Ako ne želi scenarij iz 1918. - Hrvatska mora imati 'izlaznu strategiju' za slučaj mogućega raspada EU

Pin It

Image result for raspad eu

Ako je ozbiljna država i ako želi spriječiti scenarij iz 1918. godine, kad se raspadom Dvojne Monarhije našla na brisanome prostoru, Hrvatska bi već sada trebala imati "izlaznu strategiju“ za mogući raspad Europske unije. A to znači da bi, ako ne želi novu distopijsku budućnost balkanske krčme, trebala postati članicom Višegradske skupine i snažnije se povezati s državama srednjoistočne Europe.

Još pred pet godina, kad je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije (EU), govoriti o mogućem raspadu Unije predstavljalo je oblik politički nekorektnog i heretičkog mišljenja.

Ulazak Hrvatske u EU bruxelleski je iskorišten za legitimaciju teze da je ta zajednica još uvijek privlačna zemaljama izvan njezina kluba i da bi sankrosantni cilj vanjske politike država nečlanica trebao biti ulazak u rajske dvore sekularnoga političkog božanstva Europske unije. U međuvremenu, nakon migrantske krize, koja je do temelja potresla jedno od temeljnih načela EU-a o slobodi kretanja, nakon krize eurozone i nakon referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU (Brexit) narativ o mogućem raspadu Unije i u tzv. mainstreamu maknut je s popisa zabranjenih tema, pa tako o opasnosti raspada govore i EU mainstream političari (primjerice, šefica EU diplomacije Federica Mogherini u listopadu 2015.), a američki predsjednik Donald Trump nedavno je, ako je za vjerovati pisanju Washington Posta, nagovarao francuskog predsjednika i strasnog europejca Emmanuela Macrona da napusti Europsku uniju.

Migrantsko pitanje – temeljno pitanje europske sigurnosti i identiteta

U prošloj kolumni govorili smo o geopolitičkim, sigurnosnim i identitetskim aspektima migrantske krize koja je – nakon promjene vlasti u Italiji, ali i jačanja AfD-a u Njemačkoj (što automatski navodi CSU na pojačanu retoriku i odnos prema migracijama jer je dugo vremena pravilo njemačke politike bilo to da nitko ne smije biti desniji od CSU-a) – ponovno dovela u pitanje toliko proklamirano europsko jedinstvo. Šefovi država i vlada pred koji su dan u Bruxellesu postigli dogovor o prihvatu migranata i izbjeglica. Dogovor podrazumijeva da se u jednoj ili više afričkih zemalja dogovori gradnja sabirnih centara za izbjeglice, a spominje se i moguće nastajanje novih centara (tzv. hospots) na tlu EU-a, ali na dragovoljnoj bazi. U slučaju formiranja takvih centara na dragovoljnoj bazi, previđeno je da bi se u ubrzanom postupku odlučivalo o izgledima došljaka za azil, pa bi one koji imaju izgleda, ponovno na dragovoljnoj bazi, primale razne države članice.

Navedeni dogovor za neko je vrijeme prolongirao mogući pad njemačke vlade i konačni pad Angele Merkel, koja je, zbog tzv. politike otvorenih vrata (vrata su, naravno, trebala biti otvorena onima koji mogu poslužiti njemačkom gospodarstvu, a višak se nakon "filtriranja“ planirao transferirati po drugim zemljama EU), uz promašenu politiku pseudo-humanitarnog intervencionizma i psuedodemokratskog mesijanizma najzaslužnija za eskalaciju migrantske krize.

Međutim, dojam je da se radi o dogovoru koji je vrlo maglovit, neobvezujući i u konačnici teško provediv. Pitanje je vremena kad će pojačani dolazak migranata u EU ponovno dovesti u pitanje legendarno europsko jedinstvo. Pitanje migracija, i toga moramo biti duboko svjesni, danas je jedno od temeljnih pitanja europske budućnosti, europske sigurnosti i identiteta.

Kriza eurozone i jačanje antiestablishmentskih stranaka

Osim pitanja migranata, EU muče i brojni drugi problemi. Za početak, riječ je o uvijek latentnoj krizi eurozone. Nova talijanska vlada već je prijetila da bi Italija mogla napustiti eurozonu i ponovno uvesti liru. Euroskeptične, desne i antiestablismentske stranke (nastale dobrim dijelom kao posljedica protivljenja njemačkoj politici štednje i fiskalnog discipliniranja) – koje se zalažu za temeljitu reformu birokatskog monstruma u Bruxellesu, za reafirmaciju uloge nacionalnih država i za snažnije participiranje građana u političkim procesima (volja naroda sve se više gazi od strane bruxelleskih namjesnika diljem država članica) – jačaju diljem Europske unije. EU mainstream na jačanje euroskeptičnih stranaka reagira optužbama za populizam umjesto da one razumne zahtjeve tih tzv. populističkih stranaka iskoristi kao korektiv svoje politike.

Zasićenje novim proširenjima

Pred koji dan Europska komisija donijela je odluku, koja je označena kao "povijesna“, o početku pregovora s Makedonijom i Albanijom. Još od prije pregovore vode Srbija i Crna Gora. Unatoč službeno proklamiranoj politici daljnjeg proširenja EU na tzv. Zapadni Balkan i postavljenim (neobvezujućim) rokovima ulaska, EU je već sada, nakon ulaska Bugarske i Rumunjske, a kasnije i Hrvatske (realno, niti jedna od te tri države nije u potpunosti ispunjavala kriterije za članstvo, posebno na području pravosuđa i borbe protiv korupcije) dobrano zasićena novim proširenjima, o čemu ponajbolje svjedoči plan o izgradnji tzv. Europe više brzina. Eventualni ulazak balkanskih država u EU, ako da do tada ne prođe dvadesetak godina, mogao bi predstavljati tek geopolitičku odluku s obzirom na jačanje utjecaja Rusije i Turske na području tzv. Zapadnog Balkana.

Požar se ne može gasiti benzinom

Francuski predsjednik Macron i njemačka kancelarka Merkel u travnju su najavili da će objaviti zajedničke planove za reformu EU-a, koji bi se odnosili na europsku azilantsku politiku, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te daljnji razvoj gospodarske i monetarne unije. Glede moguće objave planova spominjao se sada već protekli lipanj, no očito je eskalacija političke krize unutar Njemačke (sporovi Merkel i čelnika CSU-a, ministra unutarnjih poslova Njemačke Horsta Seehofera oko prihvata migranata) odgodila taj čin koji se očekuje već duže vremena.

Pitanje je, međutim, što planovi Macrona i Merkel uopće donose i koliko mogu realno reformirati EU i osigurati joj budućnost. Sudeći prema dosadašnjoj političkoj platformi čelnika Francuske i Njemačke (europski federalizam i centralizam nasuprot suverenizmu zemalja Višegradske skupine), planovi reforme EU-a mogli bi se svoditi na krilaticu "još više Europe“, tj. na perpetuiranje EU-a kao nadnacionalnog birokratskog monstruma koji želi državama članica oduzeti još više suvereniteta i političke autonomije. Macronov prijedlog da se dobivanje sredstava iz EU fondova uvjetuje primanjem migranata najbolji je pokazatelj što bismo mogli dobiti nakon nove reforme europske zajednice. Otuđene bruxellske elite očito ne shvaćaju da se požar ne može gasiti benzinom.

Projekcija CIA-e o raspadu EU-a

U svojoj projekciji svijeta do 2020. CIA je pred gotovo deset godina predvidjela raspad EU-a na tri bloka: 1. Zapadni, tzv. stara Europa koju bi činile, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Austrija, Španjolska, Portugal, Italija, Švedska, Norveška, Finska..., 2. Drugi blok, tzv. nova, Europa koji bi činile Litva, Estonija, Latvija, zemlje Višegradske skupine i Slovenija, a nalazio bi se pod njemačkim ekonomskim i američkim vojnim patronatom, 3. Treći blok koji bi predstavljao balkansku konfederaciju koju bi činile pravoslavne zemlje Rumunjska, Bugarska, Srbija, Makedonija, Grčka... Prema navedenoj projekciji Hrvatska bi bila članica tzv. nove Europe.

Teško je ne primijetiti da je inicijativa "Tri mora“ – koju je na prošlogodišnjem summitu podupro američki predsjednik Donald Trump – kompatibilna s navedenom projekcijom CIA-e. Brexit i dolazak Trumpa na čelo SAD-a mogli bi, čini se, ubrzati predviđeni raspad EU-a, a nema nikakve sumnje da taj raspad odgovara i Rusiji i SAD-u koji nisu zainteresirani za to da EU postane autonoman i snažan geopolitički faktor na globalnoj razini. I Rusiji i SAD-u lakše je putem bilateralnih dogovora s pojedinom europskom državom ostvarivati svoje interese, nego nastupati prema EU kao cjelini. No, Europa je odavno u svoje temelje ugradila autodestruktivne identitetske (odbacivanje kršćanske, ali i antičke kulture i tradicije do razine prijezira) i geopolitičke elemente (izostanak formiranja zajedničke djelotvorne vanjske, sigurnosne i obrambene politike) i propustila priliku pozicionirati se kao neovisan geopolitički subjekt pa možemo reći da otrovni plodovi takve autodestruktivne politike sada počinju obilno zrijati.

Odnosi EU-a i SAD-a na nikada nižim granama

Predsjednik EU Vijeća, Donald Tusk, nedavno je upozorio EU lidere da se moraju pripremiti na "najgori scenarij“ kad je riječ o trans-atlantskim odnosima, a prozvao je i Trumpa da narušava "jedinstvo“ između SAD-a i Europe. Odnosi Europe i SAD-a, nakon uvođenja carina na aluminij i čelnik, ali i divergentnih stavova oko Sjevernog toka 2 i otkazivanja nuklearnog sporazuma s Iranom, zaista nisu već dugo bilo na ovako niskim granama. Ako tome dodamo i prijetnje o mogućem raspadu NATO saveza kao – Trumpovim riječima – „dotrajale organizacije“ (američki je predsjednik na nedavnom G 7 summitu u Kanadi rekao da je "NATO loš kao i NAFTA“, a nije nikakva tajna da Trump želi okončati NAFTA sporazum) pred Europskom unijom – čiju je sigurnost do sada jamčio upravo NATO savez – posve sigurno nije perspektivna budućnost. Nedavne najave o formiranju vojske EU mišljenja sam da dolaze prekasno i da predstavljaju izraz nemoći EU političara pred sve kompliciranijom geopolitičkom i sigurnosnom situacijom u svijetu.

Europa neslavno umire?

Glavni urednik uglednog i utjecajnog njemačkog lista Welt am Sonntag Peter Huth nedavno je prognozirao da će Europska unija skončati u mukama i lišena svakog dostojanstva. U prilog svojoj prognozi naveo je da zemlje Višegradske skupine ne smatraju ni da imaju dužnost sudjelovati u pregovorima oko primanja izbjeglica i da mnoge države članice teže EU pretvoriti u tepih načinjen od "tkanina“ nacionalnih država i da neke od njih već "tkaju“ mrtvački pokrov za tu asocijaciju.

Huth je vrlo eksplicitan: "Upravo promatramo kako Europa neslavno umire, a Europljani to samo gledaju i okreću se na drugu stranu mašući glavama. Daruju svoju pozorost svjetskom nogometenom prvenstvu ili vremenskim prilikama. Nitko ne želi povjerovati da je istina ovo što se događa. Europa im se čini isuviše velikom da bi doživjela krah“. Urednik renomiranoga njemačkog lista dodao je i sljedeću opomenu: "Realno, Europa i nije tako velika. Nije stvar u tome jesmo li mi Europljani u stanju da se suprotstavimo apologetu nacionalne izolacije Donaldu Trumpu. Nije stvar ni u zajedničkom proračunu ili oružanim snagama EU-a. Sada se radi o tome hoće li se Europska unija razletjeti u komade“.

EU-zeloti kao nekada titoisti i jugoslaveni

U isto vrijeme dok mogući raspad visi kao Damoklov mač iznad trome, intertne, bezidejne i birokratizirane Europske unije - zeloti bruxellske politike u Hrvatskoj i drugim zemljama EU-a, lišeni elementarne korespodencije s političkom stvarnošću, i dalje se, bez poduzimanja ikakvih smislenih reformskih poteza, zaklinju u vrijednosti Unije slično kao nekada titoisti i jugoslaveni u "bratsvo i jedinstvo“. I potonji su pjevali ode „bratsvu i jedinstvu“ dok se je već u zraku osjećao miris baruta i nadolazećih krvavih scenarija.

Hrvatska treba postati članicom Višegradske skupine

Ako je ozbiljna država i ako želi spriječiti scenarij iz 1918. godine, kad se raspadom Dvojne Monarhije našla na brisanome prostoru, Hrvatska bi već sada trebala imati "izlaznu strategiju“ za mogući raspad Europske unije. A to znači da bi, ako ne želi novu distopijsku budućnost balkanske krčme, trebala postati članicom Višegradske skupine i snažnije se povezati s državama srednjoistočne Europe.

Europa pak, ako želi ponovno predstavljati bitan i nezaobilazan subjekt međunarodne politike, mora ujediniti svoje političke, kulturne, ekonomske i duhovne snage. Jedinstvo Europe, međutim, ne može se postići na temeljima na kakvima se gradi Europska unija. Europi su potrebni zajednički kulturno-tradicijski temelji i identitet koji se ne će graditi isključivo na temeljima politike i ekonomizma, koji su kao materijalne stvarnosti uvijek izvor mogućih prijepora i konflikata.

Europi je potreban zajednički sustav moralnih vrijednosti i vizija istinske obnove Staroga Kontinenta. A tu je obnovu moguće postići jedno na kršćanskim duhovnim i kulturnim zasadama, jer je upravo kršćanstvo uz grčku filozofiju i rimsko pravo stvorilo europsku i zapadnu civilizaciju. Kao što kuća ne može postojati bez temelja, tako ni ujedinjena Europa ne može preživjeti bez kršćanstva. Sva je pak tragedija europske sadašnjosti i budućnosti  u tome što toga nisu svjesni EU političari koji kao i svirači na Titanicu sviraju odu svojoj propasti.

Davor Dijanović/direktno.hr