Zadnji komentari

Zločini bez kazne 2.dio

Pin It

Image result for baćin zločin

Baćin – druga Ovčara

Hrvatska Dubica poznata je i po civilnim žrtvama rata. Na području općine postoje dvije masovne grobnice; Višnjički bok / Cvetin vir i Skelište / Baćin. Na lokaciji Višnjički bok / Cvetin vir pronađena su tijela sedmero ubijenih, a na lokaciji Skelište na samu ulazu u Baćin, tek nekoliko kilometara od Hrvatske Dubice prema Hrvatskoj Kostajnici, iz grobnice je ekshumirano 56 žrtava, strijeljanih 21. listopada 1991.

Svi ubijeni na Skelištu, uglavnom starci i žene, prvo su dan prije pozvani ili prisilno dovedeni u vatrogasne domove, odakle su ujutro 21-ga autobusima povezeni na razmjenu u Glinu. Tako im je bilo obećano. Ali umjesto u Glini putovanje su skončali u masovnoj grobnici na Skelištu, gdje je po nekim svjedočenjima ubijeno više od osamdeset osoba.

Po broju žrtava nađenih na jednom mjestu ta je masovna grobnica na drugom mjestu u Hrvatskoj, na prvom je Ovčara. Od ekshumiranih 56 žrtava još je devet neidentificiranih. Među identificiranima većina ih je, njih 36, iz Hrvatske Dubice, osmero iz Cerovljana i jedna je iz Uštice kod Jasenovca.

Do masovne grobnice nalazi se i zgrada u kojoj je smještena memorijalna soba s podacima ubijenih i mjestima ubojstava. Među ubijenima je i ime Andrije Likića iz Cerovljana, djeda načelnice Karagić, kao i ime profesora Jure Kneževića, ubijena i bačena u Unu, čiji je leš 1992. nađen u Savi kod Obrenovca. Iz Baćina je stradalo 27 civila i jedan branitelj, većina se vode kao nestali jer njihovi posmrtni ostaci nisu nađeni. Mnogi misle da su bačeni u Unu. Ubojice su domaći Srbi osuđeni u odsutnosti, a žive u BiH, Srbiji i po svijetu.

Iz Baćina usporedo s mutnom Unom, koja žuri u Savu, mi uzvodno pratimo put srpskih zločina počinjenih u Pounju. Na putu do Hrvatske Kostajnice prošli smo i srpsko selo Slabinju, rodno mjesto Milke Mesić, zakonite žene Stjepana Mesića, koji ju je kad je postao predsjednik RH proglasio Ukrajinkom. U selu ima naroda, ni po čemu se ne vidi da su Ukrajinci, a ima i stoke krupnog i sitnog zuba, vrtovi su obrađeni, voćnjaci uređeni, s raznobojnim pčelinjacima na prikolicama.

Prva masovna grobnica u općini Hrvatska Kostajnica nalazi se na groblju sv. Ane, s pet ekshumiranih. Ta bi se masovna grobnica „prije mogla okarakterizirati kao ‘sabiralište’ tijela ljudi ‘nepoćudne’ nacionalnosti – koji nisu bili vrijedni ni klasičnog ukopa u zemlju, pa ih se bacalo u jarak s grobljanskim smećem – nego kao asanacijska grobnica“, piše Raguž. Druge dvije grobnice nalaze se na Kurbanovu brdu i na lokaciji Novljani.

Iz Kostajnice se uspinjemo do brda Čukur, gdje je u ljeto 1991. snajperskim metkom ubijen hrvatski televizijski snimatelj Gordan Lederer. Kao sjećanje na njega ljetos je podignut impresivan spomenik u obliku metkom pogođena objektiva kroz koji se vidi panorama Kostajnice, skulptora Petra Barišića. Odatle nastavljamo put Majura, gdje nas čeka načelnica općine Majur Klementina Karanović. Usput prolazimo križište putova na kojem su srpski pobunjenici ubili spomenute ruske novinare.

Prije nego ćemo posjetiti Kostriće načelnica nam ukratko govori da općina broji 1185 žitelja po popisu iz 2001, a da ih u stvarnosti tu živi oko 800. I da se od pridruživanja Hrvatske Uniji taj broj stalno smanjuje, ljudi odlaze trbuhom za kruhom, najviše u Njemačku. Površina općine iznosi 67 četvorna kilometra, na kojima se nalazi jedanaest sela, pet hrvatskih i pet srpskih, a jedno je miješano. U hrvatska su uračunati i ubijeni Kostrići.

Jedina je veća firma pilana PPS Majur sa stotinjak zaposlenih, vlasnik je Galeković iz Mraclina, a proizvodi parket koji izvozi u više od 20 država. Poljoprivredom se bavi desetak domaćinstava, isto toliko uzgojem mliječnih krava, svinja, ovaca, koza, imaju i tri veće farme sa po tridesetak krava... Srbi se slabo vraćaju, a oni koji se ne misle vratiti prodaju imovinu, najčešće šume, koje kupuju prekupci i privatne tvrtke i sijeku redom, jednako srpske i hrvatske.

Prije nego smo krenuli za Kostriće, kao uvod u ono što je prethodilo genocidu nad mještanima sela, govori o maltretiranju hrvatskog življa prije početka Domovinskog rata, ali i o stradanju za trajanja Drugoga svjetskog rata. U Drugom svjetskom ratu i poraću iz Majura, Stublja, Graboštana, Mračaja i Kostrića ubijeno je 160-ero Hrvata. U znak sjećanja 15. studenog sisački biskup Vlado Košić posvetio je spomen-ploču i bijeli križ istine za stradale od partizana, četnika i jugokomunizma. Bijele križeve istine postavlja udruga Hrvatski domobran i Povjerenstvo za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije, na čijem je području nakon Drugoga svjetskog rata locirano 119 grobišta u kojima leži više od 45.000 pobijenih. Kostrići su nastavak toga kontinuiteta.

Od Majura do Kostrića tek je nekoliko kilometara, a čini se da smo stigli u drugu civilizaciju. Nekada pitomo brdsko selo više ne postoji, od njegove ljepote ostala je pustoš i nekoliko kuća koje 15. studenog 1991. nisu zapaljene, a samo što se nisu srušile. Od mjesta gdje se nalazi mramorna golubica u letu, simbol masovnih grobnica, dalje je sve sjećanje koje u pamćenje priziva načelnica Karanović. O svakoj kući zna sve.

Dok u tišini koračamo, jer na groblju nije pristojno drukčije se ponašati, pokazuje mjesta gdje su mrtvi nađeni i zgarišta u kojima su izgorjela tijela ubijenih. Neka se još traže, među njima i tijela dvojice dječaka Jurića, njihove majke, djeda i bake. Na jednom mjestu pokazuje i štalu u kojoj su nađeni kosturi dviju krava svezani lancima. Misli da su krave vjerojatno prvo ubili i tako svezane ostavili. Svaka joj je druga solucija neprihvatljiva. Ne mogavši dalje slušati i gledati mrtvo selo predložio sam da se vratimo u Majur.

Prije rastanka stali smo ispred spomen-obilježja žrtvama Domovinskog rata s područja općine Majur na kojem su uklesana imena 54-ero ubijenih. Najstariji Petar Bašić rođen je 1898, a najmlađi Tomislav Jurić, mlađi sin ubijene obitelji Jurić iz Kostrića, rođen je 1989. Uklesan je i tekst Frana Mažuranića:

 „Gledajte šutke i sagnite glave

odajte počast u znaku tišine.“

Andrija Tunjić - Vijenac 619