Politički strah od referenduma

Pin It

„Dosta je te torture referenduma“ ispalila je ljutita bivša ministrica vanjskih (i po potrebi i  unutarnjih poslova) i tako već davno vrlo vjerno oslikala bezočan mentalitet onih koji vladaju u Hrvatskoj. Koji se grlato bore protiv slobode i naroda, obmanjujući nas i varajući čim dođu u kategoriju kandidata nekmoli kad zajašu vlast.

Trajna interesa nemaju, osim osobna profita koji ih čini tako bahatima kakvima ih danas gledamo. Samo položaj tako diže nos u zrak, samo prepunjeni džepovi, samo vile i Manhattan-stanovi, penthouse-stanovi, samo plaćeni svjetski studiji često svojem jedinom jedincu čini te ljude neljudima koji se u zrcalu vide bogovima. I onda im je, jasno, pad strašan.No, iskreno suosjećam tek sa žrtvama takve politike.

Trajan im je samo taj jedan interes ma kakvi ona stara dubrovačka: obliti privatorum publica curate. I svome interesu u početku još ne znaju mjesto, samo znaju da grabiti moraju, traže mu mjesto, ne znaju ga, on im se mijenja, otkrivat će to od epizode do epizode kroz nametane interese stranih moćnika. Možda će nam se sadašnja situacija učiniti čudnom, odjednom jetkom i radikalnom i klaustrofobičnom jer sadašnja dva referendumska pitanja kao nikada do sada dokazala su, ujedinila su, svu pokvarenost ne samo hrvatske politike i različitih, prividno oporbenih, stranaka nego i plaćenu šutnju svih koji su trebali govoriti već i prema opisu samog svog radnoga mjesta.

Nestalo je sada na naglo „europskih vrijednosti“, zaklinjanja na slobodu i demokraciju, na „slobodnu volju građana“, nestalo je „europskoga kruga kojem pripadamo“... nismo se ugledali u fundamente zapadnih demokracija. Mediji ništa od ove protu-referendumske, ne uljudbene, a udružene hajke nisu ni vidjeli ni čuli. Ne bilježe ni divljaštvo ni napade ni vrijeđanja. Još manje su ih sposobni artikulirati i osuditi. Nestalo je i svih boraca za ljudska prava. Oni se bore tek za zabranu referenduma. To su njihova (stranačka) ljudska prava. Volonteri su bili napadani, vrijeđani, provocirani i maltretirani svakodnevno, baš kao da smo još u Jugoslaviji. Političari su ti, koji su nas u nju svojim nevjerojatnim egoizmom, vratili. I to s pravom neki nazivaju nacionalnom izdajom.

Odnarođena vlast i odnarođeni mediji

Da imamo odnarođenu vlast i odnarođene medije to nije novost. Da smo većina – ali kao stranci u vlastitome domu,  to isto osjećamo. Pod diktaturom manjine koju smo sami priznali i uzdigli i financirali. Zatim pod diktatom Europe, pod obilatim financiranjem nevladinih udruga iz inozemstva, a bili smo čak i pod javnom paljbom stranih persona od veleposlanika. Uvijek je loše kad ih sve više ne čujemo i ne vidimo, kad se uspavaju, znači da je neman nahranjena.  Ovi, koje je danas moguće vidjeti tek se grebu i frkću za Grevio, a kad su im ženska prava pri ruci onda ženama čupaju kišobrane na ulici. I nikome ništa.

