Prva priča s Pantovčaka

Pin It

Predsjednica prijam

Prvi, onaj fini dojam je, nakon početka svečanosti, nakon himne uz postrojenu gardu, kad je predsjednica izišla pred uzvanike, da imamo predsjednicu lijepu, kao što je lijepa i naša zemlja. I naš narod.To nije sitnica. Zamislite samo na njenom mjestu Mesića s nakostriješenim obrvama i primitivnim viczanatlukom, s antifa naklapanjima, ili zamislite Josipovića, kroz koga se vidi postrojena četa savjetnika počevši od Dejana Jovića, pa će vam biti jasno o čemu i zašto govorim.

Kažu, kad te policija provodi, odnosno provozi ulicama grada, u ovome slučaju Zagreba, ili si uhapšen ili si državna faca. Glavna urednica Laudato TV, Ksenija Abramović je uočila rotacijska svjetla ispred našega autobusa, začuđeno mi je to rekla, a ja sam, budući da nismo imali lisice na rukama, samo slegnuo ramenima i konstatirao da smo mi – državne face. S tim su se suglasili i naši suputnici Mimomir Žužul, koji je već i zaboravio biti državna faca, te ravnateljica Jadranka, živi dokaz da Ante Nazor nema samo istančan senzibilitet za povijesne labirinte, nego i za ljepotu, što je još jedan detalj, koji ga značajno razlikuje od još uvijek službenog državnog povjesničarskog profila Jakovine, Goldsteina ili Klasića. Zgodno je bilo to što smo zbog Ksenijinoga kašnjenja s turneje po Dalmaciji i Hercegovini, praktično stizali zadnji na Pantovčak. I to je išlo u prilog našoj novostečenoj državnoj važnosti, jer, iako nas nitko nije izabrao na biralištima, a nismo ni pupovičasti Srbi, zna se po protokolu tko dolazi zadnji. Najvažnije face. Doduše, prepustili smo prednost predsjedniku Vlade i njegovoj sviti, a zatim domaćici svečanosti – Kolindi Grabar Kitarović.

Dragovoljno.

Prvi, onaj fini dojam je, nakon početka svečanosti, nakon himne uz postrojenu gardu, kad je predsjednica izišla pred uzvanike, da imamo predsjednicu lijepu, kao što je lijepa i naša zemlja.

I naš narod.

To nije sitnica. Zamislite samo na njenom mjestu Mesića s nakostriješenim obrvama i primitivnim viczanatlukom, s antifa naklapanjima, ili zamislite Josipovića, kroz koga se vidi postrojena četa savjetnika počevši od Dejana Jovića, pa će vam biti jasno o čemu i zašto govorim.

Doduše, u postroju predsjedničinih savjetnika također nije sve savršeno, primjerice ima viška Mata, ali to su sitnice u odnosu na prethodnike i njihovu svitu.

Predsjednica je blistala.

Valja se nadati

Pogotovo kad je riječima upućenim uzvanicima i narodu putem prisutnih medija, istaknula neobično važne dvije stvari među zadaćama novoformirane države u njenome kratkom povijesnom putu – uključivanje iseljene Hrvatske u državni poredak zemlje i duhovnu obnovu nacije. Ako tome pridodamo riječi kojima je započela svoju čestitku uoči Dana državnosti hrvatskom narodu – „Hrvatice i Hrvati, državljani Republike Hrvatske“, može se govoriti o, ne samo svečarskoj i protokolarnoj atmosferi, nego i o važnim naznakama s najvišega državnoga vrha. Što se mene tiče, ja sam došao na svoje. Možemo govoriti o vrlo lijepom povjetarcu, koji kao i puno sitnica tijekom zadnjih i turobnih, i  lijepih istovremeno, mjeseci, ukazuju na novo razdoblje pred nama. Makar samo ukazuje. Jer, nadati se da neće te riječi biti samo bljesak u ovoj prigodi, kao što je bilo Plenkovićevo isticanje ratne odštete Srbiji prigodom dolaska Vučića, o kojoj nije ni zucnuo kasnije, ili kao najava formiranja Vijeća za suočavanje s prošlošću, čije najvažnije stavove o nužnosti znanstvenoga istraživanja više nikada nije ni pomislio spomenuti, a kamo li operativno provesti u djelo. Ali valja se nadati.

