Zadnji komentari

Potresna sjećanja o nekažnjenim zločinima crvenog fašizma!

Pin It

Slikovni rezultat za partizanski zločini

O zvjerskoj okrutnosti partizana, preživjeli zatvorenik Zlatko Tomašić, 15. veljače 1956., dao je prof. dr. Krunoslavu Draganoviću izjavu, naglasivši da je svaki partizan iz njihove pratnje mogao ubijati zaroblejenike po svojoj volji.

O podmuklosti partizanskih zločina koje su na prijevaru počinili pripadnici 20. srpske brigade, dr. Draganoviću je pak svjedočio Ivica Jailović 27. prosinca 1953.,dok je o brojnim truplima hrvatskih vojnika u domobranskim i ustaškim odorama, koje su ubili partizani kod Karlovca, Draganoviću 25. travnja 1961. svjedočio Hasan Selimović

O zvjerskoj okrutnosti partizana, sretno preživjeli zatvorenik Zlatko Tomašić, 15. veljače 1956., dao je prof. dr. Krunoslavu Draganoviću sljedeću izjavu:

„Ubijati zarobljenike mogao je svaki partizan iz naše pratnje po svojoj miloj volji.

Ipak, u raznim slučajevima naređivao je komandant ili komesar, tko je imao biti izveden iz kolone i ubijen. Najgora od svih bila je neka partizanka na konju imenom Zora, rodom iz Srijema, a po činu zastavnik.Ubijanje je vršeno ponajprije svih onih, koji su bili bolesni, nejaki i iznemogli, te nisu mogli dalje ići. Ta ubijanja su vršena javno, po danu, na očigled cijele kolone. Ne mogu znati, koliko je svih ubijeno, ali se sjećam da gdjekada nisam vidio mrtvaca na 200-300 metara, ali sam opet gdjekad vidio i po više njih, možda desetak, gdje leže na razmaku od 15 do 20 metara. To je bilo tamo gdje je sadističko bjesnilo uhvatilo spomenutu partizanku Zoru te je okrutno pobila na mjestu i po više ljudi, nakon čega se osjećala veselija i zadovoljnija. Ubijali su također na svim zdencima i prilazima vodi; mi iz kolone nismo ništa ni jeli, ni pili pa smo se kao žedni vukovi bacali na vodu kraj ceste.

Partizani su nam to branili, a kad mi nismo slušali, pucali su po nama pa su na zdencima ostajale hrpe mrtvaca. Inače, izvan sela su gdjekada znali ljude pustiti na vodu te dok su ovi još pili, iz zasjede bi ih postrijeljali iz automatskog oružja.“

O podmuklosti partizanskih zločina, počinjenih na prijevaru, dr. Draganoviću je Ivica Jailović 27. prosinca 1953. posvjedočio sljedeće:

„Prije predaje, komunisti 20. srpske brigade, vršili su propagandu među rodbinom predanih, da im se neće ništa dogoditi, ako se predaju.

Rodbina je otišla po imenovane ustaše u šumu, gdje su se nalazili s oružjem i prenijeli im gore rečeno. Na ove riječi i obećanja, oni su se predali. Predali su se većinom s oružjem. Iz

Slavonskog Dubočca prebačeni su u Bosanski Dubočac, a pod pratnjom navedene 20. srpske brigade. Istoga dana po dolasku u Bosanski Dubočac, odvedeni su uzvodno uz Savu, otprilike jedan kilometar od Bosanske Dubice. Ja sam ih osobno vidio kada su dovedeni u Bosansku Dubicu, a predvečer istoga dana su na spomenutom mjestu postrijeljani iz strojnica. Po sjećanju došao sam zajedno s rodbinom pobijenih na mjesto strijeljanja drugog dana, oko 10 sati prije podne. Žrtve su ležale polugole na jednoj gomili, gdje ih je rodbina prepoznala i svaki je svoga vozio čamcem u Slavonsku Dubicu na sahranu. Trojica od strijeljanih, bila su iz Bosne…“

O brojnim truplima hrvatskih vojnika u domobranskim i ustaškim odorama, koje su ubili partizani, Draganoviću je 25. travnja 1961. Hasan Selimović dao sljedeći iskaz:

„Došavši u Karlovac, provedeni smo kroz grad u logor koji je bio smješten u barakama PTS-a izvan grada, poviše ceste Karlovac – Duga Resa. Nas je novih došlo oko 2000, dok smo u logoru zatekli možda do 1500 ljudi, mahom pripadnika Ličkog Zdruga generala Rukavine. Drugog dana boravka, dignut je veći broj ljudi, njih više od 100, da kupimo suho granje u šumi, koja se prostirala iza logora, između rijeke Mrežnice i Dobre (na karti sam vidio šumu, kotu 196, dok ime same šume ne znam).

Šuma je bila visoka, po brežuljcima, na kojima su također bili talijanski bunkeri iz obrambenog sistema grada Karlovca. Prilikom kupljenja suvarika, naišla je jedna grupa logoraša u nekoj dolini, punoj žbunja, na par talijanskih bunkera te streljačke jarke u cik-cak između njih. Vidjeli smo strahotu: u bunkerima i streljačkim jarcima nalazila se masa trupala hrvatskih vojnika u domobranskim i ustaškim odorama. Nisu uopće bili zakopani ni zemljom nagrnuti.

Ležali su jedan preko drugog i ispunili jarke, odnosno duboke rupe zemljanih bunkera. Neki su ležali naglavce, neki na leđima. Po smrtnim ranama zaključujući, rekao bih da veći dio njih nije ubijen vatrenim oružjem, nego tupim predmetima, jer su mnogima bile razmrskane lubanje. Kroz sve logore i za vrijeme moga četverogodišnjeg ratovanja, nisam vidio tako strašnog prizora.“

Ivica Karamatić/7dnevno