Hebrang: Prvi put od '90. nisam bio pozvan na Sabor HDZ-a, nepoželjan sam jer nikada nisam posumnjao u ideale stranke

Pin It

HDZ se u posljednje vrijeme odmakao od svojih postulata na kojima je stvarao i branio državu. Modernizacija stranke ne znači odmak od temeljnih principa. Nije se smjelo dopustiti da prevladaju oni koji su se 1990. godine samo presvukli, promijenili halje, a sadržaj im je ostao isti. Takvi su jedva dočekali da prestanu s glumom i ostvare svoje snove o regiji, o slaboj Hrvatskoj, o nekažnjavanju srpskih zločinaca, ponižavanju branitelja, zaustave otkopavanja kostiju žrtava komunističkih zločina...

Andrija Hebrang, HDZ-ov politički veteran rođen je 27. siječnja 1946. godine u Beogradu u Srbiji u obitelji oca Andrije Hebranga i majke Olge Strauss Khon, koji su se u Beograd preselili nakon što je rat završio, budući da je otac Andrija bio jedan od visokih dužnosnika u komunističkoj vlasti.

Otac Andrija kao partizan bio je član KPJ-a te ministar poljoprivrede. No budući je radio na hrvatskim interesima, 1948. godine je isključen iz KPJ-a te 1949. godine ubijen. Majka Olga Straussbila je židovskog porijekla iz Pakraca, a partizanima se pridružila nakon što je upoznala Andriju Hebranga s kojim se i vjenčala. Nakon što je odbila svjedočiti protiv njega, odvedena je u zatvor gdje je bila 12 godina. Kada je Olga završila u zatvoru, Andrija se s bratom i sestrom preselio kod tete u Zagreb čiji se suprug u to vrijeme nalazio na Golom otoku. Uslijedila su teška vremena za cijelu obitelj.

Sin Andrija je rano naučio čitati, a pored škole u slobodno vrijeme je trenirao veslanje, košarku i svirao klavir. Kao student radio je u Tvornici ulja Zagreb gdje utovarivao bačve u kamione.

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu, a do 1975. godine završio je poslijediplomski studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nakon što je specijalizirao radiologiju, 1975. godine je magistrirao, a pet godina kasnije i doktorirao. Pet godina nakon doktorata, 1985. godine postao je redovan profesor na Medicinskom fakultetu, a samo dvije godine kasnije imenovan je predstojnikom Kliničkog zavoda za intervencijsku radiologiju i dijagnostiku bolnice Merkur.

Kada su krenule velike promjene '90-ih godina priključio se HDZ-u da bi u prvoj Vladi bio postavljen za ministra zdravstva. Godine 1991. nalazio se u Kriznom stožeru gdje je djelovao kao koordinator Saniteta za pitanje oružanih snaga.

Godine 1992. ušao je u izvršni odbor HDZ-a, a od 1995. godine izabran je za potpredsjednika stranke. U Saboru je bio zastupnik 1993. i 1995. Nakon smrti tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, 1998. je četiri mjeseca obnašao dužnost ministra obrane, ali je zbog razilaženja s predsjednikom Tuđmanom u pogledu financijske discipline u MORH-u  podnio ostavku na mjesto minitra obrane, zastupnika u Saboru i potpredsjednika HDZ-a i povukao se iz svijeta politike.

Sa sinom predsjednika Tuđmana, Miroslavom, 2001. godine osniva Udrugu Hrvatski istinski preporod, a iste godine biva izabran za zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Nakon što ga je tadašnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader nagovorio da se vrati, na 7. Općem saboru stranke, izabran je za potpredsjednika te je poslije pobjede stranke na parlamentarnim izborima 2003. godine u Sanaderovoj Vladi obnašao dužnost ministra zdravstva i socijalne skrbi i bio je potpredsjednik Vlade. No, 2005. godine dao je ostavku u Vladi zbog zdravstvenih razloga da bi se zatim u politiku vratio kao zastupnik u Saboru.

