Tko to prijeti Dragi Pilslu?

Pin It

Kad je već riječ o “Carlosu”, valja reći kako i samostalna Hrvatska tu konja za trku ima. Doduše, hrvatski se Carlos, jedno je to od imena koja u pozamašnoj niski rabi Drago Pilsel, u usporedbi s jugo-imenjakom doima poput neke islužene rage pored slavom ovjenčanog trkaćeg grla…

Val što privremenog, što trajnog odlaska Hrvata na rad u gospodarski uspješnije zemlje Europske Unije oni koji sebe nazivaju javnošću prikazuju ključnim pokazateljem neuspjeha moderne hrvatske države, time i njezine nepotrebnosti. Eto vidite – poručuju ti koji Hrvatsku nisu baš svim srcem htjeli (a to spremno prenose i oni koji im redovito nasjedaju na volej) – nije vrijedilo! Ta nije li isto tako bilo i prije? Za Juge …? Pa čemu onda taj besmisleni rat, uzaludno žrtvovanje i sve to …?

Ipak nije sve isto kako je bilo, čak ni u tom području u kojem Hrvatskoj ne cvatu ruže. Naime, za razliku od Juge iz koje se samo odlazilo, pristojan je broj onih koji bi u Hrvatsku rado došli raditi, pa i živjeti. A i dolaze – i sa Zapada, ne samo sa strana sa kojih su i za Juge dolazili, tada unutar iste države. Potonji, međutim, ne dolaze više kao vojnici, policajci, zatvorski čuvari, sudci i učitelji kako bi Hrvatima vladali – ne dao Bog da ikad više dođu u tom svojstvu – nego kao kuhari, konobari, pomoćno osoblje u turizmu, građevinski radnici, radnici u strukovnim zanimanjima i zaposlenici u drugim nužnim poslovima koje Hrvati ne žele obavljati u dostatnoj mjeri. Kao takvi su dobro došli. Pogotovo ako dolaze vedra i zdrava duha, s pozitivnim odnosom prema sredini u kojoj su došli zaslužiti kruh svoj svagdašnji.

Kakvi bili da bili, u njih je veći emotivni potencijal da, makar u sljedećoj generaciji, postanu hrvatski domoljubi od onih, katkad i po krvi čistih Hrvata, kojima su Matija Babić, Boris Rašeta i bratija izbrisali Hrvatsku iz srca usadivši im negativizam, ogorčenje i prijezir prema vlastitoj državi. Time su nadomjestili propust svojih prezimenjaka i suradnika im s početka devedesetih kojima tada nije uspjelo Hrvatsku, ako već ne izbrisati sa zemljopisne karte, a onda ju barem dovoljno umanjiti i ispresijecati kako ne bi bila sposobna samostalno živjeti.

Istini za volju, ne stoji u cijelosti tvrdnja kako se iz pokojne Juge samo odlazilo. Osim gdjekojeg studenta iz neke egzotične nesvrstane zemlje koji bi se na njenom ozemlju priženio, bivša je država slovila i kao sponzor međunarodnog terorizma, štoviše i svojevrsni centar izvrsnosti za obuku njegovih istaknutih protagonista, tada na privremenom radu u Pančevu. Izdanak pančevačke škole terorizma je, recimo, glasoviti Abu Nidal, čije je postere, lako moguće, i Osama bin Laden lijepio po zidovima svoje tinejdžerske sobe, baš kao što danas one s njegovim likom lijepe neki sve manje netipični Britanci, Francuzi, Nijemci i drugi zapadni Europljani što prve, što druge generacije. U pančevačkoj Kući slavnih počasno mjesto zauzima i Ilich Ramirez Sanchez, poznatiji kao “Šakal” i “Carlos”, inače prva utoka ljevičarskog terorizma sedamdesetih, a koji je pomalo nepravedno ostao u Che Guevarinoj sjeni. I to samo zato što je, unatoč vrhunskoj uvježbanosti, pobio premalo ljudi.

Kad je već riječ o “Carlosu”, valja reći kako i samostalna Hrvatska tu konja za trku ima. Doduše, hrvatski se Carlos, jedno je to od imena koja u pozamašnoj niski rabi Drago Pilsel, u usporedbi s jugo-imenjakom doima poput neke islužene rage pored slavom ovjenčanog trkaćeg grla. Bit će da je to zato što se uvježbavao bacanjem jaja na izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu, dočim se jugo-inačica obučavala baratati s “kinder-jajima” u smislu u kojem se taj pojam rabio u kontekstu Domovinskog rata. Naime, dok se “Jugo-Carlos” nije ustručavao, i to prilično temeljito i učinkovito, slati ideološke neprijatelje na drugi svijet, kod hrvatske replike zasad sve ostaje tek na ispraznim obećanjima. Koliko li je samo puta Drago Pilsel prijetio da će smaknuti onog sirotog Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti,… te će ga spaliti,… te danas će,… te sutra će,… te će … i na kraju ipak ne će!

