Plenki je malo nervozan: Zna li što s takvima rade u Africi?

Pin It

A zna li Plenković što bi u nekim dijelovima Afrike napravili s ovako jednim lijepim, bucmastim bijelcem kad bi od njih radio majmune, kao što od nas radi majmune? Iako je politički nekorektno to spominjati, neki običaji u Africi sporo umiru, a bili su im skloni i neki Titovi nesvrstani prijatelji, poput Idi Amina, bar se tako pričalo

Misli li Plenković dovesti Hrvatsku na razinu Afrike?

Tko se ne sjeća rečenice „Laki je malo nervozan“, pokojnog Pavla Vujisića, iz kultnog jugoslavenskog filma „Maratonci trče počasni krug“? Literarni izvornik je, usput rečeno, fantastična kritika Titovog režima koja je nekako prošla cenzuri ispod radara, možda zato jer je redatelj prebacio radnju iz sedamdesetih godina, kad se izvorno događa u knjizi, u tridesete. 

Ovih dana je Plenki malo nervozan, jer Briselci trče počasni krug. Kad oprezan i iskusan profesionalni političar poput njega, tip koji je u stanju govoriti satima i ne reći baš ništa, koji je u stanju biti dvosmisleniji i neodređeniji od proročica iz Delfija i babe Vange zajedno – tako da nikad ne ispadne da je obećao nešto što nije ispunio ili da nije obećao nešto je napravio, od ratifikacije Istanbulske do pedale Hasanbegoviću – ispali kako je u nekim zemljama Afrike i Srednjeg istoka „takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju hrvatski standard”, onda to znači da je pod jako velikim stresom i da je situacija puno gora nego što mislimo. Valjda je stres i razlog debljanja.

A zna li Plenković što bi u nekim dijelovima Afrike napravili s ovako jednim lijepim, bucmastim bijelcem kad bi od njih radio majmune, kao što od nas radi majmune? Iako je politički nekorektno to spominjati, neki običaji u Africi sporo umiru, a bili su im skloni i neki Titovi nesvrstani prijatelji, poput Idi Amina, bar se tako pričalo. 

Jasno da Hrvatska nije u Africi, niti se treba s njom uspoređivati, pa tamo su prije sto godina još živjeli u plemenskim zajednicama, na prijelazu iz kamenog u željezno doba. Južno od Egipta nisu poznavali kotač sve do dolaska bijelih kolonizatora, a kamoli da bi poznavali pismo, ustroj države, zidane zgrade i takve stvari.  Kao što je kretenski povlačiti bilo kakve paralele između Hrvatske i Njemačke i pitati, zašto Hrvati tamo imaju plaće kakve imaju i Nijemci, a tu kakve imaju tu? Misli li itko stvarno da markica „Made in Croatia“ vrijedi koliko i markica „Made in Germany“, da ostalo ne spominjemo?

No, jasno je isto tako da u Africi postoje države koje i te kako napreduju, koje su uspješne, mjereno afričkim mjerilima, jasno. Botswana, recimo, koja je 2011. dosegla BDP od 7600 dolara po stanovniku. Dosta manje od Hrvatske, ali puno više nego što je Juga ikad imala. I više od susjedne Južne Afrike, koja je u vrijeme moje mladosti imala standard usporediv s europskim državama. Ta ista Botswana, danas jedna od najbogatijih i najuspješnjih zemalja subsaharske Afrike – iako je u tom dijelu svijeta „uspješnost“ vrlo relativan pojam – je u godini mog rođenja imala više nego sto puta manji BDP po stanovniku, tek 71 dolar!

Naravno, tamo je nacionalizacija zabranjena ustavom, privatizirano je sve i za razliku od većine afričkih država nema socijalističkih tendencija, dok su Južna Afrika i Zimbabwe prošli suprotan razvojni put – od visoko razvijenih država do propalih ljevičarskih satrapija u kojima caruju korupcija, kriminal, a u Zimbabweu, nekoć žitnici Afrike i – glad. 

Ivica Šola je, pak, nedavno u kolumni upozorio na  Ruandu, gdje BDP već godinama raste po vrlo visokim stopama, i koja je nakon rata – koji se događao otprilike kad i naš, samo je bio puno krvaviji – uspjela ostvariti dugo razdoblje snažnog prosperiteta, zahvaljujući radikalnim strukturnim reformama, liberalizaciji i olakšicama za strane ulagače, te dobrom iskorištavanju novca iz zapadnih fondova. Šola upozorava da Svjetski ekonomski forum stavlja vladu Ruande na sedmo mjesto po učinkovitosti u svijetu – naša je u vrijeme Milanovića bila među par zadnjih, a ni sad nije puno bolje. Usto, i da su u Ruandi pokrenuli program povratka onih koji su iselili iz nje. Evo vam Plenković, dajte nam Kagamea, kaže Šola! 

