Zadnji komentari

Kolos roda hrvatskoga

Pin It

Image result for kolos

Udruženi zločinački poduhvat krovnog tijela čovječanstva, temeljito očišćenog od čovještva, protiv stada malog, koje se Njoj zavjetovalo, začet je još ujesen 1991. godine osudom na smrt u kolijevci njegove države i slobode.

Okrutna osuda se imala izvršiti onemogućavanjem obrane od do zuba naoružanog napadača (embargo na dostavu oružja). No, na opće zaprepaštenje nemilosrdnih sudaca stado malo se Njoj obratilo i zagovorom Njezinim obranilo. A to se ne prašta tek tako. Taj istinski udruženi zločinački poduhvat prošle je srijede u haaškim sudnicama, velikoj i maloj, doživio svoj novi dijabolični vrhunac, nipošto epilog, jer pakostima silnika ne vidi se kraja. Krovno tijelo čovječanstva je zločin – vlastitom zločinu po tipu i naravi nalik – podmetnulo svojoj žrtvi proglasivši obranu agresijom i cinično je umotavši upravo u udruženi zločinački poduhvat, piše Grgur.S./Kamenjar.com

Kako bi osiguralo maksimalnu objektivnost, onečovječeno je čovječanstvo, nesklono prihvatiti bilo kakav vid osobne odgovornosti, za egzekuciju izabralo robote odjevene u toge, samo kako bi se prikrilo da je riječ o strojevima i stvorio privid da je riječ o osobama. Obznaniti zaključke dopalo je Agiusa, malteškog procesora s britanskom nadogradnjom. Takvim napravama svojstvenom jednoličnom intonacijom računalo je najprije objasnilo metodu rada. Ona se u biti svodi na frazu, u tehničkom svijetu poznatu kao “Garbage in, garbage out”, a znači – ako se nevjerodostojni i manjkavi podaci ubace u proces, i tehnološki najsofisticiranija obrada rezultirat će nevjerodostojnom i neupotrebljivom informacijom. Pretočeno u administrativno-pravni rječnik – pogrešne pretpostavke i iskrivljene “činjenice” dovode do pogrešnih zaključaka.

Kako bi se izbjegao dojam da je drugostupanjska presuda tek prijepis one prvostupanjske, dakle kako bi izgledalo da se nešto u skoro četverogodišnjem žalbenom postupku ipak radilo, programeri iz sjene su u aplikaciji za upravljanje robotima izmijenili vrijednosti dva-tri ulazna parametra, koje su potom njihove limene proteze minuciozno preradile. Tako je u nekoliko točaka operativne naravi uvažena žalba obrane, a u onima od strateškog značaja (udruženi zločinački poduhvat) izašlo se u susret tužiteljstvu. Iz sadržaja poruke i tona kojim se “milosrdni” robot obratio optuženima stekao se dojam kako zbog nedostatka vremena vijeće tih rasklimanih terminatora, već dobrano poispadalih šarafa, nije u stanju prevrednovati kazne u skladu sa svojim dubinskim nalazima. Ali kad bi to učinili, one bi bile još veće što sugerira kako bi osuđenici zapravo trebali biti zadovoljni potvrđenim im kaznama. No, takvu vrstu milosti jedan optuženik nije mogao prihvatiti. Nešto u njemu, nešto robotima strano i nedokučivo, nešto za što jednostavno nisu programirani niti ih je moguće programirati, nije mu dalo. Taj kao da je vremeplovom doplovio iz neke druge epohe, iz doba u kojem je bilo važno odgovarati i na pitanja za što vrijedi živjeti, ali i za što vrijedi umrijeti, a ne samo od čega i kako živjeti te što i koga potrošiti. Stoga i ne čudi što je u ovom vremenu, vremenu više uzgojenih programiranih potrošača nego odgojenih slobodnih ljudi, svojim postupkom izazvao opći šok i nevjericu. U sudnici Svjetskog suda ukazalo se svjetsko čudo kakvo je kao djelo ljudskih ruku i uma predstavljao antički Kolos s otoka Roda, samo sada čudo ljudskog duha. Priredio ga je Kolos roda hrvatskoga osiguravši si počasno mjesto u panteonu hrvatskih junaka, svjestan da je dobro sjeme moralo umrijeti kako bi stadu malom donijelo rod stostruk. S prijezirom odbacivši presudu, zapravo izračun robota u togama, ispio je gorki kalež otrova, tog zadnjeg protuotrova za otrov laži, besmislica i podmuklih konstrukcija kojima je svih ovih godina bivao trovan. Činom koji ostavlja bez daha hrvatski je Kolos Svjetskom sudu zadao i svojevrsni zadatak, test, vježbicu – svima, od čuvara, preko robota presvučenih togama, sve do njihovih programera, lutkara iz sjene – da se barem približno stave u njegovu kožu u okolnostima za koje ga sude, i to u mirnodopskom okruženju, neusporedivo manje kaotičnom i složenom od onog ratnog. Test nisu položili. Pokazalo se, naime, kako za osudu haaškog birokratskog aparata i njegovih kontrolora uopće ne bi trebalo prizvati neku apstraktnu pravnu paučinu tipa udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), pa čak ni famoznu zapovjednu odgovornost po načelu “mogao je ali nije” (onakvu kakvom se služe Goldsteini kad “znanstveno” presuđuju Stepincu). Za to bi bio dostatan, i vježbeniku lako dokaziv, posve konkretan grijeh – propust i nečinjenje u području svoje odgovornosti (sigurnost u sudnici).

