Zašto hrvatska država honorira iskaze neprijateljstva prema vlastitome postojanju?

Pin It

Čini se da su državne i nacionalne interese bolje štitili Bakarić, Dragosavac i Milka Malada, negoli Plenkovićeva Frankenstein koalicija na čelu s Miloradom Pupovcem

Država koja ne razlikuje prijatelje i neprijatelje, rušitelje i graditelje, država kojoj su “sve žrtve – samo žrtve”, i one koje su pale braneći ju i one koje su pale rušeći ju, država koja nema središnji spomenik Domovinskome ratu, ali ima mauzolej vukovarskome koljaču, takva država ima ozbiljan identitetski problem

Ako neki skup, poput Hoda za život nije protuzakonit i nije zabranjen, policija je dužna preventivno spriječiti cirkusiranje šačice očajnica, koje nedostatak pažnje i ljubavi u djetinjstvu nastoje nadoknaditi zakašnjelim javnim ekshibicionizmom

Još na početku devedesetih sociolog Slaven Letica jednom je prilikom rekao kako bi razborita vlast trebala financirati i stimulirati svoje kritičare. Što je, naravno, točno jer za valjano funkcioniranje svake demokratske države nužno je postojanje kritičara vlasti, piše Vjekoslav Magaš za Hrvatski tjednik od 30. svibnja.

Država u kojoj vlast djeluje po vlastitim prohtjevima i mjerilima, bez ustanovljenih kontrolnih mehanizama i bez mogućnosti javnoga propitivanja propusta, manjkavosti, ili možda protupravnih postupanja vlasti, takva se država nipošto ne bi mogla zvati demokratskom. Bez dobre oporbe i bez nadzora vlast se, kao i čovjek općenito, lako kvari, odaje se korupciji i raznim drugim nepodopštinama. (Borg i Hrvati!) Zato su u uređenome društvu slobode misli, govora, prosvjeda, udruživanja i razne druge slobode nepovredive i nužne za uravnotežen društveni život.

Ipak, svaka država, koliko god bila demokratska, neprestance, u manjoj ili većoj mjeri, poseže za brojnim ograničenjima, gotovo svih proklamiranih prava i sloboda građana. Nikad i nigdje ni jedno od tih prava nije apsolutno i neograničeno, niti je to, čak i uz najbolju volju, moguće. Kako reče Horacije: ‘Sunt certi denique fines’.

Svaka sloboda i svako pravo ima svoje objektivne i subjektivne granice. Na tim se granicama pravo može prometnuti u svoju suprotnost i može prijeći u zlorabu prava. Valjalo bi, doduše, biti oprezan i skeptičan prema pojmu “zloporaba prava”. Jer dok je nešto právo, upitno je može li ga se zlorabiti. Zloporaba nastupa onda kad to pravo ulazi u prostor tuđega prava, kad povrjeđuje neko drugo pravo ili neki drugi, viši interes – pa više i nije pravo. Primjerice, sloboda izražavanja prestaje biti sloboda kad se njome vrijeđa nečije dostojanstvo, čast, ugled… No vrijedi li i za državu to što vrijedi za pojedince? Vrijedi li to i za narod? Ili samo kad je manjinski? Može li i smije li sloboda govora i kritiziranja vlasti prijeći u ‘slobodu’ pljuvanja po državi i po narodu, po naciji i po domoljublju?

Brat je bratu – brat

Ono što se u Hrvatskoj postavlja kao sve naglašeniji problem jest činjenica da je posve nejasno gdje su granice javnih sloboda. One su često relativne i ovise o voluntarističkoj procjeni moćnika na vlasti. Sva prava i slobode, njihova zaštita, provođenje, ograničenja i razgraničenja podložna su tumačenjima, koja uglavnom daje sama vlast. Koliko je to razgraničenje relativno i kako to izgleda kad tu krhku, tanušnu, maglovitu i teško odredivu granicu između prava i njegove zloporabe, između dvaju prava, dvaju načela ili dviju svetinje, kada tu crtu između dvaju sukobljenih interesa određuju moćnici, govori jedna povijesna anegdota.