Plenković u kontekstu i izvan njega

Postoje, da parafraziramo premijera, i lošiji premijeri od njega. Ako vam je to neka utjeha. Ali ih je malo, i daleko su. A postoje i puno bolji, pa čak i u Africi. Uvijek postoji netko kom je lošije, tko je gladan, to je više nego jeftino – kao uostalom i lamentirati „zašto kod nas nisu plaće kao u Švicarskoj“.  Jer nismo Švicarci. A nismo ni Bušmani, pa je zato bolje nego u Africi. Suočen s jednoglasnom osudom nes(p)retno sročene izjave, premijer se pokušao iskopati demantijem. Pa se još više zakopao.

Ne mislim se ovdje, za razliku od većine komentatora, praviti blesav – najlakše je sprdati Plenkovića zbog Afrike i jasno je da je, kad se te riječi stave u kontekst cijele izjave, on zapravo želio reći kako nizak natalitet nije povezan sa standardom i kako bi pola Afrike idućih godina moglo useliti u Europu, pa i u Hrvatsku. 

Ali, pametan političar mora znati kako će njegove riječi u javnosti biti protumačene, naročito kad traži jadne izgovore za neuspjehe! Takvo poskliznuće je nešto što je bilo tipično za Milanovića koji nije previše razmišljao o tome što lupeta, ne za uvijek (pre)opreznog Plenkovića, koji mjeri svaku riječ i tim više upućuje da Plenković nije sav svoj i da je pod ogromnim stresom zbog nesklada između očekivanja. Kao uostalom i debljanje, koje nije zaobišlo ni Milanovića.

No, niti demantij nije previše pojasnio – je li Premijera strah da bi velik broj Afrikanaca, iz zemalja u kojima je natalitet ogroman, a glad sveprisutna, mogao doseliti u Hrvatsku – ili to priželjkuje, kao „rješenje“ demografskog problema? Ako je ovo potonje, ako kani prenijeti multikulti-kampf gospođe Merkel u Hrvatsku, onda je to još gore po njega! 

Jer, možda nam je stupanj korupcije u državi sličan onom afričkom, ali bar smo po stastitikama običnog kriminala među najboljima na svijetu. A dolazak velikog broja imigranata, dokazano, neće smanjiti korupciju, ali će povećati nasilje. 

Ovdje, na koncu, uz demantij treba spomenuti i neke reakcije na njegovu izjavu koje su još gluplje od izjave same – jedna kolumnistica, inače uglednih i ozbiljnih dnevnih novina, išla je dokazivati kako neke zemlje u Africi imaju veći BDP od hrvatskog. Pa nas je tako, kaže, i Nigerija prestigla. Ali je zaboravila spomenuti kako se radi o ukupnom BDP-u, a ne onom po stanovniku, a uspoređivati ukupni BDP zemlje od 186 milijuna stanovnika i one od 4 je, ipak, nedostojno bilo kojih novina. Da, novine ponekad koriste statistike koje idu u korist onom što žele dokazati i manipuliraju selektivnim prikazom podataka, ali i tu bi trebalo bar držati privid ozbiljnosti. Je li autorica glupa ili se samo pravi, teško je reći. Sličnost posla novinara i političara je da se i jedni i drugi često prave gluplji nego što jesu. Pa na kraju takvi i ostanu. 

I da, BDP Nigerije po stanovniku je i dalje jedno pet puta niži od našeg. Što, jasno, nije neka utjeha, ali je još manje utjeha da su nam i novinari na afričkoj razini, ne samo korumpirani političari. 

Mini summit za maksi blamažu

Nije to bila jedina pametna od Plenkovića proteklog tjedna. Hrvatski premijer, Andrej Plenković,  izjavio je u nedjelju u Bruxellesu da neće biti prihvatnih centara za migrante na „Zapadnom Balkanu“,  te da su na mini summitu o migraciji, čelnici 16 zemalja Europske unije, uglavnom, razgovarali o prihvatnim centrima izvan EU-a.

