HDZ i SDP, dva oka u praznoj glavi

Pin It

Prije par godina, na upozorenja o Plenkoviću govorili su „Pa nećemo valjda glasati za komunjare“. Što bi te komunjare napravile? Imenovale blisku Hribarovu suradnicu umjesto Hasanbegovića? Zabranile ZDS a dozvolile petokraku? Ratificirale istanbulsku? Koalirale s Vrdoljakom i HNS-om? Za to vam ne trebaju komunjare, očito

Najgore što se jednoj stranci može dogoditi je da ostane u svjetonazorskom vakuumu, da se nađe u situaciji da ne zna koga i što točno predstavlja, koje vrijednosti zastupa, iza čega stoji.

Moralni bankrot Andreja Plenkovića

Izvještajni sabor HDZ-a je zapravo predstavljao potpuni odron Plenkovićeve garniture. Ma kako su se Jandroković i ekipica trudili prezentirati Plenkovića kao mudrog, snažnog i zapadu prihvatljivog lidera, na Saboru je postalo očito da on ne kontrolira stranku. Maletić, Stier, Krpina, svi su mu oni uputili govore koji su jasna kritika njegove politike, a Stier je i istaknuo kandidaturu za njegovo mjesto. S tim da, očekivano, nitko ovaj put nije krenuo u izravno rušenje, kao što je prije dvije godine napravio Andrej Plenković s Karamarkom.

HDZ-ovci su tada odlučili riješiti se tadašnjeg svog stranačkog šefa, računavši da će lakše zadržati vlast s nekim Bruxellesu i ne-hdzovcima moralno-politički podobnijim od Karamarka, koji je zbog par izjava koje su u stvari bile sasvim na mjestu, ali prerano ili neoprezno izrečene – a ticale su se lustracije i sličnih stvari – došao na udar medija koji su ga doslovce odlučili uništiti pod svaku cijenu, zajedno s nekim gremijima unutar samog HDZ-a koje su vodili ljudi kojih se Karamarko odrekao. Nekih starih odvjetnika iz Osijeka i sličnih.

A onda su počeli drečati da su izdani kad su shvatili da Andrej, zapravo, nije lagao, da on misli ono što govori i da to nije samo priča za briselske uši, a kod kuće ćemo po svom. Ukratko, po običaju, ispali su naivni i blesavi, pa im je počelo dolaziti iz stražnjice u glavu tek kad je vjerodostojni uklonio Hasanbegovića – kao da to nije najavio i prije izbora, samo diplomtskim riječnikom kojeg prosječan HDZ-ovac ne razumije! – a posve im se razbistrilo kad je ratificirao istanbulsku, uzeo HNS u koaliciju, najavio veliku koaliciju sa SDP-om (opet, neizravno, diplomatski) i počeo raditi na zabrani referenduma.

Kad sam pred zadnje izbore upozoravao na takav razvoj događaja, HDZ-ovci me proglasiše komunjarom i Milanovićevim plaćenikom. No, realno, bolje je izgubiti vlast nego stranku: Kad izgubite vlast možete se na nju vratiti za četiri godine, kad izgubite stranku i preuzmu vam je ideološki neprijatelji, ili konzervativci samo po imenu poput Plenkovića, onda imate stvarni problem.

No Plenkovićev program pacifikacije HDZ-a i pretvaranja stranke u podružnicu Merkeličinih kvazidemokršćana koji se pozivaju na kršćanstvo u imenu, a dovode milijune muslimana u Europu svake godine, je zapeo prvo na Agrokoru. Lani sam napisao da ga pametna vlada ne bi dirala štapom, i da ga treba prepustiti vjerovnicima i tržišnoj sudbini ako se vlada ne želi dovesti u sutaciju da postane ne samo talac Agrokroa nego i krivac za sve loše stvari koje će se u procesu stečaja Agrokora događati, što sad govori i ranvateljica ekonomskog instituta. A drugo, pao je na ratifikaciji Istambulske suprotno volji velikog dijela stranačkog članstva.

Najgore što se jednoj stranci može dogoditi je da ostane u svjetonazorskom vakuumu, da se nađe u situaciji da ne zna koga i što točno predstavlja, koje vrijednosti zastupa, iza čega stoji. Plenković je snažno skrenuo prema lijevom centru, ali se zbog toga brojni članovi i birači osjećaju izdani.Od narodnjačke, pučke stranke HDZ sve više pod Plenkovićem postaje elitistička stranka, a to je mjesto već preko pola stoljeća rezervirano za ljevicu.

