Krvave širokobriješke ulice

Detalji

Objavljeno: Utorak, 06 Prosinac 2016 08:56

fShare

Tweet

Odlazak zločinca Jure Galića koji za svoje zločine nikad nije odgovarao!

Kažu kako o mrtvima treba govoriti sve najbolje, no žalosti spoznaja da ima osoba poput Galića kojima se nije sudilo za ubojstva i druge zločine, za tolike grijehe

“Tužna vijest odjeknula je ove nedjelje u Sarajevu, pa i većem dijelu Bosne i Hercegovine – preminuo je Jure Galić, partizan i dugogodišnji predsjednik SABNOR-a u BiH.

Nositelj je Partizanske spomenice, dobitnik Nagrade ZAVNOBiH-a, jugoslovenske književne nagrade ‘4. juli’, kao i brojnih ratnih i mirnodopskih odlikovanja.

Ispraćaj će biti upriličen u utorak, 6. prosinca na groblju Bare”, priopćeno je iz SABNOR-a u BiH.

Jure Galić je rođen 20. rujna 1921. godine u Bijači kraj Ljubuškog. Kao pripadnika Biokovskog partizanskog odreda od njegova osnutka 7. lipnja 1942. godine sumnjičilo ga se za brojne ratne i poratne zločine u trokutu Metković – Biokovo – zapadna Hercegovina. Samim time, Jure Galić je osoba koja u rodnom Ljubuškom i većem dijelu Hercegovine kotira kao ratni zločinac, jer su mu se na teret stavljala mnoga zlodjela iz vremena Drugoga svjetskoga rata te tog poratnog razdoblja.

Kažu kako o mrtvima treba govoriti sve najbolje, no žalosti spoznaja da ima osoba poput Galića kojima se nije sudilo za ubojstva i druge zločine, za tolike grijehe. Tome je, istina, najmanje kriv Galić, odgovornost je na institucijama Bosne i Hercegovine. I zato žalosti da Galić i njemu slični nekažnjeno odlaze na onaj svijet, te da su do okončanja svog ovozemaljskog života primali partizanske mirovine i raznorazne druge beneficije.

U više navrata sam pisao i ukazivao na lik i djelo Jure Galića, na njegovu prošlost, slao i određene zahtjeve da se protiv istoga pokrene sudski postupak, međutim institucije u BiH oglušivale su se na takve zahtjeve. Čak mi je iz određenih krugova sugerirano da mi je bolje “da se ne petljam u takve stvari”!

UZALUDNI DOPISI

Ovom prilikom ću se prisjetiti jednog od takvih tekstova, koji je objavljen 13. veljače 2015. godine na portalu dnevno.ba:

“Navršilo se punih 70. godina kako se Izvješće Okružnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., koje je, pod brojem Og.19.-587., čuva u Historijskom arhivu u Mostaru. Svakako je jedan od dragocjenijih dokaza te vrste, koji u potpunosti razobličava ulogu komunističkih vlastodržaca s područja Hercegovine u planiranju i prikrivanju tragova zločina nad franjevcima.

Međutim, i danas je to najvećim dijelom prekriveno velom tajne. Odgovor na mnoge nejasnoće iz tog vremena mogu dati danas živući svjedoci tih stravičnih događanja. Ključna osoba u svemu tome zasigurno je i danas živući Jure Galić. Da kojim slučajem živimo u normalno uređenoj državi u kojoj svatko radi posao za koji je plaćen već bi davno bila pokrenuta istraga o ovim događajima i Galićevoj ulozi u njima. Na žalost, izgleda da iskapanje masovnih grobnica nije dovoljan razlog MUP-u i nadležnom tužiteljstvu za pokretanje istrage o ovim zločinima.

Umjesto vijesti o otvaranju istrage, obično nas Federalna televizija u ovakvoj i sličnim prigodama “počasti” ugošćavanjem Jure Galića u jednoj od svojih emisija. Ukoliko hrvatski političari nemaju nikakvih ingerencija nad tom televizijom, onda svakako imaju nad županijskom policijom i tužiteljstvom”.

Pet godina prije toga (24. veljače 2010. godine) objavio sam intervju s Jurom Galićem, kojeg sam obavio s dotičnim u Sarajevu. Morao sam se lažno predstaviti (reći da sam “njihov”), jer taj intervju nikada ne bih dobio. Jure se “navukao”, jer je povjerovao kako sam “iz njihovih redova”, te kako će taj intervju biti objavljen u listu “Oslobođenje”. Tek kada smo završili razgovor otkrio sam mu svoj pravi identitet i kazao da ima puno “pozdrava” iz Ljubuškog i Širokog Brijega, kako bi trebao ponekad navratiti u rodni kraj, prije svega posjetiti crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu… Ostao je bez teksta i pognuo glavu. Ovom prilikom u cijelosti prenosim intervju iz 2010. godine sa zločincem koji nikada nije kažnjen za svoje zločine.

