Nakon HDZ-a, Pupovac gospodari i HTV-om

Pin It

Na žalost, na HRT-u se odavno ne poštuju niti minimalni profesionalni standardi. HRT već dugo vremena predstavlja skupi socijalistički mastodont koji služi kao poluga politike, i to – neovisno o tomu tko je na vlasti – jugosferno-zapadnobalkanske politike, politike koja je usmjerena na razaranje same biti hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta

Saša Kosanović mora na HTV, Karolina Vidović Krišto mora s HRT-a

Zapadni udžbenici za novinarstvo navode kako se suvremeno novinarstvo temelji na sljedećim profesionalnim standardima: istinito, točno, pošteno, nepristrano i uravnoteženo izvješćivanje. Navedeni standardi posebno bi trebali vrijediti za javne medije, kao što je Hrvatska radiotelevizija (HRT), koji se financiraju novcem poreznih obveznika.

Na žalost, na HRT-u se odavno ne poštuju niti minimalni profesionalni standardi. HRT već dugo vremena predstavlja skupi socijalistički mastodont koji služi kao poluga politike, i to – neovisno o tomu tko je na vlasti – jugosferno-zapadnobalkanske politike, politike koja je usmjerena na razaranje same biti hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Dolaskom na vlast tzv. kukuriku kolacije 2011. godine dogodilo se nešto što je nezamislivo u bilo kojoj demokratskoj državi koja je okusila „blagodati“ komunizma. Naime, na čelo HRT-a došao je Goran Radman, koji je od 1987. do 1990. bio direktor Televizije Zagreba. Nepotrebno je ulaziti u špekulacije o tomu je li Radman bio suradnik KOS-a (o tome je vođen sudski spor između Radmana i Marka Franciškovića, a u tome kontekstu Radmana je spominjao u svome iskazu SZUP-a uhićeni član terorističke skupine Labrador Radenko Radojčić), dovoljno je upozoriti na činjenicu da od 1987. do 1990. direktor Televizije Zagreba nije mogao biti nitko tko nije bio na pravovjernome partijskom kursu totalitarne jugoslavenske države, države koja je bila negacija hrvatskih interesa. Nezamislivo je da bi danas u Njemačkoj na čelo ARD-a došao netko tko je imao i najmanju funkciju u medijskim strukturama DDR-a. U zemlji čudesa zvanoj Hrvatska, međutim, sve je moguće, pa tako i to da Radman dođe na čelo HRT-a i da prilikom preuzimanja dužnosti izjavi da će mu uzor za politiku na čelu toga javnog servisa poslužiti razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina 20 st., razdoblje kad su se Hrvatima lomila rebra ako su zahtijevali veća prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije.

Radmanovi kriteriji prilikom upravljanja HRT-om zaista su uzore imali u vremenu totalitarne Jugoslavije. Tako je početkom 2013. ukinuta emisija Karoline Vidović Krišto „Slika Hrvatske“ s obrazloženjem da je ova novinarka „narušavala pravile struke“. A kako je to Vidović Krišto narušavala pravila struke? Tako što je u jednoj emisiji raskrinkala tzv. spolni odgoj koji je tadašnji kukuriku thermidor želio implementirati u školsko-obrazovni sustav. U emisiji je emitirana skraćena verzija filma „The Kinsey Syndrome“ u kojemu je bio prikazan „znanstveni“ rad notornoga pedofila Alfreda Kinseya, „oca seksualne revolucije“, na čijemu se institutu školovao Aleksandar Štulhofer, jedan od autora tada predloženoga kurikuluma zdravstvenog odgoja.

Nastavak Radmanove kadrovske politike

Na udaru Radmanove kadrovske politike (Lenjin: najvažnija politika je kadrovska politika) našla se tada i novinarka Hloverka Novak Srzić. Ona je u proljeće 2015. dobila otkaz zajedno s Elizabetom Gojan. Čitav slučaj na kraju je završio na Općinskome radnom sudu u Zagrebu, koji je nakon tužbe Hloverke Novak Srzić presudio u korist HRT-a, dok je u drugom, po svim elementima sličnom slučaju tužbe Elizabete Gojan, presudio u njezinu korist, nakon čega je i vraćena na posao. Županijski sud u Osijeku na kraju je ukinuo presudu u slučaju Novak Srzić zbog pogrješno utvrđenoga činjeničnog stanja. U međuvremenu, Novak Srzić povukla se iz televizijskog novinarstva, pa je ostracijski pothvat u konačnici uspješno priveden kraju.