Kada je HDZ ponovno dobio izbore 2007. godine, izabran je za predsjednika Kluba zastupnika Hrvatske demokratske zajednice. Na predsjedničkim izborima 2009. bio je predsjednički kandidat HDZ-a. U prvome krugu osvojio je 12,02% glasova, nedovoljno za prolazak u drugi krug. Kandidati ispred njega bili su Milan Bandić i Ivo Josipović. No tada je Hebrang pokazao do tada nepoznatu stranu: iako ga je javnost doživljavala kao smrtno ozbiljnog HDZ-ovca, malo je njih znalo da se iza tog lica krije iznimno duhovit čovjek. Stoga je na tim predsjedničkim izborima mnogima bio pravo otkriće. Godine 2012. izgubio je u stranci izbore za potpredsjednika stranke nakon čega se povukao iz politike.

Odlikovan je od 1991. do 1995. godine Veleredom kralja Dmitra Zvonimira, Redom Danice hrvatske s likom Katarine zrinske, Redom Ante Starčevića, Redom Hrvatskog pletera, Medaljama "Bljesak", "Oluja" i "Ljeto 95", Medaljom za iznimne pothvate, Spomen medaljom Vukovar i Spomenicom domovinske zahvalnosti.  Pričuvni je general Hrvatske vojske. Godine 2014. dobio je nagradu “Bili smo prvi kada je trebalo” za knjigu “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku”. Na Sveučilištu u Zagrebu izabran je za profesor emeritusa. Potpredsjednik je Senata hrvatskog liječničkog zbora i privatni poduzetnik.

Iako više nije aktivan u dnevnoj politici, vrlo revnosno prati sve što se u njoj zbiva, često komentira u medijima aktualne događaje, a nerijetko se javlja i kao komentator na nekolicini portala. Kao sugovornik vrlo je zahvalan i nezahtijevan, bez kompliciranja svojstvenog mnogim nadobudnim političarima, koji su uvjereni kako je povijest počela upravo s njima…

Počnimo od ovih događanja u HDZ-u. Kako je moguće da Vi, kao HDZ-ov ''prvoborac'' niste pozvani na nedavno održani Sabor stranke? Pa čega su se plašili? Vašeg otvorenog stava o situaciji u stranci? Toga da biste mogli kritizirati ovo vodstvo? Sigurno ste to i osobno teško doživjeli…

Da, to je prvi sabor HDZ-a od 1990. godine na koji nisam pozvan. Taj događaj je tim značajniji jer sam deset godina bio potpredsjednik HDZ-a i obnašao niz visokih dužnosti. HDZ mi je jedina stranka u životu, za nju sam živio, jer sam s njom stvarao i branio Hrvatsku. Zbog HDZ-a i Tuđmana sam ušao u politiku. Iako nikada nisam prestao raditi svoju struku u bolnici i na fakultetu, zbog ljubavi prema pozivu, ali i zato da ne budem materijalno ovisan o politici, rad u HDZ-u bio je najteži, ali i najljepši dio moga života. Završio je porazom nakon 20 godina jer se nisam htio prilagođavati nekim novim strujama koje su stranku okretale od izvornih principa. Sada nisam pozvan jer ljudi koji o tome odlučuju ne znaju što HDZ znači za Hrvatsku. Ušli su u stranku nedavno i izbrisali korijene. Doveli su u vrh ljude koji su se kandidirali protiv HDZ-ovih kandidata (Kujundžić), koji su potpomagali druge stranke na izborima (Dalić), ljude koji su izbjegli služiti Domovini tijekom srpske agresije... Logično da je takav sastav otklonio stranku od izvorišnih principa, a to su domoljublje, čuvanje nacionalnog ponosa i identiteta kako to čine ostali narodi, demokršćanstvo i socijalna osjetljivost. Otupili su ponos i dostojanstvo jedine državotvorne stranke u Hrvata, stranke zbog koje smo bili spremni i umrijeti. No, uvijek je u pravu većina, a članstvo je izabralo i podržava takvu politiku. Dakle, ja nisam u pravu i ponosno izdržavam takvu krivicu. Držim se misli velikog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića: ''Jer mrijeti ti ćeš kada sam u ideale svoje počneš sumnjati''. Ja u ideale svoje i mojega HDZ-a nikada nisam posumnjao i zato sam bio nepoželjan na saboru moje stranke.