INTERVJU – 24. VELJAČE 2010.

Ime predsjednika SUBNOR-a BiH Jure Galića u posljednje se vrijeme sve više spominje u kontekstu saznanja o nekim partizanskim zločinima koji su se u zapadnoj Hercegovini dogodili u II. Svjetskom ratu i nakon njega. Stoga smo odlučili napraviti ekskluzivni intervju sa samim Galićem, koji je u to vrijeme bio član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.

Zajedno sa svojim sumještanima Jurom Galićem-Velikim, Marijanom Primorcem i još nekima bili ste 1941. pritvoreni u Ljubuškom, tužiteljstvo je zahtijevalo smrt strijeljanjem, međutim, Vi ste oslobođeni. Kako iz današnje perspektive gledate na to suđenje? Tko je najzaslužniji što ste iz zatvora izašli?

„Točno je da smo bili zatvoreni kao članovi partije. Imali smo u to vrijeme određene aktivnosti, pa smo primjerice prikupljali oružje, odvraćali ljude da ne idu u ustaše, pa smo 13. lipnja na blagdan Sv. Ante, koji se posebno slavio na Humcu, bacali letke, jer pored toga što se obilježavao Dan župe oni su tom prilikom slavili i imendan Ante Pavelića. Događalo se ubijanje antifašista, najprije Srba, a zatim su u Vitini ubijena dva antifašista Hrvata. Pošto su Artuković i Dugandžić, kao i još neke visoko pozicionirane ustaše bili iz Ljubuškog dosta toga smo znali o njima, a njih je opet, možda zbog ugleda u svom kraju, bila sramota da nas ubiju pa smo predani na Sud u Mostar u studenom 1941. godine. Dole smo pušteni, iako sam kasnije saznao kako se Eugen Kvaternik, koji je u ustašama vodio obavještajnu službu, s time nije slagao, htio nas je čak deportirati u Jasenovac, međutim izvukli smo se“.

Nakon izlaska iz zatvora nastavili ste aktivno politički djelovati. Sudeći prema Vašim izjavama i objavljenim radovima veze s partijskim komitetom u Hercegovini održavali ste preko Olge Marasović a sa dalmatinskim komunističkim ćelijama izravno. Čiji je jači utjecaj na Vas bio u to vrijeme – dalmatinskih komunističkih ćelija ili Vase Miskina- Crnog?

„Nastavili smo djelovati, jer bilo je nas 6-7 bijačkih (Galićevo rodno selo Bijača) aktivista koji smo djelovali u ilegali, tek smo trebali uspostaviti veze s antifašistima u Dalmaciji. Dizali smo ustanke, dočekivali ustaše iz zasjeda, rasijecali stupove, odnosno žice na njima kako bi fašistima onemogućili veze. Kada smo se napokon sastali s drugovima iz Dalmacije odlučeno je da djelujemo kao vojna jedinica u bataljunu „Josip Jurčević“. Kasnije sam povučen iz jedinice i postavljen za sekretara srezskog komiteta Metković. Dakle, mogu slobodno reći da su na nas jedini utjecaj imale dalmatinske komunističke ćelije, dok sa Vasom Miskinim-Crnim nismo dolazili u kontakt“.

Do konca siječnja 1945. u Hercegovini su stradala dvojica franjevaca. Kako tumačite stradanja franjevaca koja su nastala nakon 28. siječnja 1945. i ubojstva fra Maksimilijana Jurčića u Vrgorcu?

„Svakakve su priče i tada kružile, a evo vidim kruže i dan danas. Za nekog je sama okupacija Širokog Brijega predstavljala oslobođenje, jer su bili zatrovani pričama svojih fratara. Neki su pobjegli prema Bleiburgu, neki prema Vrgorcu, osobno prvi put čujem za ime tog fratra, no mogu reći da im je najjače uporište bilo u Širokom Brijegu, ali je ipak i ono stradalo, no imali smo i mi svoje ljude, pa u Širokom ima 10 nositelja partizanskih spomenica, a jednom prilikom sam, pišući za Slobodnu Bosnu, naveo i njihova imena. Za njih je to možda malo, a za nas puno“.