Plenkoviću su dani odbrojani, to je jasno, čeka se samo da sam odluči kandidirati se kad Mimici istekne mandat i ode natrag kući u Bruxelles. Ali ironija je da bi HDZ mogao proći na izborima gore nego ikad, jer većina birača stranke reagira s kašnjenjem od par godina.

Prije par godina, na upozorenja o Plenkoviću govorili su „Pa nećemo valjda glasati za komunjare“. Što bi te komunjare napravile? Imenovale blisku Hribarovu suradnicu umjesto Hasanbegovića? Zabranile ZDS a dozvolile petokraku? Ratificirale istanbulsku? Koalirale s Vrdoljakom i HNS-om? Za to vam ne trebaju komunjare, očito.

Sad govore „neće nas Stier prevariti, isti je kao Plenković“, iako u stvarnosti teško da može biti različitiji. HDZ-ovi birači su na putu da ponovo prevare – sami sebe.

Neprincipijelna koalicija

Kad je svojedobno Sloba Milošević govorio o Srbiji i Crnoj gori kao o dva oka u glavi, vjerojatno nije ni sanjao da će jedno oko otići nekim svojim putem. A kad je Tuđman stvarao neovisnu Hrvatsku, vjerojatno nije ni sanjao da ćemo umjesto jednopartijskog sustava dobiti jednopartijski sustav s nomimalo dvije, a u stvarnosti jednom strankom.

A isti taj Sloba je govorio i o „neprincipijelnoj koaliciji“, što je sintagma i te kako primjenjiva na koaliciju stranke i partije, SDP-a i HDZ-a, o kojoj se sve više govori. Po riječima zagovornika takve koalicije iz stranke i partije, „nacionalni konsenzus bi donio cijeli niz dobrobiti za državu“, što treba prevesti s političkog jezika, a znači „udruživanje političara protiv naroda bi donijelo cijeli niz dobrobiti za političare“, od nametanja rješenja koja žele političari, Brisel i Buzin, ali ne i biračko tijelo koje će po tim rješenjima morati živjeti i trpjeti posljedice kakve god one bile, pozitivne ili ne, do praktički ukidanja i ovako minimalnog izbora.

Navodno bi po budućem neprincipijelno-koalicijskom sporazumu između trenutno vladajuće kloaka-koalicije koja je okupila sav mogući kriminalni i polukriminalni šljam s dna kace i sve moguće profile političara, poput Sauche, Vrdoljaka, Bandića i ostalih, i oporbene amsterdamsko-napušene koalicije koja se uglavnom sastoji od ljubitelja lika i djela neumrlog maršala, i neopisivih likova tipa „neka crnku branitelji“ Stazića, te običnih kriminalaca tipa Kreše „Blaupunkt“ Beljaka, odlučivanje bilo preneseno s izbornog tijela na politbiro centralnog komiteta novonastalog yusoca, domaće varijante ingsoca.

Odnosno, izbori za predsjednika republike bi se ukinuli, a o toj poziciji bi se stranka i partija dogovorile po principu „Ja teb’ ti men’“. Što znači da bi taj položaj, umjesto onog kog narod izabere, to mjesto dobio netko iz SDP-a u zamjenu za trideset i pet ručica u Saboru, čime bi se omogućilo da združena partija mijenja Ustav de facto mimo volje naroda i biračkog tijela i hrvatskog naroda u čije je ime taj Ustav donesen. I da se, po Peđinoj želji, uvjeti za raspisivanje referenduma definiraju tako da se potpise smije prikupljati samo u policijskim stanicama pod nadzorom video kamera, svake pete srijede u mjesecu od podne do dva, minus pauza za ručak. S tim da građani RH ne bi na referendumu smjeli odlučivati ni o čemu što se tiče tih istih građana, recimo o svojim pravima kao građana, jer monopol na odlučivanje o tome što jesu a što nisu čija prava bi pripao partiji. Kao i odlučivanje o tome kakve ćete poreze plaćati i kako ćete birati narodne zastupnike, koji su sve prije nego narodni. Uostalom, lijepo je Peđa rekao prošlog tjedna kad je predstavio svoj nacrt po kom narod ne bi imao nikakva prava odlučivati ni o čemu na referendumu da se drugo oko u glavi tome u stvari ne protivi… ali da bi to izglasali, treba im dvotrećinska većina.