Što kažete na Plenkovićevu ekspresnu smjenu svojih neistomišljenika Davora Stiera i Mire Kovača? Nije li to diktatorsko ponašanje?

U ovom prijelomnom trenutku za stranku, kada se mijenjaju njezini temelji, radikalni potezi nisu dugoročno dobri. Ljudi dižu ruku za takva rješenja jer čuvaju svoje pozicije, ali govore drugačije. Najviše članova stranke kontaktiralo me je baš nakon tih smjena i pitalo za mišljenje. Onako prijateljski. Najlošije je to da su smjene uslijedile nakon javnog istupa aktera s drugačijim mišljenjem. Znam da se radi o političarima koji vole svoju stranku i puno su za nju napravili. Takve nikada nije dobro odbacivati, tim više što su visoke pozicije dobili neki koji su ranije, kako sam naveo, radili protiv stranke. Svi koji su proteklih godina smjenjivali, ili čak izbacivali iz stranke, kasnije su to dobili na naplatu. Zamislite apsurda, smijenjeni su oni koji su dobili najveći aplauz na saboru stranke! Budući su smijenjeni gotovo jednoglasno, to govori o raskoraku vodstva i članstva. Vjerujem da je još vrijeme da se to popravi i stranka ojača, jer koliko je jak HDZ toliko je jaka i Hrvatska!

Ide li uopće HDZ u dobrom pravcu pod ovim vodstvom?

Nisam kompetentan da na to odgovorim, jer sam sa svojim stavovima izgubio stranačke izbore, a i na predsjedničkim izborima rušila me je moja stranka koja je u igru na desnoj strani ubacila još dva kandidata, bivšeg HDZ-ova ministra, dok je dio stranke otvoreno navijao za Bandića. No znao sam da te izbore moram izgubiti, jer sam od svih izglednijih kandidata bio jedini koji nikada nisam bio član Komunističke partije i jedini sam bio dragovoljac Domovinskog rata, a to se u Hrvatskoj još uvijek ne oprašta. Zato o pravcu kojim ide stranka neka govore oni koji su izabrani. Pratim zbivanja samo zato da vidim kojom se dinamikom ruše temelji na kojima smo gradili Hrvatsku. Stranka se upravo stropoštala s koalicijom s HNS-om, strankom dijametralno suprotnih stavova. HNS je od stvaranja hrvatske države radio protiv nje, njihova Vesna Pusić optuživala je Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, vrijeđala je udovice branitelja i širila mržnju prema HDZ-u. A ovi, koji su je se odrekli da bi koalirali i ušli u vlast, to su ti isti koji su za Vesnu Pusić glasali godinama. Ta koalicija jednostavno nije – vjerodostojna. Ja sam principijelno protiv liberalizma koji zapljuskuje stranku. Liberalizam ne samo u ideološkom, nego i u praktičnom smislu. Države koje su se otrgle liberalizmu kroče naprijed i to vrlo brzo. Naš porast BDP-a mizeran je u odnosu na Sloveniju, Mađarsku, Češku... Investicije ne dolaze, dok, primjerice, u Mađarskoj, Mercedes otvara već drugu tvornicu. Industrijska proizvodnja nam uporno pada, uvoz raste, administrativne barijere i klijentelizam cvatu. Nezaposlenost je oko 10 posto, a Mađarska ju je smanjila ispod 3%. Još nas čekaju strašne posljedice Agrokora, a dolazi problem INA-e. Zašto ne otvorimo nacionalni fond da građani kupnjom postaju vlasnici sada MOL-ovih dionica? Koji klanovi žele taj zalogaj? Zašto ne otvaramo javne radove po uzoru na Orbana, zašto ne jačamo domoljublje koje je temeljni poticaj razvoja svake države... Sve to mora krenuti od HDZ-a, jer drugog motora u državi nikada nismo ni imali. Sada motoru treba samo jedan jači servis.

Što bi na sve rekao pokojni predsjednik Tuđman, kojega ste iznimno poštivali, a i on Vas? Bi li on mogao spriječiti ove strašne podjele u društvu, ili možda do njih ne bi ni došlo?

