Zadnji komentari

Zločini bez kazne 1.dio

Pin It

Image result for ekshumacija ovčara

Što vrijeme više prolazi, što je manje potomaka žrtava i svjedoka zločina, sve je manje i brige za žrtve. I nade da će mnogi biti pronađeni. Osobito je to karakteristično za žrtve s područja Banovine, gdje su Srbi u tišini ratnih događanja na drugim područjima Hrvatske već početkom srpnja 1991. počinili prve masovne likvidacije Hrvata

Ljetos se napunilo dvadeset sedam godina od prvih srpskih ubijanja Hrvata po Hrvatskoj, a da posmrtni ostaci mnogih ubijenih nisu pronađeni niti su zločinci kažnjeni. Zato mnogi misle kako je prošlo vrijeme da se na to podsjeća. A među njima mnogi bi htjeli i da se sve zaboravi. Tako ne misle samo potomci i rodbina žrtava. Oni bi htjeli da upokoje kosti najmilijih, da ih pokopaju u grobove na kojima bi mogli paliti svijeće i pomoliti se za njihove duše.

Svi koji su se nadali da bi Srbi povratnici mogli pomoći u pronalaženju ubijenih i nestalih čini se da su se prevarili. Zavjera šutnje još nije prekršena, mnoge ne peče savjest zbog nevino stradalih. Malo savjesti imali su i mnogi iz dosadašnjih hrvatskih vlada. Umjesto da su rješavali sudbine žrtava i suđenjem zločincima, koji još slobodno šeću među žrtvama, često im je bilo važnije čuvanje nasljeđa koje je uzrokovalo rat i stradanje nevinih.

A kada je riječ o hrvatskim žrtvama Domovinskoga rata, one malo zanimaju i udruge za ljudska prava, takva briga ne uklapa se u njihovu tezu o jednakoj krivnji. Žrtva i agresor njima je isto. Pobornici ljudskih prava i raznorazne politike pomirenja, već sam to napisao, „ustrajavaju na zaboravu jer tobože bez zaborava mržnji nikada kraja. Pritom zaboravljaju da je nasilni zaborav itekako pogodno tlo za još veće mržnje i nove zločine.“

Zbog svega spomenutoga potrebno je pisati o zločinima počinjenima nad nevinima. Nikakav plan ili projekt ne smije omogućiti zaborav zločina i oprost zločincima. Nitko nema prava zaboraviti zločine jer je zaborav jedan od najčešćih uzroka zločina. Pisanje o zločinima jest i najbolja potpora rodbini žrtava. Zato sam napisao brojne tekstove, a pisat ću ih i ubuduće jer je to dug nevinim žrt­vama.

Pišući o planiranim velikosrpskim zločinima obišao sam brojna mjesta tih zločina, vidio i razgovarao s mnogim svjedocima i potomcima žrtava i svaki put ostao zatečen dubinom bola, osobito zbog još nepronađenih grobova ubijenih. I sada, godinama nakon tih susreta, pamtim mnoge svjedoke i potomke žrtava, vidim njihova uplakana i tužna lica, izgubljene poglede, zgrčene grimase, čujem plač i uzdahe.

Prvi masovni zločini u Hrvatskoj

Nažalost, što vrijeme više prolazi, što je manje potomaka žrtava i svjedoka zločina, sve je manje i brige za žrtve. I nade da će mnogi biti pronađeni. Osobito je to karakteristično za žrtve s područja Banovine, gdje su Srbi u tišini ratnih događanja na drugim područjima Hrvatske već početkom srpnja 1991. počinili prve masovne likvidacije Hrvata i svih drugih, koji su smetali homogenizaciji teritorija i iscrtavanju granica velike Srbije. To je razlog i ovog mojeg putovanja tragom srpskih zločina po Banovini koji, ma koliko da su ga vješto skrivali, ipak nije izbrisan. A nije ni mogao biti izbrisan kada je desetljećima brižno planiran i pisan, kako u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, tako i unutar mnogih struktura Srpske pravoslavne crkve.