Velik je to egoizam kod vlasti bivše i sadašnje kada se pri najavi referenduma čini sve unaprijed da do njega uopće ne dođe. Tim gore što to nije presedan nego je postalo pravilo perverzne politike u Hrvatskoj. Ako postoji kritična skupina ljudi koji smatraju poteze vlasti upitnima, odgovorna vlast, vlast koja služi, a ne bere privilegije, reći će molim ako su ispunjeni zakonski preduvjeti neka referenduma bude. Ni za, ni protiv, dužnost je državnika biti neutralan, omogućiti referendum, tražiti samo poštivanje zakona. Nikakva osobna mišljenja nisu dobrodošla, to je barem svima jasno. Jer ako će svaki sebičan političar referendume krojiti po svojoj volji onda je to poništavanje Ustava RH. Političar koji vjeruje u svoje odluke, koji ne pati od nesigurnosti i ne želi paradirati svojom sirovom moći, propitivat će sve odluke i ne će reći ništa pristrano već će biti prvi koji će glas naroda omogućiti... ako su ispunjeni zakonski uvjeti... propitivat će svoje odluke i referendumom. I ne će se osjećati ugroženim. Na zapadu se političari nakon referenduma začas resetiraju i obnoć promijene mišljenje, svi kao jedan. To im na svim širinama i u svim vremenima - nikada nije bilo teško. Samo su u Hrvatskoj,s ovim referendumom, političari postali prohibicioni egzibicionisti – nepogrješivi, ali i nedodirljivi. Strah i trepet po demokraciju: „The Untouchables“...

Volim šalu, ali na stranu, kaže onaj jedan, ali opasna je, vrlo opasna praksa, kad se na sudu, prije ročišta želi utjecati na svjedoke. To može srušiti vjerodostojnost cijeloga procesa, a upravo je u takvoj situaciji svaki od političara u Hrvatskoj a oni najviši ponajdublje su umočeni, upravo su oni u takvoj situaciji. Upravo, kao vrag tamjana morali bi se kloniti bilo kakvog utjecaja na sutrašnje potpisnike referenduma. Čuvati se da im se ne otme koja pristrana riječ, udaljiti se od situacije i ako je referendum izgledan poduzeti sve što im je stavljeno u moć da on protekne ne samo po zakonu, nego i mirno i dostojanstveno. Referendum je najširi oblik odlučivanja i prema njemu treba iskazivati posebno poštovanje prvo najviša vlast, kako demokracija ni jedne minute ne bi postala krnja, osramoćena i nedovršena. Izbori su državni ples u kojem se građane plaši i snubi, kako već na koga i kada i kako je kroz povijest bilo i djelovalo. Ali referendum zakazuje sam narod kad se smatra prevarenim i organizira ga po pitanju i u dobu koje je sam procijenio i odabrao.

Kakva je to hrvatska državna politika kojoj smeta najširi oblik demokracije, referendum

Takva slika demokracije tada odlazi u svijet, a tako se volimo hvaliti ovom ili onom slikom koja nam je navodno (po)najbolja promidžba domovine. No, nema bolje promidžbe kraja (kako ga nazivaju hrvatski iseljenici) od uljudno i potpuno provedenog referenduma koji narod traži. Hrvatska nisu samo prirodne ljepote, puna slika je zavičaj plus  organizacija vlasti i života u državi. Kao što zrelost moramo pokazivati i održavati pri očuvanju kulturnih spomenika i prirodnih ljepota takva nam je ista zrelost nužna na vrhu državne politike da bi nas netko uopće u svijetu doživljavao.

Tko to ne razumije, tko misli da je najvažnije slušati vanjske često zapovjedne tonove i glasove, plivati na svjetskim silnicama, taj niti poznaje demokraciju niti ju je kadar voziti. On pada s bicikla, s tog osnovnog vozila kao što je, kažu, pogonjen nekim drugim pogonom tresnuo i Nenad Stazić, saborski zastupnik kojeg jako smetaju hrvatski branitelji. Kojeg smeta sloboda koju su oni trijumfalno iznijeli, jer on je valjda takav demokrat kojem sloboda nije ni trebala. On ju je valjda oduvijek imao pa se onda s pravom možemo pitati kakvu nam to slobodu raspiruje Hrvatskom kad je ona ista kao i ona prethodna? Ako će predsjednik Vlade s njime biti u istom košu, gurati isti bicikl, kakva je to onda hrvatska državna politika kojoj smeta najširi oblik demokracije, referendum? Ili je to navodna hrvatska državna stvar?