A to – da se stranka i partija udruže protiv naroda, što je bila osnovna tema prošlotjedne kolumne, i što je krenulo u realizaciju prije nego li se itko nadao – je perspektiva koja čak i mene, koji smatram da većina lidera Živog zida spada u institucije poput one iz Leta preko kukavičjeg gnijezda, navodi da razmotrim davanje glasa njima na idućim izborima. Dobro, ne baš, uvijek su tu Neovisni za Hrvatsku, ali… shvatili ste.

Frljića niko ne sme da bije

Čudi me da Obersnel već nije objavio rat Češkoj. Tamo su neki „katolibani“ prekinukli predstavu Olivera Frljića. Ostaje mu jedino da konačno restaurira Galeba – a restauracija Titove jahte je još jedno od bezbroj njegovih predizbornih obećanja koja NIJE ispunio, postavi Frljićevu predstavu na Galeba, te krene s njom obilaziti nesvrstane. Iako je i tu pitanje kako bi prošli u nekim zemljama, naročito onima koje drže do nacionalnih simbola.

A i onim drugima. Prošlog sam tjedna napisao kako je stvarno uspjeh natjerati Čehe, već stoljećima narod s najmanje vjernika u Europi, usto narod izrazito visoke kulture koji dobro razumije kazalište i zazire od cenzure i jedan od najmiroljubivijih i najmanje nasilnih naroda uopće, da odreagiraju na njega s agresijom.

Cinizam je u tome što je hrabri redatelj Frljić bio stotinama kilometara daleko od Brna i glumaca slovenskog kazališta koji su se našli na udaru. No njega je ipak pogodio to što se desilo u Brnu, ali samo zato što su uz „katolibane“ protiv njega prosvjedovali i – komunisti. Odnosno, što su se „klerofašistima“ pridružili – „kmerofašisti“.

Što je tu čudno, uostalom? Da je njegova predstava, u kojoj glumica vadi iz vagine nacionalnu zastavu države u kojoj se izvodi, ikad izvedena u SFRJ, za života Frljiću tako dragog „rahmetli Druga Tite“, i da je glumica zastavu SFRJ izvukla iz vagine, Frljić bi bio nagrađen s pet-šest godina Zenice. A čak i scena s Isusom koji silazi s križa i siluje muslimanku ne bi prošla jer je u SFRJ važio zakon o zabrani vrijeđanja vjerskih simbola, i poštivao se, druga stvar je što se kroz medije vodila suptilna kampanja protiv crkve.

Trola tog tipa kakav je Frljić je uvijek bolje odignorirati, je oni se hrane time da nekog natjeraju na nasilnu rekaciju pa upru prstom u njega da je – nasilan. On je tip koji će susjedu pred vratima obaviti veliku nuždu, pozvoniti mu na vrata, tražiti papir za WC, pa kad dobije šakom u glavu reći „vidite, rek’o sam ja vam da je taj tip nasilan!“. Ili će na ulici psovati majku katolibansko-ustašku slučajnim prolaznicima, pa kad mu netko zalijepi zidarsku reći „jo što ovdje ima nasilnih ljudi, ćudo jedno“.

Dobra stvar cijele situacije je da Obersnel i Frljić više neće moći preko Frljićevih imbecilnih i infantilnih provokacija dokazivati kako su Hrvati zaostao i nasilan narod koji ne razumije Frljićevu umjetnost i nema tolerancije. Nemaju ni Česi.

Tko ima pravo biti ravnatelj?

Dokazani antifašist Nened Stazić, sklon padovima s bicikla i kupovanju na rasprodajama tipa „sve po sedam kuna“, i to ne u kineskim dućanima, rekao je ono što dobar dio antifa i SDP-ovaca u Hrvatskoj misli, a to je da je rat devedesetih izbio ne zato jer su braća četnici htjeli veliku Srbiju kad već nisu uspjeli SFRJ pretvoriti u svoju privatnu prćiju radi nekih tamo klerofašista Hrvata i Slovenaca, nego zato jer Tito nije na Bleiburgu dovoljno temeljito obavio posao. In vino veritas, rekli bi neki, ili što pijan govori, to trijezan misli.

