Hajka po metodama komunističke Borbe

Pin It

Kako se medijska hajka i lavina nastavlja, možemo očekivati još partijskih filistarskih zgražanja, još pravovjernih vrijeđanja i slobodno-žestokih pljuvanja, ali još ne i običnih utemeljenih razgovora unutar struke, a pred javnošću: o činjenicama i dokumentima.

Stariji će se čitatelji lako sjetiti imena i naročito metodologije rada tjednika „Borbe“osnovanog (još malo pa) prije stotinu godina, davne 1922. u Zagrebu i to kao organa i stranačkog glasila Komunističke partije Jugoslavije. Prisjetimo se kako je taj tjednik zakonom zabranjen već 1929. uvođenjem šestosiječanjske diktature srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića (tzv. šestojanuarska diktatura) da bi na početku Drugog svjetskog rata, u jesen 1941. bio ponovno pokrenut. Novu borbenost s oporim zamahom kao srpom nastavlja od 1944. na ćirilici i latinici i ubrzo postaje (beogradsko) glasilo ondašnje Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Od 1948. izdaje se i u Zagrebu, a od ljeta 1954. postaje glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Do tada su već na stranicama Borbe proskribirani, stigmatiziranini i pripremno pokazno pogubljeni (u cijelom nizu harangi) brojni hrvatski novinari (i ne samo oni)o kojima se detaljno govori u knjizi „Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH“ tiskane godine 2000. u Zagrebu.

Autor je, ovih mjeseci vrlo često spominjani, prerano preminuli publicist i dugogodišnji novinar Večernjeg lista prof. dr. Josip Grbelja, koji je prvi progovorio o strijeljanim novinarima, onima kojima je doživotno zabranjen rad, o protjeranim ili izbjeglim novinarima pred komunističkim pogromom, o novinarima koji da bi preživjeli silom su mijenjali profesiju. Tako je od 330 novinara samo njih podobnih 27 (niti 9 %) dobilo dopuštenje rada, ali među njima je bilo i fotoreportera koji uopće nisu pisali… U pobjedničkoji slavnoj i demokratski federativnoj Hrvatskoj tako je godine 1945. strijeljano više novinara nego u svim zemljama koje su izgubile Drugi svjetski rat – zajedno! Zato danas imamo to što imamo: većinske drugove koji nastavljaju komesarski ljevičariti i koji se još nadaju da će trajno samo oni moći pisati, a bez konkurencije. Baš kao što je bez nje bila i borbina bitka u pedesetim i šezdesetim godinama.

Borbine metode

Borba

Izostanak te, naravno štetne, konkurencije „Borbi“, pokazalo se osnovnim preduvjetom života svih njezinih drugarskih borbi, kao i Titovih. Naime, brojni dnevni listovi tada se tek započinju (mimo snažnog partijskog pokroviteljstva) tržišno potvrđivati. No, unatoč takvom pokroviteljstvu, i danas bismo rekli moćnom sponzorstvu, ta borbina borba pred konkurencijom posustaje već 1964… Krajem tog desetljeća tjednik već živi od pretplate državnih tijela… Koncem 70-ih godina ta se divna borba rahitično naslanja na otužno besplatno dijeljenje po kasarnama JNA… Da bi joj glave došle devedesete godine. I tada je još, ta svjetla borba (za)ostala usred mraka i u kavernama revolucije, hitala nastavljati optimistički dalje, krupnim koracima, sve do pobjede…, ali bez čitatelja. Tu sudbinu, hvala međumrežju, već su zaradile i odnarođene dnevne novine u Hrvatskoj koje uporno nastavljaju žutjeti i neiskreno uglavnom proljevičariti.

Metode su im borbine, pa ni njima ništa više ne može pomoći.

Odmah nakon popodnevnog gostovanja na HRT 1 u emisiji „Dobar dan Hrvatska“ revolucionarna je iskra opet upaljena. Na istoj razini i platformi. Treba između ostaloga prekriti krvoločje koje gledamo i slušamo gotovo svake od posljednjih godina u i oko Bleiburga, Maclja, Jazovke… Treba skriti krvoločje biciklista navodno zvanog Neša, monopedaliste Nenada Stazića koji objavljuje pa još i brani tvrdnju: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ U duhu zloglasnoga Rankovića koji je iz tog nedoba napadao zagrebačke komuniste jer da nisu dovoljno masovno provodili likvidacije, Stazić se svrstao uz one koji bi ponovno otvorili Goli otok, one koji nas vide kao „mi ili oni“ ili one sveučilišne profesore koji bi se defecirali na Bleiburgu te otvarali nove fronte. Uz one nakošene koji traže da im se dokaže da je Hrvatska 90-ih bila žrtva agresije te okupirana. Svakako, druga Stazića treba hitno obraniti. Jer sâm se, iskreno i rado, što dalje to dublje, sramno usosio. Stazića „odbraniti“!

Zadatak poslijeratnog proboja

Tako je odmah 31. svibnja, nekakav zapjenjeni G. D., anonimni pamfletist notornog index.hr, portala, koji se skriva iza nepotpisanog članka, napao istraživačkog novinara, dipl. politologa, publicista i tajnika „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ Igora Vukića. Istureni novo-komesar, iskorišten mladac, ovdje na zadatku poslijeratnog proboja, prvo se istakao otvorenim vrijeđanjem HRT-a i voditeljskog para, a zatim se najprimitivnijim i najtežim mogućim uvrjedama okomio prvenstveno na samoga gosta, koji je govorio o dokumentima pronađenim u pismohranama, a o Jasenovcu. Pozdrav povodom odobrenog govora mržnje na kvadrat Hrvatskom novinarskom društvu i njihovu sudu časti te posebno Vijeću za elektroničke medije.