U debelom strahu za svoje fotelje i enormne privilegije vlast se u Hrvatskoj, kako jučer tako i danas, svojski trudi osramotiti – egoistički štititi svoje beskamatne ili slabo-kamatne kredite kojih su se nakrcali pa makar i po cijenu da se s ovakvom njihovom demokracijom možemo (opravdano) samo sprdati. Ona je ruglo od političkog uređenja, ona je nedovršena riječ i samo kracija bez demosa. To je nazadak u totalitarizam šarenih boja i skupih parfema, ali nam u osnovi nude onaj isti stari kamen da ga tucamo. I dok su nekadašnji hrvatski robijaši zbog izgovorene riječi bili u Titovim gulazima izolirani, skriveni od očiju javnosti i tamo bili životinjski maltretirani i ubijani, suvremeni su zarobljenici ubijeni sporije. Nisu samo po kontejnerima, oni su poniženi posvuda oko nas, izloženi pogledima prolaznika, susjeda i mladih ukućana. Djeca se odavno rugaju profesorima jer nisu odjeveni po modi, nisu „in“. Kako dakle netko tko sebe ne promovira odjećom može imati vrijednu logiku i etiku, vrijedno stajalište i životnu orijentaciju... Čak se više ni skorojeviće ni snobove ne ismijava.

Nazadak u totalitarizam

U tom žalobno političko skorojevićkom kontekstu procijenite sami koliko je ovakvo suvremeno i orvelijansko, a višedesetljetno ponižavanje ljudi ono koje „nije“ usporedivo s nekadašnjim krvavim kazamatima. Navodno je židovska ona prijetnja: Dao ti Bog da imao pa da nemao. A danas smo okruženi tuđim, stranim, izvanjskim imetkom, imetkom koji nije dio nas. Gledaju ga jednako skorojevići kao i oni koji su gladni kruha. Trebam li dodati još i dužničko ropstvo, ropstvo po kreditima s visokim kamatama, trebam li navoditi i besramnu pljačku (najčešće onu najskupljih gradskih poduzeća) koja svoje, na zapadu nezamislivo visoke gubitke u mreži, solidarno „raspoređuju“, ali iz našega novčanika! Bez prikaza koliko smo stvarno mi potrošili, a koliko je nestalo u vodovodnoj ili elektro ili plinskoj mreži. I ispostavljaju nam, ti poštenjaci od kompliciranih formula, račun svima. Već koliko im treba da pokriju dugove.

To je nazadak u totalitarizam putem novoga ropstva i ne predstavlja niti kraće niti manje mučenje. Navodno su Indijanci mučili onog zavezanog na suncu dok se vodu oko njega lijevo i desno pilo tako da je tekla niz obraze. Drugima. Nisu li i ovi naši Indijanci s Markova trga isti takvi majstori koji nam svezanima prohibicijama, onemogućenima u referendumima pred nosom mašu pečenim mesom. Ali ga mi ni nosom ne možemo dotaći.

Umjesto da Vlada RH pomno osigurava manifestaciju jednog takvog slobodarskog iskoraka kao što je referendum i da štiti vlastiti državni institut i opstojnost same demokracije, Plenković se deklarira protiv slobodnog izjašnjavanja. On rado derogira vlast nad cijelom državom i „slučajeve“ prepušta lavežima na lokalnoj razini. A oni ne izostaju kod riječkog, sisačkog, kako čujem i samoborskog te tko zna kojeg sve šerifa i šerifkinje još. Tko šuti, odobrava... I u njihovu kriku iz savane predsjednik Vlade pilatovski ne vidi ugrozu elementarnoj državnosti. Tek ćemo potanko saznavati, u tjednima koji dolaze, s čime su se sve suočavali volonteri. Hoće li Europa primijetiti išta od toga? Za sada imamo „samo“ svoja brojna privatna iskustva... Nije li zabrana održavanja legitimnog referenduma eklatantno kršenje Ustava?