Koncept UZP-a, potekao iz samog Srca tame, predstavlja tek usavršeni oblik zapovjedne odgovornosti kako se haaške tužibabe poput svojedobno sirotog Ante Nobila (de iure Blaškićevog branitelja i de facto pomoćnika tužitelja Darija Kordića) ne bi morale dovijati maštovitim konstrukcijama s onu stranu logike npr. dvostruke linije zapovijedanja. Za razliku od za osudu nedovoljno rastezljive zapovjedne odgovornosti, kvalifikacije kojom se za čin počinitelja mogu optužiti samo nadređeni iz hijerarhijskog lanca zapovijedanja, UZP je alat rešetkaste strukture – svaki sudionik na bilo kojoj poziciji u bilo kojoj hijerarhiji (civilnoj ili vojnoj) može odgovarati za djelo bilo kojeg počinitelja samim time što je pripadnik strukture kojoj je dijagnosticiran UZP. Drugim riječima, za SVAKI zločin krivi su – SVI! Bazni trokut UZP-a nakalemljenog šestorici, Herceg-Bosni i Hrvatskoj čine sljedeće tvrdnje – Hrvatska i HB Hrvati su u ratu imali zajednički cilj (što je točno), taj cilj je bio zločinački (što ne poštuje zdravu logiku niti slijed događaja, jer intimne želje i nagađanja o mogućnostima raspleta krize pretpostavlja stvarnim djelima), i konačno – HB Hrvati su bili tek puko sredstvo Hrvatske u provedbi cilja bez vlastitog subjektiviteta.

Osudivši najviše vojne i civilne dužnosnike Herceg-Bosne primjenom UZP-a, a čime je ona ujedno označena zločinačkom tvorevinom po svojoj naravi, Sud je isporučio na pladnju glavu Hrvata u BiH onima kojima je obezglavljivanje neprijatelja (bilo živih ljudi, bilo kipova tuđih svetinja i simbola) kao trijumfalni znak neraskidivi dio civilizacijske stečevine i kulturne baštine. Glava je odrubljena, a za tijelo sad preostaje da se pobrinu strvinari, ili kako je to svečano najavio lider im Bakir Izetbegović – stavljen je pečat i presudu treba prihvatiti i provesti. Uopće nije teško nazrijeti kako ovo “provesti” ima dva kraka – jedan su tužbe oštećenih pojedinaca protiv Republike Hrvatske za što uključivanje vrha hrvatske države u UZP daje osnovu – a drugi je u svom komentaru presude spomenulo Tužiteljstvo Haaškog suda najavivši (ili bolje naloživši) progon većeg broja visoko i srednje rangiranih dužnosnika, sudionika u UZP-u, dostupnih pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Progon onih u dosegu BiH vlasti već je godinama u punom jeku, samo što će sada dobiti dodatni zamah i spustiti se na niže razine dokle muslimansku vrhušku u BiH bude volja. Tako se konačno ima ostvariti formalnopravno pokriven i administrativno urudžbiran “Bleiburg” po mjeri Vesne Pusić. Jer grdno se varaju oni koji misle kako Haag prestaje s radom. Dokumentacija Suda seli u Sarajevo gdje njegov posao nastavlja tzv. mali Haag kao nova giljotina koja će visjeti nad glavom Hrvata u BiH, ali srećom za njih i Hrvatske. Srećom, jer kad ne bi visjela i nad njom, ona se, iskustvo to govori, vjerojatno ne bi pretrgla u izvršavanju vlastite ustavne obveze. Makar, bio bi to vitalni interes Hrvatske taman kad bi tamo bili naseljeni pingvini i kad bi im prijetio pomor, kako to kazuje već i sam pogled na geografsku kartu koji otkriva kako su Hrvatska i BiH zapravo spojene posude.