Ubrzo se istim tim starim borbinim metodama javio i portal net.hr, a njega je pak u najvjernijoj metodi odanosti jednoumlju prenio i vecernji.hr. Pogađate, sva tri internetska portala (još uvijek) donose nepotpisane članke iza kojih, da stvar bude bjednija, znači stoji redakcija. Jasno i izvanredno, odmah je reagirao i sam HRT. Isprikama i prigodnim posipanjem pepelom te osudama novinara… baš kao nekada. Famozni i drugarski HRT. Koji tako rado šuti kad se vrijeđaju žrtve. Tako je nedavno pred samu sedamdeset i treću komemoraciju na Bleiburgu istu vezao uz smeće na Karepovcu. Vijest uz vijest. Slučajno. Ali bez isprike. Vidi vraga, nisu se „ogradili od sadržaja“.

Strjeljački vod

Kao ova najnovija, upravo su tako započinjale hajke iz vremena „Borbe“: one poslije 1945., one za vrijeme i poslije 1971. i u među-nevremenu, svaki put po potrebi od pravovjernosti. Prvo bi se javio anonimni strjeljački vod te su objavljeni udarnički uradci primitivnih čekičara, njima se sondiralo teren, dizale su se temperature, stvarala bi se afera i atmosfera linča, te ona znana bolesna predigra: rasprava – bez rasprave. Frcale su kao i danas uvrjede i pejorativi kad, jednako kao i u jednoumlju, nitko ne pobija pronađene, a citirane dokumente već se kukavički i sa svih strana (čete partizana) napada – I. Vukić.

Naime, već duže u ideoloških novinara, a naročito ideoloških povjesničara (što im je naravno oksimoron) vlada panika od i zbog rada „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Mahnito i panično traže se dokumenti kako se jugoslavenska partijska historiografija ne bi urušila već nastavila živjeti nam vječno. Zato komunističke pure i monopolizatori povijesti izbjegavaju svako medijsko suočavanje s istraživačima „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“. Po onoj, kad već ne mogu pronaći pobijajuće dokumente – to gore po postojanje svih onih važećih dokumenata.

Naravno sada (im) nedostaje ono partijsko glasilo pa se javljaju partijska glasila. Nedostaje im „Borba“ jasnog partijskog pedigrea i jedinoga nam kursa pa su bijesni što niti hajkom ne će uspjeti zaustaviti istinu. Nekada, kad bi se hajka zakuhala, s konačnim obračunima izlazila su podobna partijska odstrjelna pera, kao na pozornicu. Ispravni, a srditi drugovi komesari, zlokobni politički egzekutori u komunizmu, koji su onda odmah jasno i glasno i partijski smjelo tražili glave i zatvorske kazne. Doslovno, kroz medije. A ostali su mediji odrađivali pravovjernost i spremno citirali „Borbu“. Sve do noćna dolaska milicije. Tako citiraju i danas, a policajci duha tek će stići… Koliki su (i među njima zatim) stradali.

Cinkaroš

Razotkrivajući i zlurado i istovremeno i jadno tako se pohvalio i taj neki G. D. rečenicom s kraja svoga pamfleta kako će i „ovaj slučaj“ naći mjesta u izvješću State Departmenta sljedeće godine. Kako se lijepo potvrdio cinkarošem vlastite domovine, kao nekada „informatorom“ i doušnikom Ozne. Samo tada je sve ostajalo u okviru države u kojoj su ti bijednici živjeli, a ovi današnji je cinkaju stranim obavještajnim zajednicama koje se i tim (neupitnim!) izvješćima služe ne bi li ostvarili neki svoj partikularni interes (stalnog ucjenjivanja). Nažalost,i nakon toliko godina – ali (još jedna) potvrda glasovite izjave o „crnim, zelenim i žutim vragovima“…

Kako se medijska hajka i lavina nastavlja, možemo očekivati još partijskih filistarskih zgražanja, još pravovjernih vrijeđanja i slobodno-žestokih pljuvanja, ali još ne i običnih utemeljenih razgovora unutar struke, a pred javnošću: o činjenicama i dokumentima. Sine ira et studio. Ptičje gripozni komunistički purani i pure, svi graditelji bolje prošlosti, trebaju još vremena, prvo da nađu „protu-dokumente“, a kako su u tome verzirani naravno da im ne ide. Oni su navikli stvarati buku a činjenice su manje važne. Svakako i naravno oni ne bi htjeli čitati pronađene dokumente. Jako im smetaju jer oni jasenovačku, baš kao i svaku drugu povijesnu sliku, više ne tretiraju crno-bijelo, nego znanstveno i povijesno. A to drugovi ne smiju ni vidjeti, nekmoli shvatiti, inače ode i katedra i karijera. Odatle fibra, odatle nas je Goldstein umalo unesrećio napuštanjem tv-studija. Konačno, trebamo žrtvovati Vukića, to. A ne osuditi Stazića.

Uostalom drugovi, čemu panika, hrvatska javnost očekuje običnu demokratsku raspravu, ako ste ju u stanju izdržati. O svim dostupnim povijesnim dokumentima i činjenicama. Čemu dakle primitivna larma? Uostalom drugovi, čemu panika, vaši su partijski bilteni, ovi pamfleti, rado čitani u Beogradu i u njihovim kasarnama. Znači ipak. Uostalom drugovi, pa vaši kameradi imaju dokaze kojima mogu zanijekati istinitost predočenih dokumenata, samo vam treba još malo vremena da ih proizvedete. Već čujem: Noova „Borba“! Kupiitee „Borbu“! Do tada, raspalite mimo merituma – svim sredstvima: ma neka hajka traje!

Javor Novak/hkv.hr