Biranjem korumpiranih političara i lažnih katolika i sami sudjelujemo u grijehu rastakanja države

Pin It

Često vidite ljude čije ponašanje odaje dojam da im je partija važnija od Hrvatske i pitate se kako je to moguće? Moguće je zbog toga što je u 99% slučajeva riječ o političkim kruhoborcima koji od stranke imaju direktne ili indirektne koristi, premda neki od njih to nastoje dobro prikriti jeftinim kvazirodoljubnim frazama

Mislili ste da su nogomet, košarka i tenis najpopularniji športovi u Hrvatskoj?! Bili ste u krivu! Najpopularniji hrvatski "športovi"  zapravo su korupcijsko-kriminalni pothvati, partijsko kadroviranje/uhljebljivanje nathvati i život iznad realnih financijskih mogućnosti.

Da se je hrvatska politička scena pretvorila u leglo korupcije, kriminala i ortaštva znaju već i ptice na grani. Slučaj Agrokor tek je jedan od oglednih primjeraka kako funkcionira kumsko-rodijačko-mafijaški model ekonomije u Hrvatskoj. Bez dobre "špage" u političkim krugovima rijetki su poduzetnici u Hrvatskoj uspjeli nešto postići s obzirom na to da političke veze i poslovanje s državom (s državom su jako dobro poslovali i mnogi grlati ekonomski liberali) donose najizdašnije benefite. Najbolji primjer kako prolaze poduzetnici bez političkih veza su pojedini poduzetnici iz hrvatskog iseljeništva koji su imali ozbiljne namjere poslovanja u Hrvatskoj, ali su ih politički primitivci (tzv. lokalni šerifi/feudalci), visoki porezi, umobolna birokracija i korumpirano pravosuđe doslovce otjerali iz zemlje. Obitelj Lukšić jedan je od rijetkih pozitivnih primjera uspjeha, no riječ o financijski toliko "teškoj" obitelji da je čak niti kriminalni sustav kakav imamo u Hrvatskoj nije uspio slomiti. 

Negativna selekcija i jedini ispravni kurikulum

Negativna selekcija po partijskom ključu u državnoj upravi, državnim poduzećima i općenito na funkcijama koje se financiraju iz proračuna, poprimila je tolike razmjere da je ljudima ogadila život u Hrvatskoj. Imate, primjerice, dva mlada čovjeka koji se natječu za istu funkciju u županijskoj upravi: jedan je završio fakultet striktno vezan uz radno mjesto za koje se natječe, a drugi ima srednju školu koja nema gotovo nikakve veze s tim radnim mjestom. No potonji ima ispravnu partijsku iskaznicu i dobije posao. Ovakvih i sličnih primjera (koji su zapravo skandalozni jer bi na funkcijama koje plaćamo svi mi porezni obveznici trebali biti najbolji i najkvalitetniji pojedinci prema provedenim natječajima) u Hrvatskoj imamo na tone, a njihova poruka je jasna, pisali smo o tome u prošloj kolumni: jedini ispravni kurikulum je praktikum dobre veze u političkim i drugim interesnim kastama. Često vidite ljude čije ponašanje odaje dojam da im je partija važnija od Hrvatske i pitate se kako je to moguće? Moguće je zbog toga što je u 99% slučajeva riječ o političkim kruhoborcima koji od stranke imaju direktne ili indirektne koristi, premda neki od njih to nastoje dobro prikriti jeftinim kvazirodoljubnim frazama.

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje – izreka koja nije daleko od istine

Razumni ekonomisti i političari zalažu se za smanjivanje poreza i ukidanje administrativnih barijera kako bi se dalo svježeg zraka privatnom sektoru koji zapravo i predstavlja poreznu bazu za financiranje državne uprave i ostalih sektora financiranih iz proračuna. No, od toga, na žalost, u Hrvatskoj još dugo neće biti ništa jer bi takvi potezi smanjili sredstva kojima partije financiraju svoje uhljebe na iz proračuna financiranim sinekurama (napomena: uhljebi nisu svi financirani iz proračuna, nego oni koji su posao dobili po partijskom ključu, a potkapacitirani su za svoja radna mjesta u odnosu na konkurenciju). Ti uhljebi partijama donose glasove i posljedično tome političke funkcije. Dva i dva su četiri: nitko ne želi piliti granu na kojoj i sam sjedi. U državi u kojoj je na ovaj ili onaj način za proračun vezano 60% ljudi teško je očekivati bilo kakve promjene.