Kao svako putovanje tragom velikosrpskih zločina, i ovo prati, ako ne tmuran dan, a ono tmurno raspoloženje. Sa mnom je i Mate, on me vozi. Dok se udaljavamo od Zagreba naviru sjećanja na moja novinarska “vršljanja“ Banovinom poslije vojno-redarstvene akcije Oluja, kada je oslobođen i taj dio Hrvatske. Tada su me dočekivala srušena ili spaljena hrvatska sela, ali i čitave srpske kuće i uščuvan krajolik oko srpskih sela. Od tada je prošlo dosta vremena i pomalo strepim što bi me moglo dočekati sada.

Izlazak iz Siska prema Hrvatskoj Dubici nakon nekoliko kilometara već je nagovijestio razočaranje susretom – nije me bacio u očaj nego u letargiju, prazninu koja me obuzela poput čvrsta stiska šake – ali ipak sam se nadao. A onda, kad smo dublje ušli u utrobu Banovine, kada je put počeo više vijugati njezinim obroncima, spuštati se i dizati njezinim izlokanim i oštećenim asfaltnim cestama, razočaranje je bilo potvrđeno.

Unutrašnjost Banovine osim sivila dana pritiskalo je i sivilo krajolika. Lišće je bilo sve žuće i bilo ga je sve manje, krošnje su ogoljene stršile, kuće uz cestu bile zapuštene ili napuštene, rijetke i nastanjene, tu i tamo prošao bi auto, pretrčala preko ceste mačka ili uz cestu začuđen stajao pas. Tek mjestimice naišli smo na nekoliko ovaca, konja i krava ili u nekom kutku okućnice ugledali višebojne košnice pčela. Pomislio sam da je ono što Srbi nisu ubili u ratu sada umrlo u miru, da je pustoš jedino stanje, jedini svjedok propadanja i nestajanja, da će pustoš jedina preživjeti.

Utjeha je, ako se umiranje na rate može smatrati utjehom, to da Banovina u svemu tome nije osamljena, da nije slučaj nego konstanta svih u ratu stradalih hrvatskih područja. Baš ona koja su najviše stradala danas su u najtežem stanju. Ponajprije demografski, a onda i u svakom drugom smislu. Od onog stanovništva, hrvatskoga koje se nakon rata vratilo i srpskoga, koje se vraća, najviše se iseljava ili umire. I to je osim masovnih grobnica posljedica rata.

Masovne grobnice i stratišta

Do sada je na teritoriju Hrvatske otkriveno 150 masovnih grobnica, od kojih se 101 nalazi na područjima dviju županija; 57 u Vukovarsko-srijemskoj i 44 u Sisačko-moslavačkoj, kojoj pripada i Banovina s brojnim nemasovnim grobnicama na određenim područjima, koja se mogu proglasiti masovnim stratištima.

Isti dan kada je Vukovar okupiran masovni zločin učinjen je u Škabrnji, a tri dana prije, 15. studenog, na Banovini, u selu Kostrići, koje je potpuno nestalo. „Dok je postojalo“, piše povjesničar Jakša Raguž, autor monografije Kostrići, najtužnije selo u Hrvatskoj, „Kostrići su bili brdsko selo smješteno na 155 metara nadmorske visine, na sjevernoj geografskoj širini 45˚ 15' 26" i istočnoj geografskoj dužini 16˚ 33' 41", koje je administrativno obuhvaćalo prostor od 3,65 četvorna kilometara, i nalazilo se na lokalnoj cesti L33133 (Majur – Kostrići – Selište Kostajničko), smješteno dva kilometra istočno od velikog sela Majur...“

U tom brdskom selu zapadno od Hrvatske Kostajnice 15. studenog učinjen je jedan od bezbrojnih genocida, kulturocida i ekocida nad Hrvatima u Domovinskom ratu. Tog su dana srpski pobunjenici ubili, piše Raguž, „sve stanovnike koje su zatekli, njih ukupno 15, uključujući dvoje djece, od dvije i četiri godine, opljačkali kuće te spalili selo“, a koji dan poslije ubili su i „šesnaestog stanovnika“, koji se na dan zločina „nije zatekao u selu“. Bio je to Zlatko Jurić, otac dva ubijena sina i supruge, kojega je smrt obitelji rastrojila pa se sam predao zločincima otkad se gubi svaki trag o njemu. Do danas nisu pronađeni njegovi zemni ostaci.