Nema, dakle, druge doli skrušeno priznati kako ipak ima nešto u čemu je pokojna Juga bila bolja od samostalne Hrvatske… Imala je, naime, kvalitetnijeg, sposobnijeg i učinkovitijeg Carlosa … Konačno, ali ne manje važno – i manje ju je koštao.

Ajde, barem nešto kad već nije bila bolja u nogometu niti je imala bolju vojsku, što je zorno pokazao sraz na bojnom polju, ovaj put u okvirima lokaliziranog rata bez izravnog miješanja stranih čimbenika. U vojničkoj šahovskoj partiji nije im pomogao ni više nego jedan top fore, ali ni to što su ih predvodili oni koje se 45 godina bespogovorno slušalo. Unatoč tome, u Hrvatskoj se danas iz nekog razloga ni pet posto ne šljivi mišljenje onih koji su te neupitne autoritete u ratu pobijedili. Štoviše, ima ih koji tvrde da znaju bolje od pobjednika prepoznati što je dobro, a što loše za Hrvatsku. Istina, pomalo zbunjuje što znanje i ideje tih neodoljivo podsjećaju na znanje i ideje onih koji su rat izgubili. No, kad tim negatorima hrvatskog u Hrvatskoj, od jezika preko glazbe do nogometa, već nije uspio u državi lom (a bili su jako blizu i mada su sve dalje, još uvijek nisu dovoljno daleko da se ne bi mogli vratiti u punoj snazi), ostaje im tek pjevušiti – u sali lom! Lom kojeg neka nevidljiva ruka upadljivo forsira kako bi sve bilo k’o Bajagi kao nekad, sve dok odnekud, tko će ga znati čime izazvan, nije nastupio slom. No, to je već neka druga priča ili bolje – pjesma. Vratimo se radije onoj o hrvatskom Carlosu.

A tu je došlo do iznenadnog obrata, kao prema onoj – tko se mača laća… Naime, skandaloznim prijetnjama smrću sad je izvrgnut Drago Pilsel, što je uredno razglasio na sva zvona. Nije on to prihvatio kao žrtva njegovih opetovanih istovjetnih prijetnji, Vjeran Grković, koji ih je sve stoički otrpio, bez riječi prigovora. No, kako svako ljudsko strpljenje ima svoje granice, dodijavanje, napose kad je prijetnja smrću u pitanju, čovjeku kad tad dozlogrdi. Stoga se, čisto logički gledano, upravo Grković nameće kao prvoosumnjičeni za prijetnje upućene Pilslu.

Za potpuno razumijevanje složenih odnosa u razmiricama između Pilsla i Grkovića bitno je znati i da se Žarko Puhovski pod prisegom pred Haaškim sudom izjasnio kako ne zna da su Drago Pilsel i Vjeran Grković ista osoba. Ne ulazeći u to je li Puhovski to doista tada nije znao ili mu lažno svjedočiti pred sudom ne predstavlja nikakvu moralnu skrupulu, ostaje zaključak – ako dežurni sveznadar kalibra Puhovskog to ne zna, ili se pravi da ne zna, pa kako će onda to znati prosječni čitatelj Kamenjara. Stoga nije zgoreg ponoviti – Drago Pilsel i Vjeran Grković su ista osoba!

No, ako bi u svijetlu te činjenice tkogod u ovome tekstu vidio elemente satire, grdno bi se prevario. Naime, kad je stvarnost gola satira, a u slučaju Pilsel-Grković to kao malokad jest, svaki pokušaj literarne satire bi djelovao nekako preozbiljno, jednostavno bi satirao satiru…To bi nesumnjivo bila zadaća na kojoj bi i umješnije pero od ovoga polomilo tipkovnicu. Stoga ove retke ne treba tumačiti drukčije nego kao vapaj zabrinutog poreznog obveznika koji uredno podmiruje sve svoje porezne obveze i stalo mu je da se porezom prikupljena sredstva ne troše uludo. Ovaj zvižduk, dakle, puki je smjerokaz nadležnim državnim tijelima kako bi istragu o prijetnjama Dragi Pilslu zaključila u rekordnom roku ne trošeći nepotrebno oskudne im resurse. Osim toga, ako ih je već tako dobro krenulo kad je riječ o klasičnim požarima, bilo bi šteta ne pomoći im i kad su piromani ove vrste u pitanju – bili oni institucionalni ili izvaninstitucionalni. I jedni i drugi se u svom djelovanju vode istim načelom – onako kako si prijete, tako si i nagrade dijele. Oboje kako bi, kad već ne mogu drukčije, dobili na osobnoj veličini i društvenom značaju. A sve to samo kako bi prikrili vlastitu, kao što bi oni za Hrvatsku rekli – nepotrebnost.

Grgur S./Kamenjar.com