“Razgovaralo se uglavnom o mogućnostima prihvatnih centara koji bi bili izvan teritorija EU-a, nije bilo rasprave da bi to bilo unutar EU-a. Naprotiv, ideja je da se po uzoru na dogovore s Turskom, Jordanom, Libanonom pronađu rješenja koja bi spriječila veće migracijske valove u budućnosti”, vadio se Plenković pred novinarima nakon završetka mini summita o migracijama i azilu na koji se odazvalo 16 zemalja članica EU-a, a koje je zanimala prije svega informacija da se razgovaralo o gradnji spomenutih centara na tzv. „Zapadnom Balkanu“. No, ni Srbija, ni BiH nisu u EU-u! Što je Plenković, zapravo, želio reći? To da centri nisu planirani unutar EU-a je jasno, no  nije jasno hoće li biti na tri kilometra od hrvatske granice ili u Jordanu!

Donekle je stvar pojasnio u nastavku, rekavši: “Moj je dojam da od tih spekulacija da bi to bilo u našem susjedstvu neće biti apsolutno ništa“.  Što ako ga dojam, kao i puno puta do sada, vara? Jer, Merkel i Macron stalno mijenjaju svoju politiku!

U vrijeme kad Italija i Austrija za 180 stupnjeva mijenjaju svoju imigracijsku politiku, kad Italija iz svojih luka vraća brodove trgovaca ljudima (koji sebe zovu „humanitarcima“), a zemlje skupine V4, Višegradske, se ne žele uopće odazvati takvim „summitima“, on odlazi, kao jedan od rijetkih preostalih podanika Angele Mekel u istočnoj Europi, na summit na koji nije došlo pola članica EU-a. 

I umjesto da pristupi toj skupini, uvede Hrvatsku na velika vrata u Višegradsku, on lamentira s jednom Merkel koja kaže da su – „svi odgovorni za sve“! Umjesto da joj kaže: „Ne, frau Merkel, nisu svi odgovorni za sve, nego ste vi odgovorni za sve, vi i Macron ne možete naređivati ostalima tko treba primiti koliko imigranata koje ste vi pozvali i zbog kojih ste srušili europski sustav kolektivne sigurnosti“, i time samo doprinosi svom imageu bezličnog i bezveznog eurobirokrata kojeg, budimo iskreni, boli džon za Hrvatsku i kojem je mjesto premijera RH samo odskočna daska za dalju karijeru u Bruxellesu.

Malo vas je, al’ ste…

Svake godine mainstream mediji naširoko izvješćuju o velebnim skupivima u Kumrovcu za 25. svibnja i sličnim antifašističkim događanjima. A ovaj put,  na Dan antifašističke borbe, baš nigdje nije bilo izvješća s najavljenog okupljanja na Trgu Republike Hrvatske, bivšem „Titovom“ trgu, kojeg su organizirale Antifašistička liga, Savez antifašističkih boraca i antifašista i Savez društava Josip Broz Tito Hrvatske. 

Na kraju, sve te organizacije potpomognute Radničkom frontom i još nekima, uspjele su skupiti jedva stotinjak ljudi, i to pretežno treće životne dobi. Neke i u kolicima. I to takvih koji s radom i radnicima nikad nikakve  veze nisu imali, jer su cijelog života ugodno živjeli od svog „antifašizma“. 

I tako smo opet gledali tužan prizor nekolicine starih redikula, ekstremista iz staračkog doma, koji su mahali nekim davno zaboravljenim zastavama sa srpovima, čekićima i petokrama, lupetajući kako su oni, petokrakaški petokolonaši, jako napredni.  Kad se pogledaju slike zastava, parola i okupljenih, jasno je zašto TV kuće i mediji, inače skloni takvim ideološkim idiotarijama iz pretprošlog stoljeća, nisu objavili ništa. Skup je djelovao više nego patetično i jadno, s upadljivo malim brojem sudionika. Samo su Pupovčeve „Novosti“ napisale, „Bilo je tu mnogo ličnosti iz javnog života“, ne prevodeći srpsku brojku „mnogo“ na neku od konkretnijih, hrvatskih. I ne navodeći tko su te „ličnosti“ bile: na fotografijama se vidi jedino Ivu Josipovića, od javnih ličnosti koje nisu profesionalni antifašisti.

Gledajući ih, čovjek bi se taman ponadao da će konačno izumrijeti i prestati nas voditi u bolju prošlost, kad već, dok su bili na vlasti, nisu uspjeli osigurati bolju budućnost. I da će nakon svega – od pada Berlinskog zida do propasti preostalih socijalističkih ekonomija, poput Venezuele i Zimbabwea,  uz prateće glad i nasilje – možda netko od njih i doći pameti. 