Učenici velikosrpstva

Zločin su počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine, prozvani „Kaline“, iz baze u Komogovini, pod zapovjedništvom Stevana Borojevića Gadafija, koje su izravno bile podređene Milanu Martiću. Većina ih je prošla specijalnu obuku u kampu Golubići kod Knina, u kojem je glavni instruktor bio Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan, nedavno osuđen na splitskom sudu za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Početkom lipnja 1991. Vasiljković svečano otvara centre za obuku specijalaca na Šamarici, gdje je imao štab, a obučava još u Majskoj Poljani na Kordunu i Komogovini u dotadašnjem Domu boraca NOB-a, gdje je bila stacionirana specijalna jedinica Kaline.

Koliko god se danas mnogi, osobito Srbi, trude o Borojeviću Gadafiju i njemu sličnim zločincima govoriti kao o nenormalnima, zločin je urađen planski i pod zapovjedništvom „komandanta Branka Dmitrovića“, predsjednika srpske općine Kostajnica, kojoj su tada pripadali i Kostrići. Imenovan od Milana Babića, predsjednika vlade SAO Krajina, on je kao zapovjednik svih pobunjeničkih snaga na području općine Kostajnica, koje su u ljeto 1991. brojile oko 3000 pripadnika, 27. kolovoza izdao zapovijed za „napad i oslobađanje Kostajnice“.

Te snage trebale su “srpski“ teritorij općine osloboditi od hrvatskog stanovništva; djece, žena, starica i staraca te od oko 500 pripadnika hrvatskih obrambenih snaga stacioniranih na teritoriju kostajničke općine. Teritorij su “oslobađali“ granatiranjem i okupiranjem hrvatskih sela, zatvaranjem i ubijanjem Hrvata.

Mračaj su okupirali u noći 28. na 29. kolovoza, iz kojega su ušli u Kostriće 31. kolovoza na 1. rujna. Dan poslije, 2. rujna, u Selištu Kostajničkom pripadnici Kaline ubili su troje mještana, odakle su nastavili svoj zločinački pohod. Prema zapovijedi Steve Borojevića Gadafija napisanoj ćirilicom – što također pokazuje da je sve planski pripremljeno – 11. rujna krenuli su u čišćenje „ustaških uporišta u Graboštanima, Stublju i Majuru...“ Operacija čišćenja hrvatskih sela zvala se Žaoka, a zapovjednik je bio Gadafi.

Čišćenje je podrazumijevalo zarobljavanje i na kraju ubijanje svih Hrvata, koji su, na samo pobunjenicima objašnjiv način, bili krivi jer su ostali čuvati svoje obitelji i imovinu. Koji su ostali misleći da im neće nauditi jer nisu bili krivi. Posljedica čišćenja su masovne, kao i brojne pojedinačne, otkrivene i neotkrivene grobnice.

U Sisačko-moslavačkoj županiji ubijene su ili nestale 942 osobe (272 su ekshumirane iz masovnih grobnica i 453 iz pojedinačnih), a traži se još 217 nestalih. Samo u Pounju do sada je otkriveno jedanaest masovnih grobnica u kojima su pronađeni ostaci ubijenih ili cijela tijela 114 žrtava. Mnogi se još traže. Tu se nalazi masovna grobnica u selu Baćin, iz koje je ekshumirano 56 žrtava, poslije Ovčare s najviše ekshumiranih. Na tom je području i najmonstruoznije stratište, spomenuti Kostrići, u kojem su 15. studenog 1991, pobijeni svi zatečeni stanovnici sela.

Na nevelikom prostoru, koji je do rata pripadao općini Hrvatska Kostajnica, a danas je razdijeljen na više općina, otkriveno je devet masovnih grobnica, dok se dvije – Bašćine / Donji Hrastovac i Slopačka kosa / Drainska kosa – nalazi u općinama Sunja i Petrinja. Ostalih devet nalazi se na prostorima koji se protežu od Zrinske gore do Une. U općini Donji Kukuruzari nalaze se dvije, Plavićevac / Mečenčani i Marveno groblje / Lovča. Već spomenuti Kostrići i Vasića Bare / Meminska nalaze se na području općine Majur. Na sadašnjem području općine Hrvatska Kostajnica otkrivene su tri masovne grobnice: Groblje sv. Ane, Kurbanovo brdo i Novljani. Osim spomenute grobnice u Baćinu na teritoriju općine Hrvatska Dubica otkrivena je i grobnica na lokaciji Višnjički bok / Cvetin vir. Po mnogima masovna grobnica je i rijeka Una.

Mnoge neće biti otkrivene jer su po nekoliko puta premještane da im se zamete trag. Tako su zločinci premještali tijela dvojice ruskih televizijskih novinara ubijenih u selu Panjani kod Majura, točnije na raskrižju cesta Hrv. Kostajnica – Petrinja – Sunja, poznatijem kao Majurska ruka. Viktora Nogina i Genadija Kurinoja ubili su Šareni, kako je narod zvao specijalce Stevana Borojevića Gadafija. Novinari su prvo teško ranjeni rafalnom paljbom, a onda su im prišli i u glave ispalili hice iz pištolja. Na tom mjestu danas stoji spomenik ruskim novinarima.

Hrvatska Dubica u brojkama

S tim činjenicama putujemo tragom srpskih zločina. Prošli smo Sunju, za rata zvanu kao Mali Vukovar, i nastavili za Hrvatsku Dubicu. Prošli smo sela Vedro Polje, Staza, Šaš, Živaja, Cerovljani. Ulaz u Dubicu ničim ne najavljuje uređeno općinsko mjesto, više je to nedotjerano selo prepuno kontrasta. Ruševina na sve strane, napuštene i prazne kuće, derutne i uništene fasade, krovovi s crijepom i bez crijepa, dvorišta obrasla u korov, ograde nagnute ili istrunule.

Ali ima i obnovljenih kuća i pokoja dotjerana zgrada poput zgrade općine, pa ponovno izgrađena u ratu srušena crkva Presvetog Trojstva i ispred nje spomenik bl. Alojziju Stepincu, a u smjeru Jasenovca i bista Franje Tuđmana. U općini me dočekuje načelnica Ružica Karagić i njezina zamjenica Željka Vuković, nestranačke osobe.

„Mi ne želimo biti političari koji su sami sebi svrha, koji dolaze na svečana otvaranja, kojima je najvažnije tko će prvi govoriti, tko presjeći vrpcu, tko položiti vijenac. Mi želimo pokrenuti proizvodnju. Ali ne kako je pokrenut pogon Željezare koji je država dala općini, a općina to prodala mesaru Fioliću, koji je na to uzeo dobru hipoteku i sada sve propada“, kaže gospođa Karagić.

Na teritoriju općine radi šezdesetak osoba; 20 učitelja, 20 ih je zaposleno u šumariji, nešto u trgovini i drugim djelatnostima i sedmero su zaposlenici općine. U osam razreda pučke škole upisano je 107 učenika, lani ih je bilo 120, preklani 140... Po popisu iz 2001. u općini je živjelo 2300 stanovnika, a sada živi oko 2080, iako ih je stvarno tek oko 1700, a i to se svaki dan smanjuje. Stariji umiru, a djece se sve manje rađa. Vratilo se nešto Srba koji se nisu snašli u Srbiji, uglavnom starci i hrvatski umirovljenici. Za trajanja Domovinskog rata na području općine ubijeno je ili nestalo 137 osoba, od toga 26 vojnika koji nisu s tog područja.

Andrija Tunjić - Vijenac 619