateljstva.

U komisiji za preseljavanje nalaze sami pravoslavci, koji bez ikakvih naredjenja dolaze i naredjuju zaplašenom narodu, da mora seliti, a nitko se neće potpisati po čijem se naredjenju ovo radi, već samo dolaze sa oružjem i govore seli tamo i tamo.

Takvim načinom preseljeno je do sada iz kotara Virovitica oko 1.700 obitelji. Jedni se vraćaju i nazad u stari kraj Zagorje, pa makar da i nemaju tamo više ništa, ali ih tamošnji NOO. vraćaju nazad ovamo, jer tamo nemaju ništa pošto su prodali, a kada se ponovno vrate, dolaze u logore.

Narod priznaje i znade, da su pravoslavci stradali, pa bi im priskočio u pomoć u gradnji domova na lijepi pravedni i pošteni način, ali se ta metoda nije upotrebila, već terorom i nasiljem hoće doći do svojih ciljeva i do onoga što su izgubili za vrijeme rata.

Srbi koji se vraćaju traže i zadnji čavao kojega su ostavili u kućama, pa kada im se neka budu zadovoljni što su našli čitave kuće oni kažu “bolje da u njoj nije nitko stanovao i da je izgorila”.

Mi domaći borci vidjevši nepravde i patnje kojega proživljava narod u ovome kraju boreći se za probitke Srbskog i Hrvatskog naroda i kovali to naše jedinstvo, pa zato ovo opisujemo i pitamo se. gdje su one naše žrtve koje su pale za ovu borbu kao i oni drugovi koji su bili po tamnicama, sigurno su vodili računa i mislili na izgradnju takve države i domovine, koja će biti svakome gradjaninu osigurana, dobar i Česti život, a tuko isto i za njegova pokoljenja. A ne sada nakon toliko godina borbe krvlju stečeno traži nešto treće i očito se vidi po raznim pjevanjima poznate već pjesme “Nećemo Tita hrvatskog bandita- Hoćemo Kralja ako ne valja”.

StečenO je uvjerenje, da pravoslavci pojedine njihove reakcije koje su ubačene medju narod i čine razdor traže nešto treće što se vidi po tome, što je pred kratko vreme došao kod predsjednika Mjesnog NOO. Stipić Gjuru jedan drug Srbijanac i rekao “bio sam zarobljen u Sloveniji kao četnik a sada sam dobio pušku i partizan sam. Kada sam bio kao Četnik sa Njemcima imao sam sve bolje nego sada i radio što sam htjeo.” Da se to u buduće ne dogadja bilo bi poželijo da se poduzmu koraci da se to ovo suzbije, jer se traži, da se zaštiti sav pošteni živalj bez obzira na vjeru i naciju i jedino time će se očuvati tekovine naše borbe, koje su tako krvavo stečene.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu !

Izvornik, strojopis

HDA, Zagreb, 1561/1, spis br. 309

Uredništvo/komunistickizlocini.net