Istanbulska konvencija test za veliku koaliciju HDZ - SDP

Pin It

Nastojanjem na njenom usvajanju, a ne, barem, na taktičkoj odgodi, Plenković je nanio štetu HDZ-u, a zatim zbunio i potencijalne glasače, najkraće, one koji još osjećaju neki identitet (kršćanstvo, domoljublje, obitelj, tradicija…)

Što mu bi? Čudim se toj Plenkovićevoj „pragmatici“. Pored

1. afere Agrokor, čija je bit kontrola hrane, a ostalo su trice i kučine, ali nije ovdje tema,

2. starih problema masovnih blokada građana (tristo tisuća) i s time „udruženih“ deložacija,

3. u vrijeme po tko zna koji puta podgrijanog sukoba „partizana“ i „ustaša“, ovoga puta preko HOS-a i njegova simbola iz Domovinskog rata, čime se, da ne bi bilo zabune, nagazio i sam Domovinski rat, pa je čak utemeljio i neku komisiju koja bi nešto preporučila i u vezi onog prastarog Drugog, s osvrtom na ovaj zadnji,

4. za vrijeme najnovijih kontinuiranih srbijanskih optužbi za genocid i to i s vrhova tamošnje vlasti, ne samo iz Drugog već i iz Domovinskog rata,

5. u vrijeme rada „komisije“ Katoličke Crkve i SPC-a o (ne)svetosti Blaženog kardinala Alojzija Stepinca, pod „ravnanjem“ pape Franje,

6. usred najnovije, zapravo više od stoljeća, neprekinute, demografske krize, iseljavanja...

Mogao bih dodati još problema, pitanja (Ina, Petrokemija Kutina, brodogradilišta (opet u problemima), „kukurikuuu!“ reforma obrazovanja... Andrej Plenković si odluči dodati još jedan - ratifikaciju Istanbulske konvencije. I provede ju silom, štoviše u koaliciji s SDP-om koju mi otada nazivamo „istanbulskom  koalicijom“. Tako imamo Istanbulsku (neformalnu) Amsterdamsku i formalnu (pod kojim fenjerom?), neke oblike koalicije nacionalnih manjina, hrvatsko-srpsko-rusku (Pernar, Živi zid, Dveri, da ne širim) pa ispada kako nam nedostaje još samo - hrvatska koalicija. Kako sada stvari teku možda bi se ta mogla utemeljiti u Irskoj, al' opet bi se, vjerojatno, nazvala „irska“, a ne hrvatska.

Beznačajna ratifikacija i takva deratifikacija

Dotična ratifikacija narečene Konvencije u biti je – beznačajna. Ponajprije što se ona odavno, u cijeloj zapadnoj civilizaciji, pa tako i u Hrvatskoj provodi, ili je čak i provedena. Uostalom o tome smo pisali početkom ožujka u jeku kampanja za njeno usvajanje. Nastojanjem na njenom usvajanju, a ne, barem, na taktičkoj odgodi, Plenković je nanio štetu HDZ-u, a zatim zbunio i potencijalne glasače, najkraće, one koji još osjećaju neki identitet (kršćanstvo, domoljublje, obitelj, tradicija…). Ako ga je i Macan tako savjetovao, dobro ga je savjetovao. Čak ni pritisci iz Bruxellesa nisu opravdanje - i tamo bi razumjeli da baš usred afere Agrokor nije potrebno od tako beznačajnog pitanja praviti medijskog slona. Možda je jedino opravdanje kako je njena ratifikacija u Hrvatskom saboru poslužila kao generalna proba, testiranje javnosti, za veliku Istanbulsku koaliciju.

