Tomiću, krepaj od muke!

Pin It

Nije on jedini kojem je svaki uspjeh Hrvatske na bilo kom polju, najveća kazna. Pa makar i na nogometnom. Specijalni i psihološki rat koji se vodi otkad je onaj pravi završio, daje rezultate, potpomognut korupcijom i nepotizmom: Hrvatska je puna „intelektualaca“ koji su velemajstori u stvaranju atmosfere beznađa, dizanju moralne panike, histeriziranju i huškanju. A u tom ratu, Ante je zadužen za one intelektualno slabije kapacitirane, koji raširenih očiju gutaju njegove kvaziduhovite uratke, kao da biskup govori s oltara.

No, to ne znači da je vlaj iz Glavine donje glup čovjek, naprotiv, Ante zna kako manipulirati neukima. Pa tako ova baba narikača EPH Holdinga, pored standardne hrvatske kuknjave kako su nam političari sve pokrali pa nećemo imati mirovine, kuka i kako će vam lopovi sve iz kuće pokrasti ako budete slavili uspjehe reprezentacije, dakle, uspjesi reprezentacije idu na ruku samo kriminalcima, pa im se stoga mogu veseliti samo budale. Jadno. No, najgori zločin je što ljudi, slaveći, ponekad ispale nekakvu raketu, pa zapale šumu.

Pod katastrofičnim naslovom „Dok smo još u igri, svi zločini prolaze nezamijećeno pa i ovaj, možda najveći od svih zločina u hrvatskoj povijesti“ (oprez, varaju vas, nemojte slaviti, to je samo distrakcija s pravih problema, i tako dalje – sami dodajte fraze iz repertoara muljatora i „dušebrižnika“), Ante kmeči, među ostalim: „Bilo je to neposredno nakon utakmice s Islandom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, koja je završila dva prema jedan za naše. Vrijedi to upamtiti, sto ljudi i osamnaest vatrogasnih kola trebalo je da se zaustavi veselje jednog jedinog hrvatskog navijača.“ Radi se, naravno, o raketi koju je nekakav navijač, navodno, ispalio i zapalio šumu.

I tako su uspjesi hrvatske reprezentacije, osim za krah mirovinskog sustava, postali krivac i za šumske požare. Nevjerojatan je napor koji Ante i slični ulažu da bi Hrvatima ogadili svaki uspjeh, sve što ima pridjev „hrvatsko“, kako bi im nabili komplekse inferiornosti i držali ih kao kmetove u pokornosti. I nevjerojatno koliko su uspješni u tome: izgleda da nismo bez razloga veći dio povijesti bili u vazalnom odnosu spram stranaca, valjda je to taj kmetovski mentalitet koji dopušta Tomićima da se razmašu.

No, moram ipak zapitati uvaženog kolegu, čije su knjige, svojedobno, dok su se mogle kupiti uz izdanja Epehazije po 3,99 kuna, bile čitane gotovo koliko i knjige Nives Celzijus, tko je lani bio kriv za požare?

Jer, i lani je gorjelo na sve strane, a nije bilo ni Svjetskog prvenstva ni utakmica. Koliko ja znam u Dalmaciju gori kad god puše bura, a ne kad god se igra utakmica. A je li itko osuđen za te lanjske paljevine? Teško, jer su to uglavnom bili oni koji kao i Tomić navijaju za neku drugu reprezentaciju, „braća krajišnici“. 15 ih je lani uhićeno, koliko se sjećam, zbog namjernih paljevina, ali niti jednom novine ime nisu spomenule, nego su se raspisale o „ustašama koji pale šume“ kad je neka koja je pobgjela iz ludnice, navodno, nešto zapalila „da se osveti Srbima“, što je bila glavna tema Antinih novina iduća dva tjedna.

Ipak, dobro je da je Tomić napisao tu kolumnu i dobro je da su brojni drugi koji su dosad mrzili reprezentaciju zbog Mamića, sad izašli iz ormara kao oni koji mrze hrvatsku reprezentaciju sa i bez Mamića podjednako, neovisno o tome vodi li je mafija ili ne. Uostalom, mafija je, kako znamo, vodila i FIFA-u.