Ali ne, onda se među svom tom gerijatrijom koja živi od mirovine dede koji ju je dobio na dva lažna svjedoka, pojavi „mladi antifašist“, Aleksandar Dolić (tako je predstavljen, što radi osim što se profesionalno bavi antifašizmom, ne zna se), koji smatra da su poduzetnici (tzv. poduzetnici, kako on kaže) zapravo robovlasnici, koji smatra da u Hrvatskoj treba postojati posve besplatno obrazovanje,  od vrtića do doktorata i zdravstvene usluge dostupne svima (kao da to ne postoji, samo je pitanje tko to plaća) i koji pred svim tim antifama kod kojih, valjda, i peta generacija živi od dedine boračke izvali da „privilegirana braniteljska kasta ovo društvo već 25 godina drži kao taoca“, te pozove na borbu protiv „pravog neprijatelja“, a to su, po njemu, „Kaptol i kapitalističkim virusom zaražena Vlada“.

„Kapitalizmu je fašizam zadnja linija obrane. Ta je linija ženomrzačka, homofobna, ksenofobna i krši sve moguće oblike i pojave radničkih i ljudskih prava“,  poručio je.

I na sve to, Pupovčeve „Novosti“ mrtve-hladne napišu kako „nije bez osnove izjava jednog od učesnika: ‘Kad želiš skupiti normalne ljude u gradu, organiziraj antifašistički skup.’“

Ako tako izgledaju i razmišljaju normalni antifašisti, kako tek izgledaju i razmišljaju oni koji nisu normalni? 

Porsche kao domaća marka

Poznato je da su Hrvati tolerantni ljudi, koji će sunarodnjacima tolerirati sve, osim uspjeha. Stoga me ne čudi da su na vijest kako je Porsche uložio novac u Rimac Automobile, kupivši udio u kompaniji od 10 posto – što je u automobilskom svijetu uobičajen način sklapanja strateških partnerstava, ponovo, kao od ose ubodeni, krenuli razvezivati svoje teorije o tome kak taj Rimac ionak niš ne dela, niš ne zna, nema pojma…

Dakle, Porsche je tri godine radio due dilligence Rimčeve tvrtke, dubinsko snimanje, pratio sve što se događa, svakog zaposlenika i svaki projekt, ali, eto, Rimac je i njih prevario. Rimac izgleda može prevariti svakog i svakom prodati maglu, osim sveznalicama s hrvatskih šankova. 

Oni znaju da je taj Porsche glup jer, umjesto da uloži pare u njih prepametne koji znaju da je Rimac jedna bosančina tulava katolibanska iz Livna koja prodaje maglu i koja je napravila firmu samo od čaćinih ukradenih para i državnih poticaja, što su logikom Kolumbovog lijevog jajeta mogli i oni, samo kad ne bi bili tako pošteni i pametni ko što jesu, daje pare prodavaču magle koji nikad nije napravio niti jedan auto, kamoli prodao. A ako i jest, onda se taj auto zapali kao šibica, naročito kad  ga Hammond vozi. 

Uzroci takvog ponašanja, odnosno poremećaja, su očiti. Jer, Rimac je dokaz da je i u Hrvatskoj ponekad moguće uspjeti svojom pameću, bez pomoći politike i na pošten način. A time brojni neuspješni Hrvati ostaju bez izgovora za svoj promašeni život. I svi će oni radije rušiti svakog Rimca u državi čim digne glavu iz žabokrečine osrednjosti, što je stara hrvatska navada i jedan od osnovnih uzroka višestoljetnih neuspjeha Hrvatske, kao zajednice na političkom i gospodarskom polju.

Navijač Pilsel i drugi štakori

A da je omalovažavanje svega domaćeg i hrvatskog popularno i u sportu, dokazuju dvije stvari. Prva su plakati s likovima štakora koji su, očito, aluzija na Modrića i Lovrena. Pozadinu ove kvaziduhovitosti ne treba objašnjavati: U prošlom sam broju pisao o fenomenu zlobe i zloće u Hrvata, koji se ovdje manifestira preko filozofije „Mamić je lopov, minirajmo reprezentaciju jer je to njegova privatna reprezentacija“. Ne, to je i dalje reprezentacija Hrvatske! Pa i FIFU je vodila mafija, uostalom – godinama!

A onda se takvi poput autora tih plakata bune kad ih se nazove „pacovčad“, kao što je uradio novi zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Davorin Karačić.