Onda su njeni protivnici odučili ju rušiti referendumom, pri čemu je druga ekipa odlučila prikupljati istodobno i o istom trošku potpise za referendum o promjeni izbornog zakonodavstva. Tako smo dobili „dva u jedan“ referendum. Kako smatram da ratifikacija nije donijela ništa novoga, kako je rodna ideologija, pored ostaloga, već i ovdje ukorijenjena i prije ratifikacije, tako bi i njeno eventualno otkazivanje imalo isti učinak - nikakav. Uvjeren sam kako većina Hrvata zapravo nije upućena u problem, niti ju straši Istanbulska konvencija - ta iseljavaju se u zemlje koje su ju ratificirale, a ne možda u Rusiju koja to nije učinila. Ipak protivnici Istanbulske konvencije, ako ništa, naznačili su i nekim novim „dušama“ kako problem (propasti) zapadne civilizacije postoji, ali ne i njegovu dubinu. Pokoravanje je uglavnom dovršeno, a izlasku iz sužanjstva ne će pripomoći deratifikacija neke „konvencije“.

Slijedi antireferendumsko žmikanje

Smatram stoga kako su se inicijatori referenduma trebali usredotočiti na drugi referendum oko izbornih pravila (zakona). Kod njega su ih dočekali na ugrožavanju manjina, s jedne i nekih ustavnopravnih pitanja na drugoj strani. Što se pak zastupljenosti manjina u Hrvatskom saboru tiče odavno sam ovdje pisao, višekratno, o njihovoj neodgovarajućoj, prevelikoj, presudnoj ulozi u Saboru. Ukratko, predlagao sam da se vrati Županijski dom, u njega biraju zastupnici manjina, čak i s pravom veta, ali na manjinskim kulturnim, identitetskim pitanjima, a ne da zastupnik s tristotinjak glasova bira Vladu, odlučuje o promjeni Ustava, proračunu i sl. Naravno, ovo nije bit inicijative, već kako što više smanjiti utjecaj stranačkih elita na izbor zastupnika (izborne liste, unutarstranačka demokracija...) a povećati utjecaj birača, povećati odgovornost izabranih prema njima...

Izgleda kako je inicijativa GI Narod odlučuje  ipak uspjela prikupiti 375.000 potpisa, nu tek ju sad čekaju medijske, političke, ustavnopravne i tko zna još koje Scile i Haribde, pa će se, vrlo vjerojatno, nasukati u nekom tjesnacu. Bit će zanimljivo promatrati žmikanje ove inicijative. Najizglednije mi se čini, jer su skoro sve političke stranke protiv referendumskog načina promjene izbornog sustava, kako će ona samo ubrzati formiranje velike, Istanbulske koalicije. Mogla bi možda rezultirati i utemeljenjem nove stranke ili će se ta ipak silna, uglavnom pozitivna i domoljubna i demokratska... energija koja je kolala po političkoj javnosti raspršiti. Vjerojatnije je naime kako će centripetalne taštine biti jače.

U političkoj se javnosti pokazuje još jedna „velika“ koalicija - u odnosu prema Predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Esdepejci prema njoj nastupaju kao najgori psovači - na najvulgarniji način se rugaju skoro svakom njenom istupu. Oni su toliko poznati pa ih nemam potrebe pojedinačno citirati, uglavnom su i sadržajno i stilski a la Stazić. Sličan odnos prema njoj ima i vrh HDZ-a, prvenstveno Andrej Plenković, a sada čitamo i Gordan Jandroković. Posebno je to došlo do izražaja u odbijanju Predsjedničine inicijative glede demografske strategije i s tim u vezi prijedloga za tematsku sjednicu Vlade na njenu inicijativu. Ne ulazeći u ustavno pravne „buhice“, na koje se poziva Plenković odbijajući sazvati takvu sjednicu, svatko imalo pri političkoj i inoj pameti, uočava kako je tema takva i tolika da nadilazi i Ustav, kamo li tamo spavajuće „buhice“, a bogme bi mogla „nadići“ i Hrvatsku. Po nizu poteza, gledajući sa strane, Plenković kao da ima neku izlaznu strategiju iz HDZ-a.

Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr