Lako je penzionerima koji imaju žive roditelje

Pin It

Image result for plenković afrika

Ne postaješ pametniji ako se uspoređuješ s lošijima od sebe. Čini se kako je precjenjivanje vlastitih i podcjenjivanje tuđih sposobnosti postalo jedina mjera naše politike. Samo tako se može objasniti kada se najgori u prvoj europskoj ligi hvali prvim mjestom u drugoj afričkoj ligi.

Pobjeda za pobjedom, igraju najljepši nogomet, Hrvati prvi u grupi. Kako je divno pratiti taj pobjednički ritam koji nam nude naši nogometaši iz utakmice u utakmicu! Priznanja uspjeha stižu sa svih strana, pa nas tako njemački tisak hvali kao najbolju sportsku naciju na svijetu. Trud, odricanje i teški rad se uvijek isplate, pa to onda lako prepozna i prizna čitav svijet.

Pa, kako onda pisati o politici dok traje svjetsko prvenstvo u nogometu? Nisu li politika i sport antipodi? Dok u loptanju imamo skup jednostavnih, strogih i svima razumljivih pravila, pa sav uspjeh ovisi o timskom radu igrača, njihovom umijeću i samopožrtvovanosti na terenu, u politici su upravo te vrline najmanje na cijeni. 

Tako, dok mi gledamo nogometne virtuoze, kod kuće politički cirkus. Dok mi pratimo loptu, netko se lopta s našom budućnosti. Izgleda da je ovo svjetsko prvenstvo došlo politici kao naručeno, kako bi iza nogometnih pobjeda sakrili vlastite neuspjehe i poraze. Nogometaši su političarima ukrali show, pa su ovi, čini se, upregli svo svoje cirkusko umijeće kako bi se nadmetali za vidljivost i došli u prvi plan.

Oporba je u posebnom natjecateljskom modu – odlučili su promijeniti vođu. Tako su se skupili sposobni u SDP-u i krenuli rušiti nesposobnog vođu. Skupili se i napisali pismo. Akcija je toliko pomno isplanirana, da su pismo zaboravili potpisati. Koliko su samo sposobni oni koji  ne mogu srušiti onoga kojega nazivaju nesposobnim? Neki su izgleda nenadmašni u vlastitoj nesposobnosti. Stranka za vođu tvrdi kako ih vodi u propast, čini se kako njemu ni to ne ide baš od ruke, pa mu oni pomažu ubrzati procese.

Za razliku od nogometa, u politici stvar stoji obrnuto: pravilo je da je sebičnost karaktera uvjet da vas uopće uzmu u razmatranje, nesposobnost je garancija da ćete daleko dogurati, a odlaganje donošenja odluka karakteristika koja se traži od pravog vođe. Tu su najviše na cijeni akrobatika istine i alkemijsko umijeće pretvaranja poraza u pobjede.

Dok se naši Vatreni nadmeću u društvu najboljih, gdje uvjerljivo nadigravaju svoje protivnike, kod kuće smo prisiljeni gledati kako uvijek baš najgori i najnesposobniji sjede na vrhu i diktiraju tempo ostalima. U toj selekciji mediokritetstva počiva naša stabilna stagnacija. Ta stabilnost se našla pod ugrozom naroda, koji želi neke tamo referendume. 

Kako u politici ne pobjeđuje onaj koji glasa, već onaj koji broji glasove, tako je vlast nema izbora nego se zaštiti od tog napada. Treba provjeriti svaki pojedinačni potpis, jer onima koji viču “u boj, u boj, za narod svoj” nije za vjerovati. Koga angažirati za taj zahtjevan zadatak, ako ne stručnjaka za potpise? Pa odgovor se nudi sam po sebi. Tko može bolje od gospodina Sauche provjeriti vjerodostojnost referendumskih potpisa? Izgleda kako je vlast  najbolje sredstvo za rehabilitaciju devijantnih ponašanja, ali ovaj terapijski uspjeh vlasti vrijedi zabilježiti.

To je vlast koja se odbija suočiti sa stvarnošću. A ta stvarnost govori kako nas je sve manje. Oni koji su politički toliko definirani da nije jasno jesu li pošli ili otišli, govore kako nam je potreban “pokret ostanka”. Alternativa ostanku je odlazak. Zato je nama potreban pokret “opstanka”. 

Opstanak zahtjeva nadu. Opstanak znači radno mjesto. Opstanak mora biti jedina alternativa ovoj neizdrživoj atmosferi besmisla. Opstanak je uvjet ostanka. Nema opstanka ako nema djece. A djece nema ako roditelji nemaju riješena osnovna egzistencijalna pitanja. Kako se u Hrvatskoj živi najbolje opisuje onaj vic: “Što ćemo ako se smanje mirovine? Ništa, zaposlit ćemo djeda.”

Čini se kako se naša stabilnost dotakla i tog dijela, pa je uzdrmala i mirovinski sustav. Oko te reforme jedino je razvidno kako je nestalo ovaca za šišanje, pa ministar rješenje problema vidi u, najblaže rečeno, pljački tuđe imovine. To je izvanredna reforma koja se može opisati onom “lako je penzionerima koji imaju žive roditelje”. 

Dok s jedne strane imamo razmetljivce koji nedostatak rezultata opravdavaju morem izgovora, s druge strane imamo one koji su sve stekli svojim radom i trudom. Veliki ljudi se skrivaju iza skromnosti i poniznosti, i puštaju da o njima govore njihovi rezultati, dok samo sitne duše vlastite poraze skrivaju iza napuhanog ega. 

Ne postaješ pametniji ako se uspoređuješ s lošijima od sebe. Čini se kako je precjenjivanje vlastitih i podcjenjivanje tuđih sposobnosti postalo jedina mjera naše politike. Samo tako se može objasniti kada se najgori u prvoj europskoj ligi hvali prvim mjestom u drugoj afričkoj ligi.

Borislav Ristić/Večernji list/Hrvatsko nebo