Da, izuzetno smo se poštivali sve do jednog trenutka kada više nisam htio potpisivati neke stvari za koje sam mislio da su pogrešne. I nakon ostavke zvao me je u Vladu, ali smatrao sam da je rat prošao i da su za mir potrebne neke druge politike. Da nas danas vidi, Tuđman bi duboko uzdahnuo i rekao: "Jadni moji, ništa niste naučili!". Siguran sam da bi on znao odabrati ljude koji bi nas odlijepili s ekonomskog dna EU-a i osnažili politiku zaštite nacionalnih interesa. Znao je podignuti moral naroda, potaknuti ga na velika djela. Sigurno ne bi tražili utočišta bijegom iz svoje Hrvatske. Tuđman je skidao okove koje su nam nametali oni s velikim "B", iz Budimpešte, Beča i Beograda. A mi smo sada dodali i četvrti B–Bruxeless! On nam to ne bi oprostio.

Je li HDZ danas ono kako su ga zamišljali njegovi osnivači, među kojima ste i Vi? Jasno je da se svaka stranka mora modernizirati i ići u korak s vremenom, ali, je li ostala na svojim temeljnim postulatima?

Ponovno ističem da sam ja sa svojim stavovima izgubio izbore, dakle, ne govorim u ničije ime. HDZ se u posljednje vrijeme odmakao od svojih postulata na kojima je stvarao i branio državu. Modernizacija stranke ne znači odmak od temeljnih principa. Nije se smjelo dopustiti da prevladaju oni koji su se 1990. godine samo presvukli, promijenili halje, a sadržaj im je ostao isti. Takvi su jedva dočekali da prestanu s glumom i ostvare svoje snove o regiji, o slaboj Hrvatskoj, o nekažnjavanju srpskih zločinaca, ponižavanju branitelja, zaustave otkopavanja kostiju žrtava komunističkih zločina... sjetite se samo kada je u hrvatskom zatvoru umro hrvatski general Đuro Brodarac, kako sam to snažno osudio, a ovi o kojima govorim su me istoga dana htjeli izbaciti iz stranke! Ti isti danas kolo vode, a članstvo odlučuje kako će svirka završiti.

Možete li Vi dokučiti zašto je Plenković toliko inzistirao na ratifikaciji Istanbulske konvencije, unatoč otporu u stranci? Je li to od nas tražio Bruxelles? I u nekoliko riječi, što je, zapravo, u njoj najspornije?

Najspornije je to što se konvencija ne uklapa u demokršćanski pogled HDZ-a, već nameće rodnu ideologiju umotanu u tobožnju zaštitu žena. Ništa nakon ustaša i partizana nije tako duboko podijelilo zemlju kao ta konvencija. Nepotrebno i uzaludno. Podijeljeni narodi nikada nisu stvorili bolju budućnost, a to bi trebao biti glavni nacionalni interes. Ne znam jesu li to od nas tražili stranci, ali ako jesu, problem je puno ozbiljniji od same konvencije.

Kako se može spriječiti ovo duboko raslojavanje hrvatskog društva? Može li više uopće?

Može i mora. Rekao sam neki dan kao izaslanik predsjednice države na obilježavanju komunističkih zločina na Macelju da je pomirba moguća jedino uz istinu. Naša istina je zakopana u 940 skrivenih jama u kojima leže komunističke žrtve ubijene nakon rata, bez suda. S druge strane, imamo kao mjesto također neoprostivog zločina Jasenovac, ali taj zločin je toliko politiziran da je vrijeme za objektivno istraživanje istine. Ne s nekakvim komisijama, čiji rezultat ovisi o tome koga ste u njih imenovali, potrebne su nam prave znanstveno utvrđene istine. Bez otkopavanja istine toga nema! Danas se istražuje i otkopava nekoliko lokaliteta godišnje, posao ne bi bio gotov ni za stoljeće! Siguran sam da će doći generacija Hrvata koji će sazrijeti i to učiniti, da se konačno pomirimo na istini i krenemo naprijed. Inače ćemo podgrijavati nezadovoljstvo i ostati bez ljudi, nestati sami svojom krivicom.