Dugoročno, prethodno opisanim klijentelističko-kriminalnim sustavom političari ipak pile granu na kojoj i sami sjede jer se radno aktivno stanovništvo seli iz Hrvatske čime se smanjuje porezna baza, a to u perspektivi dovodi u pitanje i mirovinski i zdravstveni sustav, ali i plaće partijskih uhljeba. Rezultati nedavno provedenog istraživanja govore da su glavni razlozi iseljavanja upravo neuređena i korumpirana država. No, lako i za to, misli si prosječni političar: ako ne bude dovoljno radnika u Hrvatskoj, uvest ćemo ih iz drugih država, a ako treba i iz drugih kontinenata. Bitno je da smo mi na vlasti, a tko će za nas raditi posve je nebitno. Pitanje očuvanja nacionalnog, kulturnog, pa ako hoćete i vjerskog identiteta za njih je i ovako povijesni anakronizam (kao i sve što prelazi metafiziku kruhoborstva), a eventualne sigurnosne probleme riješit će zapošljavanje još više ljudi na proračunom financirana radna mjesta u sigurnosnom i obrambenom sustavu. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, kaže stara izreka. Nerealni i romantičarski pojedinci koji zavaravaju sami sebe ne slažu se s takvim shvaćanjem i, štoviše, smatraju kako je riječ o velikoj i pokvarenoj laži kojom se ekskulpiraju korumpirani političari. Osobno, mislim da ta izreka nije uvijek točna, ali da u velikom broju slučajeva itekako stoji.

Uzori mladima su mafijaši, nogometaši i korumpirani političari

I među tzv. običnim ljudima i dalje je prisutan socijalistički relikt da se sve očekuje od države iako razumni ljudi znaju da procesi u ekonomiji najbolje funkcioniraju onda kad je država što manje prisutna i kad se brine za stvaranje zakonodavnog okvira i sudsku zaštitu zajamčenih prava.

Nezanemariv broj ljudi kad bi mogao, iako znade da je to nemoralno, "solidarno" bi pomogao zaposliti nekoga svog u državnoj upravi ili državnom poduzeću iako je taj netko za to mjesto nedovoljno kvalificiran. Kad gleda političke kriminalce i milijunske cifre "zamračenog" novca i prosječan čovjek si misli: "a kaj, kad već oni toliko kradu, budem i ja malo sebi zgrabio ako ću moći, makar neko penkalo ili malo papira iz ureda". "A šta ti pričaš, ti kao ne bi ukrao da možeš?!". Koliko ste samo puta čuli ovakva relativizirajuća razmišljanja i izjave i to od strane osoba koje inače jako kritiziraju političare optužene za kriminalne pothvate? Upravo je u ovakvim rezonima sadržana klica naše propasti. Relativizam je izvor svakog zla. Psihopatološki je to fenomen gdje imamo primjere da pojedinci političare strasno prozivaju za kriminal samo zato što se i sami nisu nakrali. Mrze političare i mafijaše, ali im se podsvjesno dive i željeli bi biti kao oni. Uzori mladih nisu veliki znanstvenici, umjetnici i kulturnjaci, nego nogometaši (brza zarada), mafijaši i korumpirani političari (priče o "ćaći"  Sanaderu i "baji" Josipu Brozu Titu koji je, kao pravi socijalist, vozio skupe automobile, udarao po skupim pićima i kubankama i živio hedonističkim načinom života o kakvome mogu sanjati i arapski šeici).

Ako znamo da mladi znanstvenik ili mladi pjesnik živi lošije od mladog političara ili kriminalca (recimo onoga koji reketari po kafićima i noćnim klubovima, a kasnije se navlači s damama sumnjivog morala po narodnjačkim klubovima i izigrava Don Corleonea u isto vrijeme dok policija ne čini ništa), a da vrijednosni kriteriji i djelotvorno pravosuđe ne postoje, jasno je da će se s vremenom stvoriti jedno ozračje u kojem će upravo kriminalci postati uzori mladima. Što da jedan umirovljeni profesor s mirovinom od 3000 kuna i bez automobila kaže sinu koji vidi da je najbolja preporuka za zaradu biti pokvareni makijavelist bez ikakva morala?

Dobar dio ljudi, naime, želi živjeti iznad svojih mogućnosti, malo raditi, puno hedonistički "plandovati" i brzo, filozofijom "kruha bez motike", doći do "velike love" preko noći. Dovoljno je pogledati, posebno po većim gradovima, vozne parkove (pritom ne mislimo samo na automobile političara, mafijaša i "heroja privatizacije", nego i na automobile financijskih nepismenih pojedinaca koji su spremni zbog "dobre makine" kojom će se "praviti" po gradu sutra se dovesti u poziciju da mu ovršitelji pokucaju na vrata), pune kafiće i zarade kasina i kladionica da bismo dobili jasnu sliku našega mentalnog sklopa. Koliko je u isto vrijeme ljudi spremno raditi i po 15 sati dnevno, posebno u mlađim danima kad je čovjek pun energije, kako bi se izborili za bolju budućnost? Koliko smo spremni na žrtvu da bi nam sutra bilo bolje? Što tek reći o pojedincima kojima nije dovoljna solidna plaća u Hrvatskoj, ali će u inozemstvu raditi i gore poslove za malo bolji životni standard? Bolesna je to pojava da nam je sve tuđe bolje i da nam je susjedova trava uvijek zelenija od naše.