Jer, inače sam pomalo indiferentan prema sportskim uspjesima, no kad vidim koliko muke i jada uspjesi Hrvatske zadaju „antifašistima“, jednostavno ne mogu prestati uživati u nogometu. Kad me dušebrižnici upozoravaju kako su naši nogometaši preplaćene zvijezde i kako nogomet samo služi odvlačenju pažnje sa stvarnih problema, oduševim se kad ti naši preplaćeni uzmu skalp nekim još preplaćenijima. A njihovo ukazivanje na ozbiljnost situacije mi u ovo nogometno vrijeme, jednostavno, izmami smiješak na usta. Jest, situacija je ozbiljna. Za njih.

Ima li prostitucije u javnoj kući?

Fascninantan je naslov osvanuo ovih dana na portalima u Hrvatskoj: „Ima li droge na Zrću?“

Svatko tko je ikad bio tamo, zna da je pitanje smisleno koliko i „Ima li pive u birtiji“ ili „Ima li prostitucije u javnoj kući“ – droga je motor party-destinacija poput Zrća, uz jeftin alkohol i glasnu muziku. Doduše, droge na Zrću možda nema onoliko koliko na Hvaru, gdje je kokain još pred desetak godina, kad sam zadnji put bio tamo, bio doslovce svuda i usred bijela dana, čisto zato jer je publika niže platežne moći, pa je nekima „bijelo“, možda, malo skupo, te se stoga radije drže raznih šarenih tabletica i alkohola, ali pitanje može postaviti samo netko skroz blesav ili jednostavno ciničan. Dodajmo da na takvim mjestima, travu nitko niti ne smatra drogom. Dobro, rijetki su baš oni koji će poput Claudija Cannigije, suigrača Diega Maradone, reći – „Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman“, ali svejedno.

A povod naslovu je bio što je jedan, da budemo politički korektni, afro-englez zaklao drugog afro-engleza u sukobu bandi koje su dilale klincima neke bezvezne ampule plina. Obojica, jasno, imaju debele kriminalne dosjee u Britaniji! Što se desilo s domaćim dilerima koji su još od dolaska unproforaca dobro zarađivali na pohlepi stranaca za drogom bilo koje vrste, kad se kralo bakama tablete i miješalo sa žbukom sa zidića, pa prodavalo turistima? Je li ovo prepuštanje narko-tržišta vrijednog stotine milijuna eura godišnje strancima, kao i kod prehrambene industrije i drugog? Gdje je radićevska suverenistička politika, koja bi rekla – „Hrvatski diler na hrvatskom Zrću, hrvatski kokain u hrvatskom nosu“? Neki bi rekli, nismo više u stanju ni drogu uvalit’ fureštima kao nekad, i taj posao su preuzele zapadne kompanije, pardon bande.

Šalu na stranu, turistička smo zemlja, puštamo ljude bez viza u državu, to je ok za zemlju našeg profila, a jasno je isto tako da se na Zrću dosta toga tolerira, što se inače ne tolerira radi turističke industrije. Kad bi policija pritegnula stvari i išla istresati svakog partijanera na Zrću iz hlača (ili onog što nosi, što god to bilo), to bi ugasilo ogromne prihode koje država uzima klubovima i iznajmljivačima na ime PDV-a. To je, nažalost, dio ponude party-destinacija i to je tako na Ibizi, u Magalufu, Malii u Grčkoj, pa u jednoj mjeri i u St. Tropezu i drugdje. Naročito je to izražen trend tamo gdje Britanci preuzmu odredište, a Zrću se upravo to događa. A tamo gdje stignu Britanci, tamo trava ne raste: divlji, pijani do besvjesti od jutra do sutra, nadrogirani do čela, više djeluju kao horde barbara, nego kao izdanak jedne nekoć visoko civilizirane nacije.

Pa tako ni Zrće više nije ležerna i zabavna plaža s klubovima i seksi provodom kao nekoć davno u svojim počecima, već do kraja nabrijana partijanerska destinacija za pijane Britance s dna kace, od one vrste koja nastupa u reality programima.

Ipak, postavlja se pitanje: bez obzira na sve, nije li malo čudno da britanske bande dilaju drogu u Hrvatskoj i kolju se noževima – tako popularnim u Londonu u zadnje vrijeme, pedesetak zaklanih od početka godine – oko teritorija? Nije da nam trebaju kriminalci, da trebamo biti naročito ponosni na svoje bande i štititi njihov posao od konkurencije iz inozemstva, radi se jednostavno o tome da nam kriminalci pod firmom „turista“ švrljaju zemljom i kolju se međusobno, bez da ih hrvatska policija i tajne službe ometaju u tome.

„Serijska grliteljica“

Zanimljiv fenomen: ultraliberalni mediji, oni koji najglasnije promoviraju istospolno sve i lake droge (a i teške, ali se ne smije preglasno reć), koji se zgražaju nad „katolibanima“, koji smatraju da je pobačaj nemoralan, u sekundi postanu veći moralisti i moralizatori od puritanaca iz 16. stoljeća kad god im to odgovara.

Pa je tako notorni Indeks, ali i ne samo on, temeljito zapljuvao predsjednicu jer je otišla u Rusiju bodriti navijače. I to u privatnom aranžmanu, dakle za svoje novce. Doduše, u drugoj državi bi se podrazumijevalo da Predsjednik prati utakmicu iz svečane lože u organizaciji HNS-a, ali ovdje bi to automatski pokrenulo priče o novcu, o vezama, o tome tko je čiji ljubavnik i sve ostale moguće i nemoguće tračeve. Pa ih je Predsjednica RH pokušala izbjeći tim putem. I nije uspjela, jer hrvatska je zavist – pregolema.

Dakle, ultraliberalni Index se zgraža nad time što je Kolinda, sram je bilo, „upala“ u svlačionicu (nije, bila je pozvana nakon utakmice od igrača!) gdje su bili polugoli igrači i grlila ih. Joj, nemorala. I da što ona uopće traži u Rusiji, kakav je to red, posjećivati utakmice, a u državi ima problema. Pa se još i zgražaju, da gdje je dignitet predsjedničke funkcije.

Zanimljivo, kad je na pretprošlom prvenstvu u Južnoj Africi, španjolska kraljica upala u svlačionicu, za isti taj medij to je bio dio bajke! „Da bi bajka bila potpuna, epizodne uloge dobile su i europske plemićke obitelji … pobjedu je slavila i španjolska kraljica Sofia, koja je pobjedničkoj momčadi osobno čestitala u svlačionici“, pisali su tada. A četiri godine kasnije su slično sa simpatijama pisali o potezu Angele Merkel koja je upala u svlačionicu njemačke momčadi da bi im čestitala.

Zašto je onda problem i nemoral i što sve ne, kad to radi predsjednica koju oni oslovljavaju jednostavno s „Kolinda“? Zašto je moralna sablazan kad ona uđe u svlačionicu gdje su muškarci, a protivljenje transrodnim WC-ima gdje žene upadaju muškarcima i obratno progres i tko je protiv je katoliban?

Meni jednostavno nije jasno što je predsjednica zgriješila. Sve se svodi na zlobne tračeve, neprincipijelno kritiziranje osobe jer se nekom njena politika ne dopada, pa se onda primjenjuje medijsko „ubojstvo karaktera“. Kritika radi kritike, jer nekima nisu bitni postupci, nego osoba koja ih provodi. Kao i kod Trumpa, sve što radi treba proglasiti glupim, čak i kad drugima plješćemo za to isto.

Loš dan za antifašizam

Nekakav antifašistički događaj, Dan sjećanja na Jadovno, kasnio je dva sata. I to ne zato jer su antifašisti još bili u šumi, nego zato, jer su velik dio prisutnih, uključujući jednog od organizatora, Dušana Bastašića, iz Beograda, hrvatski („ustaški“) policajci zadržali na granici s BiH, odakle su dolazili. Bastašić je rekao da su u tri autobusa, „putnici bili dugo i detaljno pretresani, a da je jedan pošten i častan čovjek, Dane Lukajić, zadržan i nije mogao, deveti put, odati počast žrtvama Jadovnog.“

Pošten i častan čovjek, antifašist, je, pokazalo se, jedan od zapovjednika srpskog konc-logora Manjača, koji je cijelo desetljeće uredno švrljao Hrvatskom i solio „ustašama“ pamet, moralizirajući po raznim antifa-događanjima. Isti taj „pošten i častan čovjek“ je, prema dovršenoj istrazi, bio jedan od zapovjednika konc-logora Manjača, koji je krenuo na obilježavanje žrtava ustaškog konc-logora od prije gotovo sedamdeset godina. Manjača je inače logor u kojem je završila većina branitelja Hrvatske Kostajnice po njenom padu. Svjedoci Lukajića optužuju da je naređivao da ih tijekom ispitivanja tuku po spolovilima, vješaju o strop, brutalno premlaćuju i tako dalje.