NAJNEZGODNIJI ŠKRIPARI

Šef OZNE u Ljubuškom u to je vrijeme bio Pero Jelčić. Zajedno s njim pripadali ste vodstvu Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Činjenica je da je Jelčić bio odgovoran za zatvor u Ljubuškom iz koga su fra Maksimilijan Jurčić i ostali zatvorenici odvedeni prema Vrgorcu i kasnije ubijeni. Tko je takvu zapovijed mogao izdati? Osobno Jelčić ili se morao konzultirati sa svojim šefom Slobodanom Šakotićem, koji je u to vrijeme bio u Dabru?

„Kada je Ljubuški drugi put pao u ustaške ruke osobno sam se zatekao u Posušju, ali možete zamisliti kakav je dar-mar nastao među običnim ljudima kada su ustaše ušle u samo mjesto. No, ipak je uslijedilo oslobođenje Ljubuškog i fratri su naravno bježali. Sjećam se da je fra Serafin Dodig predvodio grupu koja je bježala prema Vrgorcu, no imali su nesreću da su iz suprotnog smjera naišli antifašisti, koji su isto tako svašta proživjeli, pa vjerujem da se tu svašta događalo. Jelčić je bio istina na čelu OZNE, koja je bila jaka služba, ali smo mi imali i KNOJ, posebnu vojnu jedinicu koja se borila protiv odmetnika i u vremenu nakon rata. Zemlja jeste bila oslobođena, ali bio je dio onih koji su uvijek živjeli u uvjerenju da će ostati na površini, da će njihova ideja pobijediti. Bili su ogrizli u krvi i nisu se htjeli predati, jer su mislili tko zna što da im možemo uraditi. Tu su najnezgodniji bili širokobriješki Škripari koji su se dosta dugo skrivali i borili“.

Prema vlastitim navodima objavljenim u knjzi „Vrijeme i ljudi“, zajedno s Markom Šoljićem bili ste na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Prema vašim navodima prošli ste pored samostana oko 12.00 sati, a oko 16 sati u samostanu je ubijeno 12 širokobrijeških franjevaca. Kako na njihovu smrt danas gledate?

„Istina živa. Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa brijega gdje je samostan spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati. Slobodno ću reći da se na Široki Brijeg išlo isto kao i na Berlin, jer Rusi i ostali su znali koliko im znači uništiti Berlin, a mi smo isto tako znali što znači slomiti najčvršće ustaško uporište što je Široki Brijeg bez ikakve dvojbe bio. Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane Škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i toga je nažalost koštalo života“.

Što možete kazati za Vašeg rođaka Marijana Primorca i njegovu antifašističku skupinu?

„To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu, pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda“.

KRVAVE ŠIROKOBRIJEŠKE ULICE

U popodnevnim satima tog 07. veljače u Širokom Brijegu je održan prvi sastanak „Narodnooslobodilačkog odbora“. Tko je, uz Vas, Marka Šoljića i Mirka Praljka, sve bio na tome sastanku i kakvi su bili njegovi zaključci?

„Sjećam se da smo Marko Šoljić i ja bili ispred pokreta. Imali smo sastanak u nekoj gostionici, ali nisam siguran da danas dođem u Široki Brijeg bi li pronašao tu gostionicu a volio bih to. Na sastanku nas je bilo 20-tak, no klima nije bila najbolja za razgovore. Razumljivo jer ni leševi još nisu bili pokupljeni i zakopani, tek smo naknadno to uradili, a prvi zadatak koji je Odbor donio bilo je uspostavljanje reda i mira na ulicama Širokog Brijega koje su baš izgledale užasno“.

Spominjete se i kao jedan od autora izvješća Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) u kome se franjevci optužuju kao najodgovorniji krivci za vojnički poraz partizana u Hercegovini između 27. siječnja i 01. veljače 1945. Vidite li i danas njihovu krivnju za ta događanja?

„Radio sam jedan feljton koji je objavljen u Glasu antifašista, kao i Hercegovačkim novinama. Tu sam naveo, a evo sada ponavljam svoje tvrdnje kako vjeru i religiju smatram najpogubnijom za sve nevolje u Hercegovini tog vremena. Svećenici su bili maksimalno proustaški orijentirani, narod sve upijao što su oni govorili i to je narod u većem dijelu Hercegovine odvelo na krivi put. U Ljubuškom je primjerice svaka peta muška glava iz tog vremena stradala u ustaškom pokretu. Franjevci su najviše svemu tome doprinijeli i svakako da su najodgovorniji“.

Autor: Danijel Ivanković/dnevno.hr