Kad je turski sultan Murat I. umirao, navodno je, sluteći nevolju, rekao najstarijem sinu Bajazidu: “Znaj, Bajazide, da ti je Jakub brat, a brat je najveća svetinja. Jesi li me čuo Bajazide? Najveća svetinja”. Bajazid ga je umirio rekavši: “Ništa ne brini, čuo sam”. Trenutak kasnije Bajazid je naredio da mu, u skladu s tadašnjim dobrim običajima turskog dvora, donesu svileni gajtan. Njegov pobočnik ga je upitao:

– “Pa, zar ćeš zadaviti brata? Murat ti je rekao da je brat najveća svetinja”.

– “Pa, jest svetinja, ali i ja sam brat, Jakubu brat. Dakle, i ja sam svetinja”, uzvratio je Bajazid.

I tako se Murat još nije ni ohladio, a braco Jakub Ćelebija već je ‘otresao papcima’.

Danas u demokraciji sukob suprotstavljenih prava valja rješavati mnogo obazrivije. Vlasti koja je bez osjećaja za pravdu, koja ne osluškuje bilo naroda, u načelu bi trebalo presuditi na izborima. To ne znači da vlast ne mora polagati račun za svoje postupke i između izbora. Vlast mora biti pod stalnom paskom oporbe i svojih kritičara.

Hrvatska je, međutim, jedinstven primjer u svijetu, to je država u kojoj se kritika rada vlastodržaca stalno, uspješno i sustavno promeće u propitkivanje samih temelja države, u neobuzdano pljuvanje i omalovažavanje cijeloga sustava vrijednosti na kojima ova država počiva. U Hrvatskoj je prečesto ta tobožnja kritika vlasti zapravo mržnja i animozitet prema samoj ideji slobodne i samostalne države hrvatskoga naroda. Naravno, većina oporbenjaka zapravo pošteno radi svoj važan i često nezahvalan posao korektiva vlasti. No pečat cijeloj oporbenoj sceni daju brojni ispadi agresivnih i ekstremistički nastrojenih pojedinaca i skupina, zbog kojih je taj rad još nezahvalniji. Podmuklo osporavanje države kao takve, za razliku od drugih stabilnih državnih zajednica, svjedoči o nedostatku državotvorne tradicije i o zloćudnoj upornosti onih kojima je Hrvatska trn u oku.

Ne postoji država bez temeljnih zasada, bez sustava vrijednosti na kojem duhovno i idejno počiva, bez sustava vrijednosti kojim se, uvjetno kazano, hrani i iz kojega izrasta. Država koja takav sustav vrijednosti nema, koja ga ne njeguje, ne štiti i ne razvija – nema budućnosti. Štoviše, i sadašnjost joj je besmislena.

Domoljublje kao mana i nazadnjaštvo

Snošljivost ili tolerancija jest jedna od vrijednosti moderne civilizacije. No ni jedan entitet u prirodi, pa tako ni država ne tolerira, niti gleda blagonaklono na pojave koje ugrožavaju njezinu opstojnost. Brojne su moderne države, primjerice, ukinule smrtnu kaznu. No to nije zato što su plemenite i velikodušne prema onima koji krše njihove propise, nego zato što su dovoljno jake da ih takvi prekršitelji ne mogu bitno ugroziti. Kad procijene da su stvarno ugrožene, spremne su ući u rat, (čemu inače MIG-ovi i Fantomi?) te itekako poraditi na usmrćivanju onih koji se ne pokoravaju njihovim zakonima.

Društveni red može se propisati zakonima, ali domoljublje se ne propisuje. Ono se u načelu podrazumijeva. Zanemarujući ovaj čas privatnu sferu, u kojoj mogu vrijediti i ponešto drukčija pravila, domoljublje je imanentno svakome javnom djelovanju. U slobodnome društvu domoljublje ne mora biti svakome jednako bitno, ono pojedinim članovima toga društva ne mora biti temeljna odrednica svjetonazorskoga identiteta. Štoviše, na razini pojedinca domoljublje može biti i nešto nevažno ili čak nepoželjno. Ali ne i na razini države!