Pred kraj Radmanova kadroviranja HRT-om ukinuta je i emisija Branimira Bilića „Glas za čovjeka“, i to nakon niza emisija u kojima se problematiziralo negativno naslijeđe komunističke Jugoslavije.

Ovo su samo neki od primjera cenzure na HRT-u u vremenu kukuriku vladavine, a kada bismo radili popis svih  iskaza neprofesionalizma i primitivizma pojedinih novinara na HRT-u u tom razdoblju, mogli bismo o tome napisati čitavu knjižurinu enciklopedijskoga formata.

Nakon dolaska na vlast HDZ-a pod Karamarkovim vodstvom činilo se da bi i na HRT-u moglo doći do određenih promjena, no ta je vlada trajala prekratko za bilo kakve veće promjene iako je Siniša Kovačić nesumnjivo imao dobru vizija upravljanja HRT-om. Iz toga vremena datira slučaj otkaza Saši Kosanoviću zbog sudjelovanja u radu na filmu u danskoj produkciji koji se bavi zločinima u Dvoru. Riječ je, podsjetimo, o filmu „15 minuta – Masakr u Dvoru“, koji predstavlja školski primjer rigidne protuhrvatske propagande.

Padom Karamarkove vlade na HRT su vraćeni radmanovski kriteriji iz šezdesetih i sedamdesetih pa je otkaz dobio novinar Tihomir Dujmović iako je njegova emisija „Iza zavjese“, unatoč lošem terminu prikazivanja, imala iznimnu gledanost. Portal Direktno tada je objavio informaciju kako je „eskapade protiv njegove emisije i tema koje je obrađivala znao (...) imati na sjednicama Programskog vijeća Saša Milošević, inače desna ruka Milorada Pupovca“.

Prema radmanovskim kriterijima ovih se dana na udaru cenzure na HRT-u ponovno našla hrabra novinarka Karolina Vidović Krišto. Kao što je poznato, Vidović Krišto uredila je emisiju u kojoj je nastupio politolog, novinar i povijesni istraživač Igor Vukić, koji je inače srpskoga porijekla, a pretci su mu i sami bili zatočeni u Jasenovcu. Vukić je u emisiji iznio rezultate znanstvenih istraživanja iz svoje knjige „Radni logor Jasenovac“. Vukićeva istraživanja, na žalost oponenata, temelje se na arhivskome gradivu i svjedočenjima preživjelih. Njegova su istraživanja nepobitna, čega je očito svjestan i povjesničar Hrvoje Klasić koji je u emisiji trebalo sučeliti stajališta s Vukićem, ali se očito uplašio i otkazao dolazak. Cenzore, međutim, ne zanimaju bilo kakva znanstvena istraživanja (na znanost se pozivaju samo onda kad im to odgovara), pa je tako Karolina Vidović Krišto, nakon Pupovčeva saborskoga poziva na kazneni progon Igora Vukića, ekspresno maknuta iz emisije „Dobro jutro, Hrvatska“.

U isto vrijeme, ovih smo dana doznali da je dično hrvatsko pravosuđe, poznato po neprijepornoj samostalnosti i neovisnosti, na posao na HRT-u vratilo Sašu Kosanovića. Na svom facebook profilu Kosanović je, naime, zapisao: „Važna obavijest za sve koji se sjećaju da sam nekada radio u neobičnoj ustanovi, poznatijoj kao HRT, gdje sam, nakon junačke borbe, teško ranjen prilikom probijanja obruča, nakon što su Karamarko i Hasanbegović na mene poslali specijalni odred pod komandom Siniše Laudata i inih. Nakon što je moje tijelo izneseno s ratišta, vjerujući da su etnički motivirani otkazi, hajke i progoni, zapravo protuzakoniti, podnio sam tužbu protiv matične hiže. Dok trepneš okom, malo više od dvije godine kasnije, dobio sam pravomoćnu presudu kojom se HRT-u nalaže da me hitno vrati na posao. O raspletu ove tragikomedije, pokorno ću javljati i dalje“.