Ne znam jesu li se možda dogovarali predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić o naglascima u porukama naciji, ali neobično je lijepo uočiti esencijalnu sličnost tih poruka. Utoliko ljepše ukoliko sam sigurniji da se nisu dogovarali, što će reći da i na tim razinama, na dva brda zagrebačka, postoji jasna svijest o stanju duha nacije i realnom stanju zemlje Hrvatske, te jasna odlučnost da se upravo porukama s tih brda naznači neki novi početak. Ako ništa drugo, da se natjeraju stanovnici srednjega brda na razmišljanje.

Kardinal je uzeo kao polazište prispodobu iz Evanđelja s čuvenim Isusovim riječima, koje se tako antifašistički zlorabe u Hrvatskoj da čovjeka obuzme mučnina – Dajte caru carevo, a Bogu Božje, i teološki briljantno objasnio smisao te Isusove poruke, prevodeći ju na pitanje savjesti u politici, javnome diskursu i kršćanskom djelovanju,  poslao poruku državnim dužnosnicima u prvom i svakom drugom redu crkve Sv. Marka, ali i hrvatskom narodu, pri čemu ovdje želim posebno apostrofirati njegov obrazovaniji dio, prije svega akademsku i u ovome slučaju s povodom naglašavam – novinarsku strukturu. Uvijek me mučila ta razina i stil kardinala Bozanića, jer se iz puno razloga pribojavam interpretativne refleksije njegovih riječi, a to, ta interpretativna refleksija u krajnje neuravnoteženom društvu, gdje upravo oni kojima govori i koje poziva na savjest, imaju golemu nadmoć i najčešće se izruguju i savjesti i moralu, ali i Isusu, tumačeći na izopačen i manipulativan način njegove poruke i kršćanstvo u cjelini; pa često poruke kardinala Bozanića zaguši ta interpretativna neravnoteža u najširoj javnosti i od njih stvori interpretativnu suprotnost izrečenome.

A njega ostavlja nedovoljno shvaćenim u najširoj javnosti, iako je s više svojih poruka esencijalno obilježio razdoblje kroz koje Hrvatska prolazi od kada je zagrebački nadbiskup. Dometi poruka uvijek su određeni i njihovim razumijevanjem. Jer, nisam usprkos prvotnome dojmu, primjerice o Plenkovićevom vrhunskom obrazovanju, odavno siguran da se ne radi samo o zanatskoj uvježbanosti umjesto uistinu širokoga obrazovanja, a da Jandrokovića i kompaniju ni ne spominjem, jer njima godinama samo rastu uši, koje im služe kao radari za prilagođavanje novonastalim prilikama, pa se s razlogom pribojavam, da će se Bozanićeve riječi ili javno prigušiti ili shvatiti kao potvrda svemu onome, što one - ne znače.

E tu dolazimo do novinara.

Brojna postrojba Kaze Bačića

Na državnom druženju kod predsjednice bilo je puno novinara. Puno, nepodnošljivo puno ih je i nedostajalo. Doduše, puno više među uzvanicima nego među izvjestiteljima. Televizije su se vidljivo razlikovale. Čak su izvjestitelji i fizički odgovarali onome što nude svojim programskim sadržajem, nekako otprilike kao što je jedan moj  prijatelj nedavno rekao, da mu se čini da kućni ljubimci, naročito psi, postaju s vremenom sve sličniji svojim gazdama i njihovim navikama. Tako i izvjestitelji svojim programskim politikama.

Pa je primjerice bilo lako uočiti razliku između Laudato TV, čija je izvjestiteljica te večeri bila dražesna Mateja, i Nove TV, čiji je novinar na zadatku bio Bago. A što bi tek bilo da je Ksenija dovela cijeli svoj postroj s Laudato, Mirtu, Nadu, Kristinu? Ne treba tražiti Antu Nazora i njegov senzibilitet za ljepotu, da bi stvari bile jasne o programima.