Pupovac se o ovom uhićenju, naravno, nije izjasnio, ali jesu predstavnici Republike Srpske, prije svega Dodik, koji je čak nešto kao prijetio Hrvatskoj ukoliko smjesta uhićenog ratnog zločinca ne pusti na slobodu. Što dosta govori o onima koji ga smatraju saveznikom Hrvata u BiH i njihovoj inteligenciji. Dodiku ne može do Hrvata biti manje stalo nego što jest. Ovdje ne važi da je neprijatelj mog neprijatelja, moj prijatelj. To je samo još jedan neprijatelj.

No, iz uhićenja smo bar saznali nekoliko stvari. Prvo, dobili smo definitivnu potvrdu da su hrvatski antifašisti nerijetko obični srpski fašisti. Drugo, saznali smo da je jedan od organizatora i pokrovitelja antifašističkog skupa na tlu Hrvatske – Republika Srpska. Hrvatska je stvarno slučajna država i to slučajna država vrlo neizvjesne budućnosti, kad dopušta da paradržavna tvorevina, nastala na genocidu i etničkom čišćenju, organizira bilo kakve skupove po njoj, naročito neke četničke antifašističke orgije. I treće, saznali smo da su četnički koljači i ratni zločinic, zapravo, časni i pošteni ljudi, gledano iz antifašističke perspektive.

Reforma mirovinske reforme

Pjesma Petra Preradovića, „Mujezin“, započinje stihovima: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest.“ U Hrvatskoj je to istina i više nego drugdje, pa dok pametne zemlje privlače ulagače stabilnošću i time što ne diraju osnovne zakone stoljećima, mi stalno nešto reformiramo, pa onda reformiramo to što smo reformirali jer reforma ne valja, pa onda provodimo reformu reforme reformine reforme. Umjesto da se lijepo krene od lista čistog papira, ako nešto već ne valja.

Tako je mila nam Vlada sad krenula reformirati mirovinski sustav, a ideja je da se – nacionalizira drugi stup! Ideja je samoubilačka, doslovce kretenska, jer upravo drugi i treći stup jamče kakve takve mirovine budućim umirovljenicima – u biti, trebalo bi uraditi ono što su pametne zemlje uradile već davno – ukinuti „prvi stup“, međugeneracijsku solidarnost! Zašto? Pa, jer ta solidarnost može funkcionirati kad na jednog umirovljenika imate pet zaposlenih, ali ne kad na pet umirovljenika imate jednog koji radi! A mi smo već sad negdje na 1:1, s tim da će ubuduće biti gore.

No, Hrvati, bar jedan dio njih, uglavnom pod utjecajem medija koji su u službi istih korumpiranih elita koje od 45. „u ime naroda“ na ovaj ili onaj način upravljaju nacionaliziranom ili državnom imovinom, proklinju privatizaciju kao najveće zlo i prizivaju nacionalizaciju, koja bi zacijelo imala iste rezultate kao i uvijek i svugdje, od Venezuele do Koreje. Zato je ovaj prijedlog, zapravo, možda i dobra stvar, jer ipak ljudi drukčije gledaju na nacionalizaciju kad se njima nešto nacionalizira. Nešto njihovo privatno, kao što je njihova privatna štednja.

Srpski kompleksi

Često na ovom mjestu pišem o hrvatskim kompleksima, zabludama i miskoncepcijama, jer tema i jest hrvatska glupost, ne ona srpska koja je inače daleko neiscrpnija tema. No, neki put ona prodre svom snagom u hrvatski politički prostor. Tako je ovih dana u srpskom tisku, heroj hrvatske pobjede nad Danskom, neslužbeni naš „ministar obrane“ koji je obranio čak tri jedanaesterca, Daniel Subašić, proglašen Srbinom. A na to su se onda nalijepili domaći idioti, poput glasnogovornika HZZO-a, Nenada Korkuta, koji je napisao – “Al da Hrvatska ide dalje zahvaljujući Srbinu… neprocjenjivo! Subašić ❤” – na svom Facebook profilu.

Daniel je više puta pojasnio za medije da je katolik, Hrvat, i da mu je otac Jovo pravoslavni Hrvat, no to je zapravo posve nebitno, kao što je posve nebitno je li on Srbin, Kinez, Bantu crnac, Brazilac kao svojedobno Dudu, ili bilo što drugo. Uostalom, jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca ikad, Dado Pršo, stvarno i jest bio Srbin, pa nikog nije bilo briga niti ga je itko zbog toga imalo manje poštovao. Bitno je da on igra za hrvatsku reprezentaciju i da je napravio više za promociju Hrvatske nego cijeli HAVC, kojem smo godišnje davali stotinjak milijuna kuna.