Taj status – da su partizani bili šlampavi 45. pa je ostalo previše klerofašista – je uslijedio na prvi, koji je raspravu i potaknuo, a to je da bi, po Staziću, hrvatski branitelji trebali imati prednost pri iseljavanju za Irsku.

Logično bi bilo zapitati se ima li očito neprijateljski odnos Nenada Stazića prema hrvatskim ratnim veteranima, braniteljima kako ih se obično naziva, što je s vremenom postao pejorativan naziv poput „crnčuga“ ili „pederčina“, i to ne slučajno već slijedom ciljane kampanje blaćenja veterana, nekakve veze s njegovom nacionalnošću, no takva se pitanja danas smatraju šovinističkim, rasističim, nacionalističkim i katolibanskim, pa se zato nećemo zapitati mrzi li Stazić hrvatske ratne veterane zato jer je Srbin. Jer ima i dosta Hrvata, ili bar „Hrvata“, koji branitelje smisliti ne mogu.

Stazić je svoj primitivni i koljačko-partizanski istup branio time da je bio „isprovociran“ time što bi prednost pri izborima za ravnatelje škola imali nezaposleni branitelji. I što je najgore nije jedini, puno je ljudi revoltirano time. Zašto?

Pa jer je javnosti prezentirano da ratni veterani imaju pravo bez uvjeta, ili s minimalnim uvjetima, postati ravnatelji srednjih škola. Istina je međutim, što je jasno poručeno iz ministarstva branitelja, da nezaposleni branitelj ima prednost ako dva kandidata imaju jednake uvjete i jednak broj bodova.

To je tako u svim državama svijeta – ne svim normalnim državama, nego svim državama, da bivši vojnici, koji su služili državi, imaju prednost pri zapošljavanju u javnoj upravi i javnim poduzećima, te u državnoj službi. Nitko nigdje ne vidi u tome problem. Zašto je to onda problem samo i jedino u Hrvatskoj?

Avangarada neradničke klase

Slika, kažu, govori tisuću riječi. Ova gore ne govori nego vrišti. Urla. HDZ, korumpiran i izdajnički kakav već je, uz takvog šefa oporbe i glavnog tajnika SDP-a Nikšu Vukasa, mora strahovati samo od sebe samog, i možda od Živog zida kao stranke koja okuplja uglavnom očajnike kojih je sve više.

Ne prođe tjedan da Bernardić ne napravi neki kiks zbog kojeg bi ga iz bolje stranke izbacili već odavno, pa je tako i ovog tjedan napravio nekoliko njih. Pri čemu youtube video iz kojeg je uzeta gornja snimka zaslona nije najgora. U tom priča stvari koje možda i nisu tako besmislene koliko besmisleno zvuče kad ih on izgovara dok Vukas – za kojeg je posve nejasno zašto je na videu, osim da bi izgledao glupo – uspješno odvlači pažnju – upće nije pri vrhu kikseva.

Prvi je taj da je, kao hrvatski političar stasao u demokraciji, otišao na proslavu rođendana pokojnog jugoslavenskog komunističkog diktatora u Kumrovec. Čak ni jednom Milanoviću, koji je isto bio političar sklon kiksevima i nepromišljenim postupcima, tako nešto nikad nije palo na pamet. Klonio se Kumrovca i veličanja Tita.

A da je pokojni Račan živ, vjerojatno bi ga isto pitao gdje mu je pamet, jer se on jako trudio dokazati da ta partija nije ona patija. Odnosno, da SDP nije prerušena KPH, iako su od KPH preuzeli imovinu, članstvo, i pravni su slijednici. I iako je bio, prije rata, direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu. Samo što je bio svjestan promjena, dok se Bernardić voli, kao i svi ljevičari, pozivati na to da je strahovito progresivan. S Bernardićem naprijed, u četrdeset petu. Nije čudo da ga jedna Kolarićka kani smijeniti, i što je najgore mogla bi i uspjeti.

U takvoj situaciji u SDP-u čudno je samo to što za sad još nitko nije uspio smijeniti Bernardića.