Zato je Kazo poveo Smrtića kao uzvanika, što je daleko bolje nego da je recimo poveo Stipu Alfiera. Teško bi se čovjek oteo izazovu, da je Stipe bio uzvanik, a pogotovo izvjestitelj, pozvati osiguranje i zatražiti dodatni pregled, da ne skriva kakav mitraljez, jer njegovo novinarstvo i demonstracija dnevnika je bila – mini uloga Bate Živojinovića u mnogobrojnim partizanskim filmovima dok se tukao s mrskim neprijateljima. Srećom, rekoh – nije ga bilo. Nesrećom, još je urednik.

Kazo Bačić je na Pantovčak doveo brojnu postrojbu. Iako sam pred gradskim poglavarstvom sa zanimanjem promatrao sve te tipove, koji se užurbano veru stepenicama Bandićeve utvrde, pa s blaženim osmijehom na licu i puni važnosti silaze nakon što su im sigurnjaci rekli da nisu opasni za državu i da mogu na Pantovčak, nisam uočio takvu brojnost Kazinih trupa.

Tko zna, možda ih je Kazo prebacio nekakvim vojnim kamionom, kako li.

Ali, prvi je dojam, da se malo tko među njima promijenio. Ne mislim na novinarstvo, jer tu spasa nema. S obzirom da ih, što s televizijskoga ekrana, što neposredno podosta poznajem, dojam je jedino da su im u zadnjih par godina većini – porasle uši. Recimo, nisu izvjestiteljici Mirjani Posavec, nisu ni Karolini Vidović Krišto, ali to ne mijenja opći dojam, jer je Mirjana radila, a Karoline nije ni bilo. Postoji uzrečica, ne bez realnoga razloga, onoga evolucijskoga, da su uši najsigurniji instrument za preživljavanje u kaotičnim društvenim odnosima. One služe za osluškivanje vjetrova, pogotovo ako vjetrovi uvijek pušu s istih uzvisina, a u Zagrebu pušu, pa se stjecajem evolucijskih okolnosti i nužnosti preživljavanja, kao kod antilopa u preriji, ili zečeva u šumama, ušima spašava život i opstanak. E, kod velike većine Kazinih uzvanika na državnoj svečanosti sam uočio porast ušiju, jedino kod Kaze, kao kod pravog šefa raste nešto drugo. To ćemo ostaviti čitateljima za pogađanje. I, moram priznati da je Kazo djelovao prilično zabrinuto, hodao je gore dolje, između ljudi, pojavljivao se iznenada na različitim mjestima, zraknuo pogledom okolinu, nestao, pa se opet pojavio na nekom drugom mjestu iza druge skupine ljudi, pa sam stekao dojam da smo opkoljeni s puno Kaza. Ali, tako je valjda kad si važan i ravnatelj državne HRT-a. Moraš moći opkoljavati. Nisam pitao kolegice Marju i Silvu je li ih strah Kaze, vidio sam da se ni Osor Barišić, ni Ksenija ne boje, ni Luka Budak se nije tresao, ali bome sam se ja osjećao sigurnije u njihovom društvu. Doduše, sigurnost ljudima ulijeva i svijest, da čim je Silva tu, u blizini su sigurno i Gugo i Rora, utoliko sigurnije ukoliko ih ne primjećuješ, jer oni neprimjetno obavljaju svoj posao, a poučen iskustvom sa Sabora HDZ-a vidio sam da tu nema mrdanja kad su ta dvojica nazočni. I da ti nikakav Kazo ne može ništa, makar da je postao i Andrija Mikulić. A hoće se ti tipovi i transformirati, da ne mislite da je to samo onako.