Nigdje kao u Hrvatskoj prema domoljublju se ne nastupa s toliko prijezira i omalovažavanja. U mnogim su zemljama iskazi protivljenja i nezadovoljstva prema radu vlasti mnogo žešći, negoli u Hrvatskoj. Počesto i krvavi. Međutim, gotovo nikad, ili samo iznimno, sukobi vlasti s oporbom, i s drugim kritičarima, ne zadiru, čak ni u primisli, u pitanje legitimiteta i same opstojnosti države. Pritom je nevažno pripadaju li kritičari lijevome ili desnome dijelu političkog spektra. U Francuskoj, Australiji ili Saudijskoj Arabiji ljevičari i desničari podjednako vole svoju domovinu.

Država se, doduše, u privatni, duhovni i svjetonazorski prostor pojedinca ne bi ni trebala miješati. Napose zbog tih odrednica ne bi smjela građane diskriminirati. U demokraciji se sve može staviti pod povećalo i pod znak pitanja, pa i sama država. Dok država treba biti tolerantna i prema onima koji takve svjetonazorske pozicije iznose u javnosti. Čak i onda kad su u suprotnosti s temeljnim nacionalnim vrijednostima, kad su usmjerene protiv ciljeva i interesa države. Dok god su takva ponašanja u okviru zakona, država treba biti suzdržana. Protivnici države mogu raditi što god hoće – ali isključivo u skladu sa zakonom i na vlastiti trošak, a ne na trošak države. Neprijatelji države moraju biti na udaru državnih sankcija i moraju biti svjesni da im država na neprijateljstvo ne će uzvratiti prijateljski. Hrvati predobro znaju kako izgledaju državne zajednice kojima su teško mogli biti lojalni jer su u njih silom, političkom kombinatorikom, i bez svoje volje, bili ugurani. Ali jedno je kad je država tolerantna, a sasvim drugo kad se dodvorava svojim neprijateljima, kad ih tetoši i drhti pred njihovim ucjenama, kad ih na sve načine podupire.

Ono što je ovdje sporno, ono što je prešlo sve razumne granice, ono što zabrinjava i na što valja upozoriti jest da ne postoji na svijetu država koja takve neprijateljske stavove i takve pojedince honorira, hrani, njeguje, tovi i financira, kako to radi hrvatska država. U Hrvatskoj institucije vlasti ne samo da zakazuju i onda kad ponašanja pojedinaca podliježe zakonskim sankcijama nego takve pojedince nagrađuju i favoriziraju. Paradoksalno je da upravo država time priječi ostvarenje nužne društvene i nacionalne kohezije.

Molim samo da nam se ne predbaci da se bavimo lovom na vještice i traženjem neprijatelja. Već smo mnogo puta razotkrili njihovo neprijateljstvo, protivno svim demokratskim standardima. I ne treba ih tražiti. Kraj ovako benevolentne državne vlasti, sami se rado ukazuju. Ponekad se čini da su državne i nacionalne interese mnogo bolje štitili Bakarić, Dragosavac i Milka Malada, negoli Plenkovićeva Frankenstein koalicija, na čelu s Miloradom Pupovcem.

Zašto se hrvatska država ulaguje svojim neprijateljima, a prezire one koji su joj odani?

Za razliku od spomenute privatne razine pojedinaca, nema države koja privrženost domovini ili Domu, (kako Hrvati odvajkada nazivaju svoju domovinu), ne favorizira i ne priznaje kao bitan dio sustava vrijednosti. Nema društva ni države koja tu osobinu negira i zabacuje. Domoljublje je nosiva greda svakoga nacionalno identiteta. Ono je izraz lojalnosti zajednici kojoj pojedinac pripada i s kojom dijeli svoj ovozemaljski usud. Bez osjećaja lojalnosti nikakva zajednica, ni bračna, ni cehovska, a kamoli državna, dugoročno nije moguća. Država koja ne razlikuje prijatelje i neprijatelje, rušitelje i graditelje, država kojoj su “sve žrtve – samo žrtve”, i one koje su pale braneći ju i one koje su pale rušeći ju, država koja nema središnji spomenik Domovinskome ratu, ali ima mauzolej vukovarskome koljaču, takva država ima ozbiljan identitetski problem. Štoviše, ta država danomice iskazuje mnogo veće uvažavanje onima koji ju mrze, nego onima koji ju vole.