Upravo zbog te povezanosti i iz nje prirodno proizašlih vlastitih interesa Hrvatska je odigrala ključnu ulogu u najmanje tri stvari vezane uz opstanak BiH – priznanje, obrana i mir! Sve je to bio i interes Muslimana u BiH, samo što ga nisu mogli provesti. Priznanju BiH Hrvatska je kumovala s tri poteza – izborivši vlastito priznanje u krvavom polugodišnjem ratu kao preduvjet priznanja i ostalih jugo-republika osim Slovenije, potom utječući na BiH Hrvate da izađu na referendum o neovisnosti i glasuju ‘ZA’ unatoč za njih ne posve prihvatljivom referendumskom pitanju, konačno i da prihvate Cutileirov plan (preduvjet za priznanje od EU) o unutarnjem preustroju BiH temeljenom na etničkim načelima. Tijekom cijelog rata, pa i u vrijeme sukoba Muslimana i Hrvata, Hrvatska je služila kao logistička i infrastrukturna baza za obranu BiH. Spočetka, krajevi u znatnijoj mjeri naseljeni Hrvatima jedini pružaju zamjetniji otpor. Uviđaju to i Muslimani, doduše uglavnom oni na periferiji, manje oni u opsjedanom (i zabludama kronično opsjednutom) Sarajevu. U većinski muslimanskom Maglaju, gdje se ovih dana pale hrvatske zastave, i službeno prepuštaju obranu HVO-u. Diljem BiH, a posebno u Posavini, Muslimani, prepušteni od svog vodstva sami sebi, masovno ulaze u postrojbe HVO-a. Gradačačka brigada HVO-a ima 80% Muslimana u sastavu što će Alija Izetbegović kasnije lakonski prokomentirati –  Muslimani u HVO-u, pa što?…. Tako su se nazvali!… Eto, slučajno su se tako nazvali. Nisu se nazvali ni Manchester United pa čak ni Armija BiH, nego baš HVO – bilo im zgodno ime! Konačno, Hrvatska vojska kao nositelj udara u koordinaciji s HVO-om i dijelom s Armijom BiH uspješnim završnim operacijama u ranu jesen ’95 prisiljava bosanske Srbe da sjednu za pregovarački stol čime donosi mir BiH.

S druge strane, muslimanska politika u BiH, poticana i od stranih faktora, ponajprije onih anglosaksonskih s obje strane velike bare, cijelo vrijeme igra na kartu rata. Izetbegović stariji prijetvorno prihvaća pa potom odbija Cutileirov plan kako bi dobio međunarodno priznanje i stavio obruče oko Bosne čime izmiče zadnju mogućnost da se rat izbjegne (Bakirov “pečat” otprije neki dan zloslutno podsjeća upravo na te Alijine “obruče”). Rat počinje katastrofom njegovog naroda i gubitkom desetina tisuća života u nekoliko početnih mjeseci, posebice u Podrinju i Bosanskoj krajini, krajevima gdje nije bilo mnogo Hrvata. Znakovito je svjedočenje Zdravka Tomca iz tog vremena prema kojem je na njegovu opasku kako je strašno to što se događa muslimanskom narodu, njegov pripadnik u Predsjedništvu BiH Ejup Ganić spremno odvratio – ma nek’ ih je i 200 tisuća (žrtava), samo da dobijemo državu! Kad vodstvo ima ovakav odnos prema životima vlastitog naroda (kao prema zalihi neke robe na skladištu), kakav li je tek on mogao biti prema drugima? A kakav je bio, ubrzo će na svojoj koži osjetiti dojučerašnji saveznici Hrvati, jer da bi nadoknadili teritorijalne gubitke u srazu sa Srbima, Muslimani pokreću rat protiv Hrvata. Muslimanska se politička vrhuška sve vrijeme, i prije oružanog sukoba s Hrvatima, obilato služila provjerenom dobitnom formulom – prvo traži od Hrvatske da disciplinira BiH Hrvate i za najmanji neposluh, a ako to ne učini, tužakaj je međunarodnim krugovima da je ona odgovorna za njihovo ponašanje. Ako i tad ne bi popustila, proglasili bi je drugim agresorom koji također zaslužuje sankcije kao i Srbija. Upravo suprotno Hrvatima, Muslimani su sve prijedloge sporazuma međunarodne zajednice odbijali nadajući se kako će na bojnom polju dobiti više nego što im se nudi za pregovaračkim stolom, a o čemu osim samog slijeda događaja na terenu svjedoče u svojim memoarima i međunarodni posrednici. Na kraju su prihvatili manje nego što im je nudio Cutileirov plan ponuđen još prije izbijanja rata.