Jedino sam siguran da se Drago Ćosić ne može transformirati, jer njemu umjesto ušiju raste jezik, pa bi Kazo, kad  već nema koga boljega poslati u Rusiju, mogao nabaviti sendviče, da Drago ponekad zašuti i ne demonstrira toliki provincijalizam i oduševljenje suparničkim navijačima i uzdizanjem svega i svakoga. Valjda nema fašizma na vidiku, pa mora drobiti i davati u beskraj o argentinskom treneru, sucima, islandskim navijačima, ukratko svemu i svačemu, a najmanje o – Hrvatskoj. Ali, Kazo k'o pravi ravnatelj, takve spremi na put, jer bi počeli, da su uzvanici, urlati Pantovčakom a onda bi osiguranje mislilo ne daj Bože da se Furio Radin uneredio, pa bi bilo svašta.

Evolucijski procesi

Nevolja s ušima, koje rastu na HRT-u je to, što nakon prestanka rada na toj televiziji i na radiju, neće prestati rasti, jer takve uši postanu kao trava. Čim kiša pada, rastu. I gotovo. A Bandić nema u Holdingu tehnologiju šišanja ušiju, niti HRT s njim takav ugovor. Evo, primjerice kod kolege Siniše Kovačića. Iako ga nisam vidio među uzvanicima, onako krupnog i korpulentnog, kako i pristaje izgledu čovjeka s vizijom i proslavljenom intelektualcu, siguran sam zbog izjave koju je dao portalu direktno hr., da mu uši nisu prestale rasti. Zapravo, po svemu, Siniša je uši spleo u pletenice i vuku se za njim kao rep kolumbijske mladenke. Čovjek se istinski muči gledajući nevolje kolegica i kolega na HRT-u, njihovu neslobodu, strah, i nariče nad sudbinom kolegice Karoline Vidović Krišto, da su i meni uši počele rasti, a čuo sam da se i Maštruko iz Programskog vijeća gotovo rasplakao. Siniša je kažu obrazovan čovjek, čujem čak i nastavnik na sveučilištu, s velikim ušastim iskustvom, jer profesionalni biljeg bez velikih ušiju iza njega je stvarno teško pronaći, nariče nad stanjem u novinarstvu, zaziva znanje, a ostat će zapamćen po zalaganju za „Katjinu viziju“ u razvoju HNiP-a, koja se svodila na to da se ništa ne radi, tu i tamo zavuče ili podvuče kakvoj vlasti, malčice dodvori Bandiću i Mikuliću, eliminira ekstremiste, koje je Pupovac obilježio i uključi centriste s potvrdom o uporabi zaduženih certifikatora novoga vremena - Andrije, Andreja, Darinka i Milorada, po potrebi krivotvori statut radi obračuna s pametnijima od sebe i uništi jednu organizaciju, koja je mogla poslužiti kao instrument utjecaja na one koji uništavaju novinarstvo nad kojim Siniša naš nariče. A usput, ističući zasluge za razvoj novinarke Karoline Vidović Krišto, zaboravio je istaknuti da ju je upravo njegova uprava smjenila na treptaj oka antifa, perući prohrvatsko - prokršćanske ruke od nje i od novinarstva, na isti način i s istim obrazloženjem kao i Radman.

To se zovu krokodilske suze, iako ne znam da krokodili imaju tako velike uši.

Uši, kako rekoh, odaju evolucijske procese pogotovo u današnjem hrvatskom društvu. Rastu li, znači da si zapustio savjest i razum, a ako se pri tome deklariraš kao kršćanski novinar, i još uz to preuzmeš ključnu poziciju u katoličkim medijima, lako bi se moglo dogoditi da umjesto ušiju nama katolicima navale rasti rogovi. Nadam se samo da biskupi imaju rješenje, te da neće očekivati od Bandićeva Holdinga spas. Zamjenjujući dugim ušima savjest i razum, odnosno znanje, zanemaruju se izravno darovi Duha Svetoga, pa se načela svode na Plenkovićevo, Reinerovo ili Šuičino interperetativno kršćanstvo.

Nasuprot Bozanićevoga ili Košićevoga.

Marko Ljubić/hkv.hr