Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (1)

Pin It

Tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njega, jugoslavenski komunisti i partizani izgradili su političko-ideološku dogmatiku i mitologiju koja se – s obzirom na to da komunisti u Hrvatskoj, osim formalno, zapravo nikada nisu ni sišli s vlasti – uvelike nameće i današnjim generacijama, bilo putem partizanskih filmova što se prikazuju na HTV-u ili putem priča jugofila i titoista na visokim političkim funkcijama.

U tome do savršenstva izgrađenom sustavu laži može se prepoznati nekoliko osnovnih teza: komunisti i partizani pobunili su se protiv mrskog okupatora i njegovih domaćih pomagača te narodima Jugoslavije donijeli slobodu; jugoslavenski antifašizam čist je kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi; Josip Broz Tito neprijeporni je velikan povijesti zaslužan za obranu od nacionalsocijalizma/fašizma; ako je uopće komunizam počinio zločine, ti su zločini devijacija od izvorne komunističke ideje koja je plemenita i prepuna brige i ljubavi za cijeli ljudski rod.

Nabrojane teze u hrvatskom društvu zapravo predstavljaju dogme. A znademo da se dogme ne preispituju. Onoga tko postavlja sumnjiva pitanja glede tih dogmi, automatski će kriptokomunističko-kvaziliberalna misaona policija proglasiti heretikom. Danas heretik, doduše, ne će završiti na Golome otoku ili u kakvoj jami, ali će biti počašćen nekom od etiketa iz vrlo bogatoga jugokomunističkog ideološkog vokabulara: fašist, klerofašist, ognjištarac, rigidni desničar, nacifašist itd. itd. Međutim, poznato je da se etiketama – koliko god one i dan-danas bile djelotvorne – uvijek služe oni kojima nedostaje argumenata. Ako se, pak, pomnije razmotre spomenute dogme jugoslavenskih komunista, vrlo brzo se može uvidjeti da nijedna od njih ne može izdržati ozbiljniju kritiku.

Kao dan antifašističkog ustanka u Hrvatskoj se službeno – ako ne računamo obilježavanje četničkog ustanka, koji se slavi u Srbu 27. srpnja pod pokroviteljstvom hrvatske vlade – obilježava 22. lipnja. Nikako slučajno, istog je dana Treći Reich pokrenuo vojnu operaciju Barbarossa, tj. napad na SSSR. Jugoslavija je, međutim, napadnuta više od dva mjeseca ranije – 6. travnja 1941., a borbe su se vodile do 17. travnja. Dakle, već u travnju 1941. na prostoru razbijene Jugoslavije nalazile su se i njemačke i talijanske vojne postrojbe. Postavlja se stoga logično pitanje: zašto komunisti i partizani nisu otišli u šumu i podigli ustanak već u travnju 1941.?

Odgovor je jednostavan: čekale su se smjernice („direktive“) Kominterne odnosno SSSR-a.Razlog takvog ponašanja bio je Pakt o nenapadanju, koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop.

Iako je u razdoblju nakon sukoba Staljin – Tito (1948.) bilo moguće, a jedno vrijeme i poželjno napadati Moskvu i SSSR,jugoslavenski komunisti nisu rado raspravljali o periodu simbioze nacionalsocijalizma i komunizma. Na Petome kongresu KPJ, održanom 21. – 28. srpnja 1948., malo nakon napada Informbiroa na Jugoslaviju, tj. dok se još vjerovalo da su bratske partije u zabuni, Tito u svome Političkom izvještaju nije ni spomenuo sovjetsko-njemački pakt odnosno zaokret u politici SSSR-a, Kominterne i svih komunističkih partija u svijetu, nego je izlaganje završio isticanjem „nepokolebljive vjernosti nauci Marksa – Engelsa – Staljina“.

No ni kasnije se o tome nije pisalo bez ustezanja, jer bi u protivnome trebalo temeljito revidirati legendu o komunističkome antifašizmu. Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije je zato morao tek nevoljko priznati: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“.

Naknadni pokušaji da se ublaži i prilagodi tumačenje toga naglog zaokreta u komunističkoj politici nemaju uporišta u činjenicama. Dokumentacija iz tog razdoblja pokazuje kako je komunistička propaganda i nakon njemačko-sovjetskog sporazuma nastavila veličati Staljina, SSSR i Kominternu. Budući da je njemačko-sovjetski Pakt o nenapadanju 1940. bio na snazi, nije čudno da u komunističkim tiskovinama iz tog vremena možemo čitati tekstove u kojima se doduše kritizira i Nijemce, ali se krivcima za rat uz njih smatraju i Britanci (Englezi) i Francuzi. Štoviše, Engleze i Francuze se smatra u neku ruku i većim krivcima od Nijemaca: „Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“. Istodobno se SSSR-u pripisuje predvođenje svega što je napredno, a u jednu od ključnih zasluga ubraja mu se to da je spriječio širenje rata.

Sudionici Pete zemaljske konferencije KPJ, održane u Zagrebu od 19. do 23. listopada 1940. oštro osuđuju „drugi imperijalistički rat“ i kliču Staljinu, pozdravljajući u njemu „velikog našeg učitelja, (…) slavnu i nepobjedivu partiju boljševika koja je pod Tvojim i Lenjinovim rukovodstvom na jednoj šestini zemaljske kugle u paramparčad razbila lance kapitalizma, ostvarila diktaturu proletarijata i otvorila put oslobodjenju radničke klase, svih ugnjetenih i izrabljenih cijeloga svijeta“. U brzojavima Staljinu i generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu, sudionici konferencije zaklinju se na vjernost SSSR-u, „tvrdjavi svih trudbenika svijeta, neprolaznoj tvorevini Lenjina i Staljina“.

S obzirom na to da su se komunističke partije, pa tako i KPJ, i formalno nazivale „sekcijama Komunističke internacionale“ logično je da je o ustroju Partije odlučivala Kominterna. Ona je tako, primjerice, na VII. Kongresu 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ“. No, apsolutna odanost Kominterni bila je uvjet bilo kakvog napredovanja u partijskoj hijerarhiji. Tako je bilo i u Titovu slučaju: on je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ. Ni Tito nije tajio da je na čelo Partije u kolovozu 1937. došao „uz suglasnost rukovodstva Kominterne“. Iz toga se može jasno zaključiti da je bio spreman bespogovorno poštivati Kominternine naloge. To je i u pismenom obliku potvrdio više puta. U pismu Dimitrovu on 1938. navodi: „Aktiv naše Partije je potpuno odan Komunističkoj internacionali i, zahvaljujući tome, nijedna akcija raznih trockista (…) u Jugoslaviji nije uhvatila korijena“.Stigavši u Moskvu 24. kolovoza 1938. potvrdio je isto stajalište: „Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“.U četvrtom od izvještaja koje je slao Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala“.

Početkom 1940. Tito se svojim pristašama obratio preko Proletera. Nazivajući Lenjina i Staljina „genijalnim“ i „herojskim“ likovima te napadajući „pobješnjelu reakcionarnu buržoasku rulju“, svoje obraćanje završio je konstatacijom da za „proleterskog revolucionara nema veće časti nego biti istinski lenjinist, istinski staljinist, biti do posljednjeg vjeran pripadnik Lenjina i Staljina. I nema veće sreće za komunista nego boriti se pod rukovodstvom velikog Staljina“.

Slovenski komunist Ivan Maček Matija ni nakon Titove smrti uopće ne dvoji da je Tito „celog života (…) bio internacionalist“, ali je uvijek – i nakon sukoba sa Staljinom – „do neke mere priznavao autoritet prve zemlje komunizma“.Da je I. Maček u pravu, potvrđuje pisanje komunističkog tiska nakon sukoba Tito – Staljin. U nepotpisanome uvodniku (koji je u pravilu izražavao stav vrha KPJ) Borba 4. listopada 1948. piše kako u sukobu s jugoslavenskim komunistima Staljin „nije u pravu“, ali ga istodobno naziva „najvećim živim autoritetom u demokratskom svijetu“, koji „nigdje nije više voljen i poštovan, osim u SSSR-u, nego u Jugoslaviji. On je bio, jest i bit će smatran u našoj Partiji kao jedan od najvećih korifeja, marksizma. Na njegovim su se djelima učili i danas se uče, a i ubuduće će se učiti članovi naše Partije i radni ljudi naše zemlje“.