A što se Srba tiče, valja ih podsjetiti da, ako su već pokušali „prisvojiti“ Subašića, temeljem posve neutemeljene tvrdnje da mu je otac Srbin, onda bismo mi slobodno mogli reći da je Novak Đoković Hrvat, i imali bismo puno više temelje za takvu tvrdnju.

Plenkovićevo vjerodostojno „Ne“ Angeli Merkel

U Hrvatskoj neće biti tzv. „kontroliranih centara za prihvat migranata“, izjavio je premijer Andrej Plenković prije početka drugog dana summita čelnika EU-a, u petak ujutro.

Čelnici 28 država članica EU-a postigli su u petak u ranim jutarnjim satima, nakon gotovo cjelonoćne rasprave, kompromis oko pitanja migracija, dogovorivši uspostavu „zajedničkih centara za obradu zahtjeva za azilom na dobrovoljnoj bazi“, te ograničavanje kretanja migranata unutar EU-a.

A ti centri, kaže Plenković, ni u ludilu neće biti u Hrvatskoj. Nego „tamo gdje se imigranti iskrcavaju s brodova“. A to nije u Hrvatskoj, nego uglavnom „u Italiji i Malti“. Eh, samo je Plenković zaboravio reći da Italija više neće primati nikakve brodove s imigrantima. Što, ako se ipak odluče iskrcavati na drugoj strani Jadrana?

Plenković, pak, tvrdi da je o pitanju migracija postignut cjeloviti kompromis u koji su uvrštene „zabrinutosti zemalja na srednjomediteranskoj ruti, Italije i Malte“.

“U svjetlu naših ambicija da budemo članica Schengena, smatramo da su ovi zaključci dobri. Idu za tim da se isplati druga tranša dogovora s Turskom, da se ide s još 500 milijuna eura u fond za Afriku. Hrvatska već isplaćuje svoj udio za Tursku, sustavno proteklih nekoliko godina i to će i nastaviti. Dat ćemo i dodatno u fond za Afriku”, rekao je Plenković, koji izgleda ne može bez Afrike i Afrikanaca.

No, zanimljivo je da je Plenković rekao da Hrvatska neovisno o ovim zaključcima radi na svojim kapacitetima za prihvat izbjeglica i migranata. “Imamo centar u Zagrebu i u Kutini, te kapacitete moramo podići neovisno o ovim zaključcima”, rekao je.

Dakle, nema govora da bismo dobrovoljno gradili nove „kontrolirane“ prihvatne centre za imigrante, ali ćemo višestruko povećati kapacitete za prihvat postojećih, valjda „nekontroliranih“. Vjerodostojno? Ovaj tjedan je i jedna Merkel, netipično za Nijemce, uhvaćena u laži – Poljska, Mađarska i Češka su demantirali njene navode da su pristale na sporazum o migrantima. Plenković nije demantirao ništa, nije morao. Pučki rečeno, Plenković je samostalno ponudio povećati postojeće kapacitete u Hrvatskoj za prihvat migranata. A onda to vjerodostojno zamotao u celofan toga da nećemo graditi nove centre, možda. A možda i hoćemo, ako brodovi promijene rutu…

Dodao je da će na Vladi sljedeći tjedan biti donesena odluka o novih 300 tisuća eura za fond za Afriku, nakon što je Hrvatska već uplatila tri puta po 100 tisuća eura. Od ukupne tranše pomoći za Tursku od 5,9 milijuna eura, dosad je Hrvatska platila više od četiri milijuna. Što i nije najstrašnije, ako će zadržati „imigrante“ dalje od Hrvatske, no i tu se postavlja pitanje – zašto bi države plaćale za tako nešto, umjesto da problem ilegalnih prelazaka granice rješavaju onako kako se rješavao oduvijek i kako bi se rješavao i danas kad bih, primjerice, ja pokušao doći u Schengen bez dokumenata. A to je da se jednostavno onog tko pokušava neovlašteno negdje ući vrati s granice. Uostalom, koliko Orban daje Turskoj?

Marcel Holjevac/7dnevno