Koliko su mediji doprinijeli rastakanju društva na lijeve i desne, a sredine kao da više nema?

Nakon pobjede HDZ-a devedesetih nije se puno promijenilo. Rekao sam dr. Tuđmanu: ''Dobili smo izbore, ali ne i vlast!''. U vrhu društva ostalo je nekoliko stotina tisuća bivših komunista, jednako toliko Udbinih doušnika, na stotine KOS-ovaca... Uzeli su u svoje ruke sve što državi treba, upravu, financije, sigurnost i medije. Ovo posljednje je najvažnije, jer kako sa školskim programima odgajate djecu, tako s medijima odgajate odrasle. Mediji su jedini izvor informacija, a naši mediji su ekstremno jednobojni. Gotovo 30 godina postoji neovisna Hrvatska, a mi još nemamo ni jedan dnevni list desne političke orijentacije, kao ni jednu takvu TV kuću s nacionalnom koncesijom. Domoljubni novinari ostaju bez posla, a često polupismeni ljevičari vode igru. Mediji na krilima odabranih političara održavaju na lažima dva rata na životu, onaj svjetski i ovaj Domovinski. Ne daju istini na vidjelo. Jedino tako može se objasniti tajenje srpskih zločina nad 8000 hrvatskih civila, protjerivanje 240.000 Hrvata s okupirane trećine Hrvatske, izostanak optužnice za rušitelje 14 hrvatskih bolnica, nametanje krivice Hrvatima za nepostojeći progon Srba koji su napustili Hrvatsku na temelju zapovijedi Mile Martića o evakuaciji civila izdanoj prije Oluje... mogao bih nabrajati u nedogled. Ipak, samo još jedan primjer podvale hrvatskim korisnicima medija. Žarko Puhovski je Haagu tužio Hrvatsku da je u Oluji pobila 667 srpskih civila. Sud je tužbu odbio jer nije bilo dokaza za takve zločine. Hrvatski mediji o tome šute, iako smo im dali svu dokumentaciju, ali tog istog Puhovskog svako malo pozivaju i objavljuju njegove komentare! To je trovanje političkog prostora, namjerno i smišljeno. Jedini lijek je pluralizam medija, pojava portala i danas sve češće možemo čuti i drugu stranu svake ''istine''. To je obećavajuće.

Jeste li zabrinuti za opstanak Hrvatske, iz koje se ljudi masovno iseljavaju, a više od 50 posto mladih ljudi u istraživanju kaže da ne vidi svoju budućnost u domovini?

Duboko sam zabrinut za zemlju koju napuštaju stotine tisuća ljudi i u kojoj se ubija tri tisuće branitelja. U zemlji u kojoj jedan notorni Stazić šalje hrvatske branitelje raditi u Irsku. Zemlju u kojoj jedan notorni Pupovac u svom listu duboko vrijeđa osjećaje Hrvata, a tamo neki Frljić vrijeđa nacionalne svetinje. Zemlju u kojoj većina naroda ne zna kada je Dan državnosti, a barjaka ima samo u tragovima. Zabrinut sam za zemlju koja sama u svojim udžbenicima laže o srpskoj agresiji i komunističkim zločinima, zemlju koja reformu obrazovanja daje u ruke jednom HNS-u, u kojoj ministar koji je veći dio srpske agresije proveo u Americi i Njemačkoj (tzv. ''Washingtonska bojna'') smjenjuje ravnatelja bolnice dragovoljca koji je godinama riskirao život za obranu od agresije... To su simptomi duboke bolesti koja razgrađuje samu srž naroda i države. Narod odlazi, a mi čak ne sazivamo tematsku sjednicu Vlade da se to pokuša analizirati i pozvati sve dobrohotne stručnjake da se pridruže traženju rješenja. Prvi korak oporavka od teške bolesti bilo bi okretanje HDZ-a izvornim vrijednostima koje su suprotne svemu nabrojenom. Hvala Bogu, to ovaj put ovisi o nama, zato smo stvorili državu.

Što je s nesretnom reformom zdravstva, dva puta bili ste ministar u tom teškom resoru, ima li tu pomaka, nosi li se ministar Kujundžić dobro s time? U situaciji kada nam masovno liječnici i medicinsko osoblje odlazi u inozemstvo.