Za Remetinec spreman

No ima i druga stvar koju je Bernardić trebao uraditi, a nije. A to je izbaciti Stazića iz partije nakon spomenutog pijanog statusa o braniteljima, i tome da na Bleiburgu 45. nisu dosta pobili. Stvar će ovako zacijelo završiti na drugarski potaknutoj samokritici, ukoru tipa pec-pec nemoj više („nećemo valjda javno govoriti što mislimo“), ili čak tome da partija krene braniti Stazića od napada klerofašističkih snaga. S tim da je njima klerofašistički i ustaški sumnjivac čak i jedan Plenković. Koji bi to mogao iskoristiti da dobije „vjerodostojnost“ kod glupljeg dijela birača HDZ-a.

Što bi bilo da je kakav HDZ-ovac napisao Staziću da nismo 95. bili dovoljno temeljiti, odnosno da ga nismo tada uvaljali u katran i perje, ispratili do Bajakova i dali mu nogom u stražnjicu? Vjerojatno bi isti izletio iste sekunde iako HDZ baš nije naročito senzibilizirana stranka na takve stvari, no pritisak medija i javnosti bi uradio svoje. Stvar je u slijedećem: 45. se poražene masovno ubijalo nakon rata, i Stazić to ne samo priznaje nego se toga ne srami i time se hvali. 95. se poražene samo ispratilo do granice, i to zato jer su sami odlučili otići, znajući što su uradili i što ih čeka kad se vrate Hrvati koje su „etnički počistili“ četiri godine ranije.

A već i prvi njegov status, od kojeg je sve krenulo, gdje je napisao „Jeste li za to da pri odlasku u Irsku branitelji imaju prednost“, je bio u najmanju ruku za šamar, ako ne za zatvor. I to piše čovjek koji je imao prednost pri odlasku na Brijune za sedam kuna dnevno (boravišna taksa!) u zamjenu za usluge Šerbedžiji u financiranju njegovog kazališta našim novcem!

Branitelji su dovoljno difamirani svih ovih godina, tjerani u mirovinu protiv svoje volje pa onda optuživani da su paraziti, premlaćivani po ckrvama, ubijali su se, patili od PTSP-a, za to što su gubili ruke, noge, prijatelje, i zdrav razum po slavonskom blatu i dalmatinskom kršu nagrađeni su time da su prezreni u društvu u kojem paraziti poput Stazića žderu i loču o državnom trošku i onda seru po njima s visoka. ? Što ne valja s nama da imamo situaciju da se sustavno potiče mržnja spram ljudi koji su riskirali život za svoj narod, da im taj narod to sad tako vraća?

Veleumni akademik Reiner

Političari ponekad pribjegavaju spinovima, izokreću stvari, to je dio posla. No kad se to radi, to treba raditi inteligentno. Neinteligentan spin se često obije o glavu onom tko ga je i plasirao. A ako se kitite titulom akademika, tim više se očekuje da ne puštate neinteligentne spinove u javnost.

Tim više iznenađuje da je akdemik Reiner, gostujući na HRT-u, napao referendumsku inicijativu “narod odlučuje” implicirajući da je ona narušava stabilnost političkog sustava, što ima za posljedicu tjeranja stranih investicija iz Hrvatske!

I to ispali jedan akademik, i to iz stranke koja već desetljećima uspješno istjeruje iz Hrvatske sve koji su ikad bili dovoljno glupi da ulože u nju! Što reketarenjem poduzetnika, što time da moraju platiti mito na 10 mjesta pa ih blokra onaj 11-ti, što time što ih ni plaćanje poreza ne štiti od pohlepnih susjeda, mještana, konkurenata, što zakoni ne funkcioniraju a sudske se presude čekaju desetljećima! Tjeranje stranih investicija? Kojih to investicija?! Pa sve tranzicijske države imaju više stranih investicija, a mi se k tome bunimo da smo „sve prodali strancima!“ Nismo mi, ali Irci jesu! Zato možda Hrvati i sele u Irsku, gdje su vlasnici svega uglavnom Amerikanci!

A što se stabilnosti tiče, poznato je da su najstabilniji politički sustavi bili oni komunistički, pa se ne sjećam da je tko tamo ulagao. Ulagači traže stabilnost, istina, ali to znači stabilan porezni sustav s kojim mogu dugoročno računati, i stabilne zakone koji se ne mijenjaju i koji se poštuju!

Marcel Holjevac/7dnevno