Vladimir Velebit opisuje svoj prvi susret s Titom 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Jedan od prvaka komunističkog pokreta u BiH, bosanski Srbin Rato Dugonjić na pitanje „Kako ste zamišljali socijalizam?“ odgovara kratko i jasno: „Otprilike: Sovjetski Savez“.

Pred odanošću SSSR-u uzmicale su i povremene, zapravo vrlo rijetke intimne dvojbe koje su neki članovi KPJ možda imali. Tako, primjerice, jedan od vodećih intelektualaca u redovima jugoslavenskih komunista i u kasnijem razdoblju član Agitpropa, hrvatski književnik August Cesarec javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a u intimnome dnevniku istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Nj.[emačkom], no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“.Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…“. Ali kod njega to ne izaziva nikakve moralne dvojbe, jer „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat St.[aljina]. A […] poslije rekoh: ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu S.[ovjetske] U.[nije] kao faktora svjetske revolucije…“. Cesarec je svjestan da je situacija zbunjujuća („godinama si mrzio jedno, iznenada ispada drukčije“),ali je za nj, kao za svakoga pravoga komunista, važan samo SSSR i svjetska komunistička revolucija. Zato on u svoj dnevnik zapisuje svoj životni credo koji se apsolutno podudara sa stajalištem Kominterne: „…ne sudjelujem u imper.[ijalističkom] ratu nego radim na proširenju rev.[olucije] svjet.[ske]“.

Slijedom toga ni podjela Poljske između Trećeg Reicha i SSSR-a za Cesarca nije imperijalistički čin. Naprotiv, on 2. rujna 1939., dan nakon njemačkog napada na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju rev.[olucije] u Evropu“. I kad je petnaestak dana kasnije došlo do sovjetskog napada na Poljsku, a onda i do diobe te zemlje, Cesarec slavodobitno zaključuje kako je SSSR „s time (…) pročistio teren za ranije ili kasnije rev.[olucionarno] prodiranje“, jer: „politika S[ovjetske] U[nije] je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako S[ovjetska] U[nija] i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Ova Cesarčeva razmišljanja i njegova spremnost da u „matušku“ Sovjetsku Rusiju ode i „četveronoške“,mogu se shvatiti kao potpuno iskrena, jer su zabilježena u privatnome dnevniku. No, ona su bila u biti zajednička za sve jugoslavenske komuniste: u svojim javnim i propagandnim istupanjima i u svome djelovanju, oni su ostali bezuvjetno odani SSSR-u. Titov govor iz 1942., prigodom obljetnice Crvene armije, prepun je neukusnih hvalospjeva Staljinu, SSSR-u i Crvenoj armiji. Jedan od vodećih komunista Koča Popović ide i korak dalje, pa opravdava staljinističke zločine: „Čak i kad sam saznavao za strahote staljinizma nisam ih oštrije osuđivao“.

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se je razvoj omladine još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u „duhu Kominterninih direktiva“, te dodaje: „U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije“.

Milovan Đilas diveći se SSSR-u piše: „Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni“. Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: „Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću“.

Servilnost prema Staljinu i SSSR-u ogledala se je i u partizanskim borbenim pjesmama prepunima hvalospjeva Staljinu i SSSR-u. Kotnik tako navodi pjesmu omiljenu u njegovoj četi: „Uz Tita i Staljina/ dva junačka sina/ nas neće ni pakao smest/ mi kročimo smjelo/ i dižemo čelo/ visoko mi stišćemo pest!“.Prema svjedočenju nekadašnjega djelatnika OZNA-e, Vojne Kamalića, na Rabu se pjevala pjesma u kojoj je stajalo: „Hajd u borbu partizani,/ Slobode će stići dani!/ Partija nam hrabra mati,/ Tito, otac, brat. /Rusija nam mila baka,/ Staljin dida drag“.Partizani pak u Lici pjevali su: „Oj, Staljine, ti narodni bože,/ Bez tebe se živjeti ne može./ Hajde braćo, da mjerimo Drinu,/ Da gradimo ćupriju Staljinu./ Drug će Staljin i crvena zvijezda/ Uništiti fašistička gnijezda“.

