Zadnji komentari

Nakon pokolja tzv. ARBIH nestala: 'Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili....'

Pin It

Image result for grabovica zločini

Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četri godine je imala. Još ih nismo našli… 

Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja, piše Slobodna Dalmacija u reportaži iz hrvatskog sela Grabovica.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže Ante Marić reporteru Slobodne Dalmacije.

– Rek’o, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih k’o da Bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, k’o da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje reporteru Slobodne Dalmacije Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.

Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Seferove duševne boli od 15.000 maraka

Sefer Halilović tužio je svojevremeno Josipa Drežnjaka i tražio 15.000 maraka za duševne boli, ali je nepravomoćno izgubio taj spor. Smetalo mu je što je Drežnjak govorio da je Halilović bio zapovjednik snaga koje su počinile pokolj, ali i da je sam general tada boravio u Jablanici i na tom području. Drežnjaku u korist svjedočili su tadašnji zapovjednici četvrtog i šestog korpusa ARBiH – Sulejman Budaković i Salko Gušić, ali i novinar Šefko Hodžić koji je tada pratio generala Halilovića.

Robija za krvnike, sloboda za nadređene

Za zločine u Grabovici presuđeno je samo neposrednim počiniteljima i to tek za ubojstva članova dviju obitelji. Po 13 godina dobili su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić za smrt troje Zadrinih – oca Mladena, djeda Ivana i bake Matije. Enes Šakrak dobio je deset godina za Zadrinu mati Ljubicu i seku Mladenku, čije je ubojstvo i priznao u sudnici. Kaznu je već odslužio i eno ga slobodna. Za ubojstvo supružnika Pere i Dragice Marić osuđen je Mustafa Hota na devet godina zatvora.

Novi dokazi su Halilovićeve direktive

General Sefer Halilović u Haagu je pravomoćno oslobođen optužbi za pokolj u Grabovici. Sud je zaključio da nije dokazana, izvan razumne sumnje, njegova zapovjedna uloga nad postrojbama koje su počinile zločin i da ubojice nije mogao kazniti. No, Josip Drežnjak naglašava da ima nove dokaze, koje je predao i Gordani Tadić, glavnoj tužiteljici BiH, ali i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću nekidan u Mostaru.

– To su dvije direktive, evo ih ovdje, a potpisao ih je Sefer Halilović, kao načelnik štaba vrhovne komande bošnjačke vojske i zapovjednik akcija “Neretva 93” i “Jug 93” s isturenog komandnog mjesta u Jablanici. On kaže da dokumenti nisu originalni, a ja pozivam da njegov potpis vještače neovisni stručnjaci, pa da vidimo istinu. U tim direktivama se daju detaljne upute jedinicama Armije BiH što i kako činiti u dolini Neretve i na potezu do Prozora, objašnjava Drežnjak.

Zuka, Ćelo i Caco

Prema navodima svjedoka, u Grabovici su bili Zulfikar Ališpago, ratni zapovjednik specijalaca Armije BiH. Tu je bila i vojska Ramiza Delalića Ćele, kao i snage Mušana Topalovića Cace. Sugovornici Slobodne Dalmacije ističu da je sve to poznato svim pravosudnim tijelima u BiH, ali i Haaškom tribunalu.

HMS/http://hms.ba/Hrvatsko nebo