Dakle, Kosanović – koji je međuvremenu pisao za Pupovčev „nedeljnik“ Novosti, koji iz broja u broj na račun hrvatskih poreznih obveznika bljuje protuhrvatsku propagandu – vraća se na „mjesto zločina“, pa u budućnosti možemo vjerojatno očekivati da će sudjelovati u kreiranju sličnih sadržaja kao što je vulgarna protuhrvatska propaganda iznesena u filmu „15 minuta – Masakr u Dvoru“. Ipak je Kosanović „pravovjerni kadar“. Naime, još 2011. on je na svom facebook profilu jasno deklamirao komparativne prednosti za rad na HRT-u: „ (...) Nisam završio ništa, al sam odlučio raditi na HTV-u... hvala didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi...!“.

„Dida“ i 9. udarna dalmatinska brigada poslužili su za zaposlenje, a kasnije je Kosanović svoga zaštitnika imao u notornom etnobiznismenu Miloradu Pupovcu, koji, tvrde pojedini zlobnici, već dugo vremena kadrovira po HRT-u. Nekoliko HRT-ovih novinara autoru  ovih redaka privatno su rekli da je Pupovac odavno jedan od glavnih kadrovika na HRT-u, a da je njegova moć posebno ojačala nakon ulaska SDSS-a u inkluzivnu vladu Andreja Plenkovića.

Hrvatski sabor šuti

Ne čudi stoga ni to što je Aleksandar Stanković, tvrde navedeni izvori, najzaštićeniji novinar na HRT-u koji u emisiji „Nedjeljom u 2“ može činiti što ga je volja, pa i otvoreno se izrugivati s osjećajima većine hrvatskih građana. Izrugivanja Pupovca (predsjednik njegova SDSS-a donedavno je bio lekar Vojislav Stanimirović, gradonačelnik okupiranog Vukovara koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom „poslednjeg ustaškog uporišta“, a 2008. izjavio da bi ponovno napravio sve isto), velikosrpske i projugoslavenske kamarile s Hrvatskom te hrvatskim identitetom i njezinim vrijednostima postalo je nešto uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj. Izrugivati se s hrvatskom državom i hrvatskim narodom predstavlja mainstream hrvatske političko-medijske scene. Ono nije odlika samo Pupovčevih „Novosti“, nego i HRT-a kao javnoga servisa koji se plaća našim novcem.

Umjesto da sudjeluju u izgradnji i jačanju hrvatskog identiteta, u objektivnom i profesionalnom informiranju građana, HRT je već dugo vremena u službi identitetske razgradnje i rastakanja. Neprofesionalizam, neodgovornost, mediokritetstvo, najprljavija cenzura i kadroviranje od strane političkih struktura (i onih Pupovčevih), pa i otvoreni protuhrvatski pothvati i nathvati učinili se od HRT-a tamnicu hrvatskoga duha i agitprop protuhrvatstva. U vremenu dok hrvatska mladost obija pragove europskih gradova, zgađena stanjem u državi, tamničari i agitpropovci jako dobro žive od svojega protuhrvatskog djelovanja koje je postalo najbolje honorirani posao u državi.

O svemu navedenome, kao i o tome kako se uopće zapošljava i po kojim kriterijima napreduje na HRT-u, Hrvatski sabor, kao stvarni vlasnik tog servisa, šuti. Sličan se sličnom veseli, rekli bi stari Latini. HRT financiramo svi mi, kao porezni obveznici i on je utoliko slika našega duhovnog stanja i jedan od najboljih simptoma našega propadanja na svim razinama. Bez hrvatskoga HRT-a i bez hrvatskih sadržaja, parafrazirat ćemo pokojnoga prof. dr. Branimira Lukšića, Hrvatska ostaje nedovršena država. Država iz koje mladost bježi glavom bez obzira, ali oni koju ju proglašavaju „fašističkom“ i „ustaškom“ iz nje, naravno, ne odlaze.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv.hr