Tko su partizanima bili uzori svjedoči nam i hrvatski književnik i predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, Vladimir Nazor: „Drugovi i drugarice (…) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših ‘hrvatskih govorancija’ i jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo (…) Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (…) Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja…“.

Da takvo servilno puzanje pred SSSR-om nije bilo samo prolazne naravi, bjelodano pokazuje drugi hrvatski književnik i veliki Titov prijatelj Miroslav Krleža. I nakon sukoba sa SSSR-om on naučava da nam je Moskva „u našim historijskim kretanjima bila stalnim svjetionikom. Govoriti danas (…) da smo balon koji se otkinuo te luta nošen zapadnim vjetrovima, znači nepoznavanje osnovnih elemenata naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti“. Krleža dalje dodaje: „Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije koju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slobodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom drugom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina ostala: lenjinska“.

Opsjednutost jugoslavenskih komunista i partizana SSSR-om i Staljinom imala je i svoje tragikomične strane. August Cesarec je 1940. u svojoj knjizi Putovanje po Sovjetskom Savezu. Na Uralu i Volgi pripovijedao bajke, po kojima redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima“. I dalje: „Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo [je] zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.

Simo Dubajić također svjedoči o bajkama koje su se pripovijedale o životu u SSSR-u, te navodi da je „prepričavanje raja zemaljskog iz sovjetske Rusije“ bilo toliko „privlačno da nije bilo mesta sumnji u zlatne žlice i genijalnost kojom su obdareni svi građani šestine zemljine kugle. Pevali smo ‘Od Karpata do Kitaja’, uvereni da tamo vlada poredak ljubavi i mira, da nema prosjaka, niti sirotinje uopšte, kao kod nas. Svi su zaposleni, rade i pevaju. Svi su za mir i čitaju ‘Ne ubij’. Tolstoja i Dostojevskog zna svako dete…“.

Činjenica pak da su se u SSSR-u u isto vrijeme događale najgore povrede elementarnih ljudskih prava, Milovana Đilasa nije sprječavala da zapiše: „Sovjetski čovek je srdačan, radostan, prostodušan i nesebičan. Niko kao on ne zna odgovoriti na ljubav – ljubavlju“.[43] I sam je Josip Broz Tito konfabulirao o životu u SSSR-u. U svibanjskome broju „Proletera“ iz 1939. on ističe da je „boljševička partija pod mudrim Lenjinovim vodstvom i pod mudrim vodstvom druga Staljina svladala sve poteškoće pri stvaranju svoga grandioznoga djela“ te dodaje da su „boljševici pod Staljinovim vodstvom stvorili ‘najnapredniju državu na svijetu’“. U toj zemlji „nema ugnjetenih i izrabljivanih, nema besposlice i bijede“, tamo su „stvoreni još neviđeni u historiji čovječanstva uvjeti za kulturni razvoj i blagostanje“, „boljševička stranka dala je narodima Sovjetskog Saveza najdemokratskiji ustav na svijetu – staljinski ustav“.

Svoj prilog tragikomičnom idealiziranju života u SSSR-u još je ranije dao i hrvatski književnik te bard komunističke ljevice Miroslav Krleža. Opisujući svoj put u SSSR 1925. godine on je tako zapisao: „U Moskvi vidio sam prosjake gdje drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napjev: graždane, budite dobri! Oduvijek sam bio protivnikom bengalske rasvjete, ali kad neko putuje danas Rusijom i osjeća faširano meso, gdje ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se usuglasi s europskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange vidio sam po stanicama na golemim srebrenim zdjelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu… centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slijepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama“. Valja napomenuti kako je Krleža ove konfabulacije zapisao u vremenu kad je boljševički teror u SSSR-u bio već dobro poznat u zapadnim zemljama i kad su gradovi u toj komunističkoj satrapiji bili prepuni što gladnih što pobijenih i obješenih ljudi. No, revolucionarni zanos fanatičnog lenjinista kod Krleže je nadvladao i etičnost i istinu, a svakako i zdravi razum.

Davor Dijanović/Kamenjar.com