Upravo odnos prema miru, kao i odnos prema ljudskim životima, najdublje ocrtava civilizacijski ponor koji dijeli Hrvate od Muslimana. Potonjima je prihvatljivo gubitke uslijed vlastitih propusta pokušati nadoknaditi ratom i namiriti se na drugima, čak i onima koji su im činili dobro i spasili ih od potpunog kraha. I ova krunska haaška presuda, koja najviše od svih dosadašnjih, sadržajem a i kronološki, pretendira pisati povijest i kreirati buduće političke odnose, svojevrsna je repriza muslimansko-hrvatskog rata iz ’93. Muslimani zadovoljštinu za zla i gubitke doživljene od Srba i Srbije traže i dobivaju nauštrb Hrvata i Hrvatske. Primijetimo ovdje i kako su osim izravnih sudionika i režiseri iz sjene isti.

Neupućene je iznenadilo što su se u namirivanje naknade za zlo počinjeno od strane Srba reketarenjem Hrvata aktivno uključile Majke Srebrenice pa naivno pitaju kakve veze Srebrenica ima s Herceg-Bosanskom šestoricom. Takvima očito nije jasno kako Majke Srebrenice nisu drugo doli brendirana moralno-politička milicija (prema kojoj su Živi zid i sljedba Bože Petrova u Saboru mila majka), neka vrst odgojne palice za discipliniranje svakog neprijatelja (pritom je bitna, naravno, samo percepcija jer tko će sad objasniti nekom Johnu, Jeanu ili Hansu da Praljak nema nikakve veze sa Srebrenicom). Uz već spomenute odnose prema miru i vrijednosti ljudskog života, i odnos prema patnji i bolu predstavlja još jedan nepremostivi raskorak između kulturno-civilizacijskih krugova kojima pripadaju Hrvati, odnosno Muslimani. Hrvatima neshvatljivo, bol i patnja doživljena od jednoga po muslimanskom se poimanju smije natovariti na pleća drugoga te od istoga zatražiti zadovoljštinu, pri čemu spominjanje srama u himbeno jecajućeg nasilnika izaziva samo isprva podmuklo prigušen, a potom i grohotan smijeh. Naime, za razliku od kršćanskih 10 Božjih zapovijedi koje laž bezuvjetno tretiraju grijehom, islamsko učenje laž dopušta, čak i precizira slučajeve kad se smije lagati. Naravno, u stvarnosti lažu pripadnici obiju religija. Ipak, ako je laž različito moralno normirana, bitno su različite i stopa i priroda laži. Tamo gdje je laž moralno dopuštena, ona postaje sastavnim dijelom općeg društvenog mentaliteta u kojem pojmovi poput univerzalne istine, časti i dostojanstva mogu biti samo predmetom sprdnje. Ostaje tek kolektivna shizofrenija koju je ovjekovječio Andrić u Travničkoj kronici opisujući čaršiju kad poludi, onako kako ovih dana internetskim bespućima luduje njezina novovjeka inačica. U tom i takvom svijetu ne postoji, kako vidimo, ni hvala – hvala za priznanje, obranu i mir – koje su donijeli Hrvatska i Hrvati Herceg-Bosne. Istina je to koja se ne može promijeniti, sve kad bi i nakazni zaključci haaškog suda u svom završnom predmetu bili navlas istiniti i pravedni. Što na kraju reći, nego – ako su Hrvatima to prijatelji, onda im ništa manji prijatelji nisu i nakupine haaških šarafa i njihovi programeri iz Srca tame.

Možda ovaj glomazni križ haaške presude i stigme koju ona nosi Hrvati nisu mogli nikako izbjeći bez obzira na svesrdni obol uvijek raspoloživih domaćih Juda, koji u takvim prilikama čekaju u redovima što se duljinom mogu mjeriti s onima za kavu, benzin ili deterdžent za zlatnih im godina. To je ipak bila volja gospodara Svijeta, a Stvoritelj je to dopustio samo zato što zna da ga je stado malo kadro i dostojno nositi. No, to ne znači kako si Hrvati sami trebaju tovariti i druge križeve na pleća, pa ni polumjesece. Posebice to vrijedi danas kad se promatrano iz svjetovne perspektive Bog zove i Rohingya, dok u Herceg-Bosanskom Hrvatu – i kad grmi ranjen nepravdom koja vapi u nebo, i kad najljući otrov Svijeta pije – ostaje gotovo nezamijećen.

Grgur S./Kamenjar.com