Kaljuža

Sadašnja situacija i stvarni politički strah od referenduma nekome će se učiniti čudnim. Točno je međutim samo to da su se vladajući i nevladajući stopili u sretnoj kaljuži sa svojim političkim uhljebima. Našli su se združeno pogođeni pa ugroženi, iskočili su iz cipela, pobjesnili su zbog zahtjeva naroda kao nikad u ovih dvadeset i osam godina. Pokazali su se kao politički defektni i vladajuće jadni, istovremeno. Našli su se preplašeni mogućim sadašnjim ali i svim budućim referendumima, tim jedinim narodnim spasom i alatom za slobodu, između dvaju izbora. No nema u sadašnjem pokvarenom stanju i složnom povratku u jednoumlje ništa što već na mnogim stranputicama našeg političkog života nismo mogli prepoznati. Hajka na Građansku inicijativu U ime obitelji i na gđu Markić odavno je „prevazišla“ tipičnu balkansku hajku te postala puna, medijska, partijska, paranoja.

U normalnim uljudbama, volontiranje i referendumi služe otvaranju mogućnosti unaprjeđenja društva, širenju sloboda i demokracije. Kad danas gledamo sve napade u nas na referendum, na volontere, ispada da je Hrvatska država skup zadovoljnih građana, a volonteri su puki remetiteljidivnog tog sklada i poretka.Skup građana kojima i za koje ne treba ništa mijenjati. U stvarnosti i tome nasuprot, imamo premalo onih koji bi uvijek trebali biti pozitivna kritična masa. I da, jedva da imamo hrvatsku djelujuću elitu, bilo kojeg profila.

Hrvatska odnarođena politika odavno je prešla rubikon i vrlo dobro zna i vidi prosvjede u Zagrebu i Splitu kao i ovaj  najnoviji - referendumski prosvjed. Pokazne su to vježbe ogorčenja u velikim brojevima. Vlast ih osjeća vlastitim kostima ali preko svojih usnih ogradica, ignorirajući (još uvijek) sije bahatost i prijezir. Oni dobro znaju da su već odavno gubitnici i da će sudjelovati u samo još jednim izborima zajedno s tom sirovo otkošenom oporbom koju ne znaju argumentima niti pomesti. A i ne vide razloga dok su pri zajedničkoj raboti. Natječu se tko će zaglupljujuće govoriti duže, Plenković je megalomanski osmislio cijelu jednu svečano-bezveznu konvenciju. Nije bitno koliko košta - u pravoj maniri partije.

Oda totalitarizmu

U tom općem galimatijasu od hrvatske političke, a depopulirane stvarnosti umreženi odnaroditelji računaju i na hrvatsko nejedinstvo. I na ovom primjeru, ono se još jednom pokazalo projektom, a ne mentalitetom ili slučajem. Odradili su još jedno bezočno pobijanje svih višestranačkih i kulturoloških različitosti i vrijednosti za koje smo olako vjerovali kako su dostignute i slobodom zajamčene. Sloboda nikad nije gotova stvar... Lokalni šerifi, uz glavnog državnog šerifa Plenkovića, odsvirali su odu totalitarizmu, skladno, ali privremeno štiteći samo sebe. Točnije, bio je to njihov posljednji čin.

Što se promijenilo od zločinačke Titove diktature, kad se javno nije smjelo slobodno govoriti, do danas, kad vodeći političari ne govore slobodu? Dogodilo se stanje duha koje je gore. Nekada, pod izvanjskom prijetnjom, postojala je mnoštvena borbenost i stvarna duhovna oporba - danas, zakriljena proizvedenom narodnom apatijom opstoji plaćenička i destruktivna - politička nesvijest. Živimo u navodnoj slobodi i u navodnoj demokraciji pa Hrvatskoj treba velika doza izbornoga penicilina, žurno. Inače će u njoj kao u pustinji, preostati tek usamljeni glasovi nasuprot stranačke vojske i njihovih postrojbi mladeži... mreža sve-stranačkih uhljeba i onih kojima je isto to obećano te onih pokorenih i šutljivih ili sličnih bez svojeg mišljenja, puta i putovnice.

Javor Novak/hkv.hr