Opća relativizacija i izostanak jasnih vrijednosnih modela i kriterija

Problemi Hrvatske nisu samo kriminal, korupcija i popularno uhljebljivanje, nego je problem opća relativizacija i izostanak jasnih vrijednosnih modela i kriterija koji će činiti kohezivno-integrirajuće tkivo društva. Ljude prvenstveno spajaju ideje i vrijednosti. U Domovinskom ratu integrativni faktor bila je borba za opstanak i ideal samostalne Hrvatske, a ne borba za veći BDP (iako bi i veći BDP, dakako, trebao doći kao posljedice dobro uređene države). I to je ono čega, na žalost, nisu svjesni ni mnogi dobronamjernici koji inače daju razumne savjete za pokretanje ekonomije.

Istina je tako da bi pojedini poduzetnici dali veće plaće kad bi bili manji porezi (problem tzv. poreznog klina, tj. razlike između bruto i neto plaće), no naivno je i upravo idiotski smiješno misliti da bi to učinili svi. Manji porezi tek su nužna pretpostavka boljih plaća u privatnom sektoru. A Hrvatska je prepuna onih tipično balkanskih poduzetnika - primitivaca koji ne shvaćaju da je dobro plaćen i zadovoljan radnik dugoročno najbolji jamac kvalitetnog poslovanja svake firme. U društvu u kojem su sve vrijednosti relativizirane, a jedini bog je bog Mamon, teško je očekivati bilo kakvu solidarnost ili pravednost, pa tako i pravednost prema radniku koja bi se očitovala većim primanjima sukladno uloženom trudu i radu. Osobno znam nekoliko primjera gdje poslodovci mizerno plaćaju radnike, a poslovanje im ide jako dobro. Tek u posljednje vrijeme, kad radnici više ne žele raditi za smiješne plaće i napuštaju Hrvatsku (do ulaska u EU nisu imali alternativu jer su i drugi poslodavci davali slične plaće), ti su poslodavci prinuđeni podizati plaće iako su neki od njih bez ikakvih problema to mogli napraviti i ranije. Tamo gdje prevladavaju makijavelizam i želja za što bržim zgrtanjem novca (u zapadnim zemljama obiteljski biznisi razvijaju se desetljećima, a ponekad i stoljećima) teško je očekivati da će svi poduzetnici funkcionirati po poslovnim uzusima koji karakteriziraju zapadne države s daleko većim iskustvom kapitalizma. Nema etike i morala tamo gdje su primitivizam, laktarenje i političke veze najbolje kriterij poslovnog napretka.

Krenuti od sebe

Hrvatska je danas, a vjerujem da to svi jako dobro vidimo i osjećamo, jedan veliki začarani krug korupcije, kriminala, političkog makijevalizma, negativne selekcije, frustracija, kompleksa, iznevjerenih ideala, primitivizma, neostvarenih ambicija pojedinaca, lažnih katolika i pogaženih vrijednosti. Bitka koju hrvatsko društvo – u kojemu unatoč svemu nesumnjivo postoji zdrava jezgra moguće obnove - mora dobiti ako želi opstati - bitka je protiv klijentelizma koji uništava sve potencijale i kreativne društvene čimbenike, ali i bitka za izgradnju vrijednosnog sustava u kojemu će se cijeniti rad, odgovornost i žrtva, a ne primitivci koji su preko noći grabežom stekli velika bogatstva. Kakvi smo mi to katolici ako nam je društvo toliko premreženo kriminalom, korupcijom i nepotizmom da su oni doslovce postali način života i najpopularniji nacionalni "športovi"? Biranjem korumpiranih političara i lažnih katolika i sami sudjelujemo u grijehu rastakanja države. Bog nam je svima dao razum i slobodnu volju da se odlučimo za dobro, a protiv zla.

Hrvatskoj trebaju političari koji će biti spremni na radikalne reforme i pod cijenu da izgube sljedeće izbore. Hrvatskoj je potrebna hrabrost i vizija, a prije svega stav da smo svi odgovorni i da svatko treba krenuti od sebe. Onda kad će više ljudi biti spremno prvenstveno mijenjati sebe i uklanjati svoje nedostatke, onda će i društvo kao cjelina krenuti putem obnove. Problem Hrvatske nisu samo loši, nesposobni i kriminalni političari, problem je i u svima nama koji preziremo i onu najmanju žrtvu, ali smo spremni drugima držati predavanja i držati velike docirajuće govore o velikim idejama. Bez žrtve, odricanja i stava za stalnom osobnom promjenom na bolje jednostavno nema napretka društva. Čim prije postanemo toga svjesni tim bolje za nas i za budućnost naše djece.

Davor Dijanović/direktno.hr