O ministru Kujundžiću ne mogu govoriti jer me je tužio Kaznenom sudu za klevetu. Razlog je tome što sam stao na stranu liječnika dragovoljca Domovinskog rata kojega je smijenio, dok je on sam veliki dio rata proveo u inozemstvu iako su to izričito branili ratni zakoni. U tom sporu ne branim samo svoje dostojanstvo, nego dostojanstvo svih hrvatskih branitelja koji su državu branili žrtvujući svoje živote i zdravlje. Zato molim da me razumijete. O zdravstvu samo toliko, da je zbog duga od više od osam milijardi kuna sustav kolabirao. Podsjetit ću da nam se to nije dogodilo ni u ratu, kada je ulaz novca u zdravstvo pao za 60%, a troškovi porasli dva puta zbog rata i šest stotina tisuća izbjeglica. Tada su nas izabrali da predsjedavam međunarodnoj konvenciji ministara 50 država, upravo zbog rezultata zdravstva u ratu. Uz to, osnovali smo sanitet u kojemu je smrtnost ranjenika bila među najmanjima u literaturi, samo 1,4%! Za vođenje takvog sustava treba imati znanja i tim koji je stručan i iskusan.

Zašto se stalno vraćamo u povijest, a ne gledamo u budućnost, dok nam sadašnjost prolazi u svađama?

Zato jer dok gazimo po kostima nevino pobijenih stotina tisuća zarobljenika i civila ne možemo naprijed. Rezolucija Vijeća Europe nas uči: ''Bez istine nema pomirbe!''. Zato se okrećemo u natrag, jer u današnjoj generaciji Hrvata ima nas više od milijun koji bi željeli da im roditeljski grob bude obilježen. To je milijun komunističkih žrtava koji traže tako malo, otkrijte grobove i obilježite, bez toga ne možemo naprijed! A baš u zabrani i opstrukciji tih otkopavanja postignut je jedini konsenzus ljevice i desnice.

Predajete li i dalje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu? Koliko ste angažirani?

Po izlasku iz politike preusmjerio sam veliku životnu energiju na druga područja, moju medicinu, ali i na biznis. Imam veliku čast da me je prošle godine Senat Sveučilišta u Zagrebu izabrao za najviši sveučilišni rang profesor emeritus. To mi stvara obveze doživotnog predavanja na poslijediplomskom i doktorskom studiju i sudjelovanje u komisijama za napredovanja u znanstvena i nastavna zvanja. Taj posao mi daje posebno zadovoljstvo jer osjećam da opet radim za Hrvatsku i njezine ljude.

Hoćemo li konačno dešifrirati onu Vašu ''famoznu'' rečenicu koja Vas stalno prati, da Vi ''nikada ne lažete, već samo povremeno ne govorite istinu''?

To je samo još jedna od tipičnih udbaško-nasljedničkih smicalica. Naravno da to nisam rekao, nego je namjerno preokrenuto iz konteksta. Kada mi je u Saboru SDP-ovka Željka Antunović uzviknula da lažem, podučio sam je da je pristojnije reći da ne lažem nego samo ponekad ne govorim istinu. Malo poduke o bontonu udbosljednici pretvoriše u laž. Ni prva, ni zadnja. Ne ljutim se na to, jer mi to dokazuje da su bijesni na moje domoljubne stavove kada moraju pribjegavati takvim prozirnim lažima. Kada im netko neprestano pred oči baca istinu, ne preostaje im ništa drugo do optužiti ga za laž. Pripisivali su mi kojekakve tvrtke, pisali kako imam lanac mesnica, kontroliram tržište kave... devet puta sam ih tužio i dobio svih devet sporova. Kada sam ih pozvao da pregledaju dokumentaciju natječaja za koje su me optuživali, nikada se ni jedan novinar nije odazvao! Udbofili i jugopati ne biraju sredstva da sruše političara desne opcije. Napokon su me uspjeli srušiti, ali konačna pobjeda je moja. Imamo Hrvatsku i to nam nikada neće oprostiti!

Andrea Latinović/direktno.hr