Na prošlotjednome Hodu za život šačica isfrustriranih i morbidnih gospođa u crnini, željnih pozornosti, organizirala je, po već oprobanome receptu, prosvjed protiv rečene manifestacije, koja slavi život.

Hajdi Begović, jedna od organizatorica Hoda, vrlo je razložno zapitala Marijanu Bijelić, jednu od tih gospođa u crnom: “Zašto za svoju jeftinu promociju koristite naš skup? Organizirajte svoj!” Razložno jer se ne radi o samosvojnome prosvjedu zagovornika “kulture smrti”, nego se radi o protudemokratskome pokušaju osporavanja i onemogućavanja demokratskoga izražavanja legitimnoga svjetonazorskog stava zagovornika života. Ako neki skup, poput Hoda za život nije protuzakonit i nije zabranjen, policija je dužna preventivno spriječiti cirkusiranje šačice očajnica, koje nedostatak pažnje i ljubavi u djetinjstvu nastoje nadoknaditi zakašnjelim javnim ekshibicionizmom.

Pravo je pitanje, koja je najvažnija razlika između toga nepreglednog mnoštva vedrih i nasmijanih ljudi s dječjim kolicima, koji mašu šarenim balonima, i spomenutih crnih gospođa, poput Marijane Bijelić ili Bojane Genov, koja se u svojim ocvalim godinama valja po tramvajskim tračnicama? Odmah odgovorimo: Razlika je u tome što su šarene majice i baloni kupljeni od milodara građana, a većina tih “gospođa u crnom” provela je život uglavnom “valjajući se po tramvajskim tračnicama” – i to na trošak države ili poreznih obveznika! Dakle na trošak istih tih građana, koji moraju, protiv svoje volje, plaćati i taj drugi suprotstavljeni skup.

Obnašatelji javnih funkcija i korisnici državnih apanaža moraju se na javnoj sceni suzdržati od promoviranja svojih partikularnih ideoloških i svjetonazorskih opsesija

Ta spomenuta gospođa Bijelić doktorica je znanosti, docentica na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, predstojnica jedne katedre na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Poznatija je po svojemu uličnom aktivizmu, nego po znanstvenim dometima. Članica je i tajnica udruge Protagora, “za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta”. Omiljena meta napada joj je Katolička Crkva i biskup Vlado Košić. Poznata je po ideološkoj zadrtosti i isključivosti. Za Crkvu tvrdi kako “ustaške zločince pretvara u nevine žrtve komunista”. Zanimljivo je zašto sljedbenici partizanskih koljača misle da znaju tko je nevin, a tko kriv. Usprkos nebrojenim medijskim ukazanjima, u javnosti je gospođa slabo poznata. Posebno je pitanje zašto je gospođa tako česta gošća emisija poput Duhovnih izazova? I to kao članica udruge koja negira duhovnost, odnosno postojanje duha i duhova. Odgovor zna vjerojatno samo dezorijentirani Augustin Bašić. Drugo bi bilo da se emisija zove ‘Duševni izazovi’. Inače, gospođa je ostala u sjećanju kad je kao kandidatkinja na izborima dobila, brojkom i slovom, 17 glasova. Što će reći da ni u vlastitoj obitelji nije baš na nekoj cijeni. Svejedno, državna sisa joj nije izmakla.

Žustar angažman ove neumorne borkinje na obrani kojekakvih izmišljenih, često kontradiktornih i konfuznih prava, ideja, skupina i nakupina otvara jedno načelno pitanje. Radi se o nedopustivoj situaciji da osobe koje obnašaju javne funkcije, koje cijede državni proračun, koje trebaju biti u službi svih građana, takve osobe moraju zatomiti svoje osobne političke, politikantske i druge sklonosti i naklonosti te služiti svojemu poslu, građanima i društvu – bez diskriminacije.

Vjekoslav Magaš/narod.hr/Hrvatski tjednik