Drugi primjer je neuništivi Drago Vjeran Jovo Carlos Grković i tako dalje,  za prijatelje Pilsel. Koji je rekao kako on ne može navijati za ljude u crnom. Ustaše su to njemu i zbogom. Nacisti. On je antifašist i navija samo za one u crvenom. Iskreno, nije da je ikog u ovoj državi briga za koga će Pilsel navijati i nije da je ikog u ovoj državi previše briga za bilo što, što se tiče Pilsela, ali budimo realni: takve stvari postoje i događaju se samo u Hrvatskoj i nigdje drugdje na svijetu. 

No, ja ne bih rado bio na mjestu Pilsela i hrvatskih jugofašista, pardon, antifašista. Prvo je „ekipa u crnim dresovima“ postala svjetski hit, zahvaljujući sjajnoj pobjedi nad Argentinom, a potom je dan kasije, na sam dan antifašističke borbe, antifašistička Srbija poražena od Albanaca. A sad još i pobjeda nad Islandom! Ne mogu navijati za „Mamićevu reprezentaciju“ i to još u crnom, a ne mogu očito ni za Island, koji je prvi od svih država priznao neovisnu Hrvatsku. Lajte kere Jakobsfelda, rekao bi Slavko Štimac.

Monty Python stručnjaci

O temi demografije zadnjih dana raspravljaju svi i izgleda da svatko ima neku svoju ideju i svoje rješenje. Pa je tako Slobodna Dalmacija anktetirala „stručnjake“ oko toga što nam je činiti. I dok je jedan od stručnjaka stvarno stručnjak za demografiju – iako su neke njegove izjave iz prošlosti, poput one da je „surovi kapitalizam“ kriv za izumiranje Europe, kao da ljudi sele u zemlje s više socijalizma, poput nacionalizirane nam Hrvatske, iz onih koje više naginju kapitalističkoj strani, poput Irske i Njemačke, a ne obratno – Nikola Visković je stručnjak jedino za nekontrolirano ljevičarenje i pričanje gluposti, unatoč statusu profesora prava. Mislim, kakav i koliko ozbiljan čovjek se može učlaniti u Kapovićevu Radničku frontu?! Zanimljivo, onako usput, da tu stranku mediji nikad ne apostrofiraju kao ekstremističku, iako ona to jest po svim kriterijima, dok to redovito rade s AfD-om.

Koji su prijedlozi Viskovića za rješavanje demografske katastrofe koja je, usput rečeno, u velikoj mjeri nasljeđe komunizma i prisutna od Baltika do Rumunjske, a u Hrvatskoj pojačana time, da smo članica EU-a?

„Imamo taj slobodan prostor u Lici, Slavoniji i Krajini, gdje bi se sirijski pastiri mogli baviti ovčarstvom i proizvoditi meso i vunu za Saudijsku Arabiju. Srpska imanja treba vratiti Srbima, ali im treba stvoriti infrastrukturu, samo što oni nisu zainteresirani: neki su se smjestili u Bosni ili Srbiji, a njihova omladina bježi s Balkana u Irsku i Njemačku. Srbi i Sirijci bi trebali naseliti te napuštene krajeve: Srbi za stalno, a Sirijci privremeno, ako žele. Ali Kolinda i 90 posto Hrvata mrze strance i oni će tražiti Ukrajince, jer su po konzervativizmu i desničarenju bliski nama“, lupeta Visković.

Prazan prostor? Imigranti doseljavaju u gradove, ne na „prazan prostor“, jer u praznom prostoru posla ionako nema! Za koga ćete raditi tamo gdje nema ljudi? Otvorit ćete dućan sred Velebita ili frizeraj u šumi? Srpska imanja vratiti Srbima? Vraćena su, samo kako sam Visković kaže, oni ne žele živjeti ovdje! Vuna i meso za Saudijsku Arabiju? Zašto bi, idiote, Saudijska Arabija uvozila vunu iz Hrvatske, i to još proizvedenu od Sirijaca, a Saudijci mrze Sirijce?  I koliko bi ta vuna koštala, kad i mi uvozimo jeftiniju vunu iz Australije i Novog Zelanda? Ukrajnici bliski nama u desničarenju? A sirijski isilovci su, valjda, ljevičari???

Ostatak Viskovićevih teorija ne treba ni spominjati. Moram priznati da mi za neke ljude nije jasno kako su dospjeli gdje su dospjeli u životu. Ali me nimalo ne čudi da samo takvi dospijevaju u novine. Oni koji b,i možda, imali što pametnog za reći, puno teže.

Marcel Holjevac / 7Dnevno