Hrvatska ne treba spašavati Uljanik, Hrvatsku treba spašavati od Uljanika

Pin It

Vrijeme je da netko počne spašavati Hrvatsku od propalih socijalističkih „giganata”, i potpiše im smrtovnicu. Jednom za uvijek. A radnike zaposli na nekom poslu koji ima budućnost, ako su stručni to neće biti problem. Ako nisu, zašto onda uopće rade?

Brza i na žestokom: Povratak sinkope

Otići sama na feštu više 30 kilometara od mjesta stanovanja, nalokati se do čela unatoč prethodne dvije prometne nesreće u pijanom stanju i saznanju da mora sav taj put provesti sama, pa krenuti kući suprotnim trakom auto puta i ne obazirati se na manji sudar s vozilom iz suprotnog smjera i otkinut retrovizor, što je u konačnici završilo smrću oca jedne obitelji, to može samo specijalka: Pročelnica Odjela za sport i tehničku kulturu grada Rijeke Vera Begić Blečić je stvarno briljirala.

Tiskano izdanje riječkog Novog lista ni na naslovnici kojom je dominirala saobraćajka na Ipsilonu, ni u naslovu teksta, ni u samom tekstu nije spomenulo da je žena koja je pijana ubila čovjeka u saobraćajki članica SDP-a. Svi znamo: Da je Vera Begić-Blečić HDZ-ovka, to bi bilo istaknuto na svakoj naslovnici idućih mjesec dana, slovima veličine 72 i u fluorescentnoj boji, uz osamdeset i dvije kolumne dnevno o tome da su svi HDZ-ovci takvi, i da je HDZ jednostavno takva stranka.

No ona, naravno, ne bi ubila čovjeka da je netko reagirao i oduzeo joj dozvolu kad se pijana kao studentica zakucala Jugom u stijenu, srećom ne ozlijedivši nikog, niti nedavno kad se također pijana zabila u auto u kom je ostalvila majku s djetetom i pobjegla s mjesta nesreće. Pardon, nije pobjegla, kaže ona: “Dogodilo se to da smo se pri maloj brzini lupili branicima. Gospođa je pogodila moj auto na križanju ulica (prva laž, ona je skrivila nesreću!). Nakon nesreće pomaknula sam svoj auto u stranu, jer poznato mi je da je temeljem zakona potrebno vozilo pomaknuti da ne smeta u prometu (druga laž! pomaknuti auto u stranu je jedno, a odvesti se s mjesta nesreće u nepoznatom pravcu i ne ostaviti podatke je drugo!). Zaustavila sam se u jednosmjernoj ulici (treža laž! zaustavila je auto u dvosmjernoj ulici, a pravdala se time da je zato jer je ulica jednosmjerna najbolje napraviti krug oko Trsata pa se vratiti na mjesto nesreće za nekoliko sati, kad alkohol ishlapi!). Bilo mi je teško spremiti branik pa mi je pomogao jedan čovjek”, rekla je riječka pročelnica.

Nevjerojatan izgovor, na tragu sinkope, zar ne? Umjesto da odmah ode do žene s kojom se sudarila, da vidi jesu li ona i dijete u redu, Begić-Blečić je neko dulje vrijeme tražila ulicu u kojoj će zakrčiti promet da ga ne zakrči tamo gdje se sudarila, pa je onda tražila pomoć da popravi branik što joj je bilo preče od svega, pa je onda napravila krug po gradu, da bi se potom, navodno, vratila na mjesto nesreće. Gdje više, gle čuda, nije bilo nikog. Što po njoj nije bijeg s mjesta nesreće nego pomicanje auta.

“Kad sam se vratila, nisam više vidjela njen auto. Očito se i ona pomaknula kako ne bi smetala prometu. Tada sam već kasnila na dogovorenu radio emisiju pa sam krenula prema gradu. Nema govora da sam bježala U tom stresu nisam se snašla. Tek sam dva mjeseca radila na mjestu pročelnice, bilo mi je bitno da obavim dužnosti koje sam imala tog dana. Platit ću kaznu, snositi odgovornost za što sam kriva. Napravila sam grešku, pokrit ću se ušima i drugi put bit ću pametnija”, izjavila je riječka pročelnica. Normalan čovjek bi i bio pametniji. Ali normalan čovjek bi i stao kad vidi da vozi u krivom smjeru po auto cesti, normalan čovjek bi stao već nakon prvog sudara, normalan čovjek se uopće ne bi napio ako mora voziti 30 km do kuće.

No za razliku od sotoniziranog Horvatinčića — koji je, ako ništa drugo, bar ljude po cesti i moru ubijao trijezan — Veru Begić-Blečić mediji nisu razapeli, naprotiv, traži se svaki mogući način da je se iskupi. I ne samo nju, nego i stranku. Koja ju za sad nije sankcionirala, iako je Bernardić rekao da “što se njega osobno tiče, ona više ne može biti članica SDP-a”. A drugarica je već dokazala da ima sve kvalitete potrebne za posao političarke — prije svega sposobnost bezočnog, bezobzirnog i bezobraznog laganja kad je se ulovi s prstima u pekmezu. Umijeće je to koje je kod nas usavršio Stipe Mesić, no ni drugi nisu za baciti.

Nije ona takva! Pitajte mamu!

Akcija „pojavu osuditi, drugaricu spasiti” nastavljena je idućih dana nakon saobraćajke na ipsilonu. I to tako što su novinari Jutarnjeg otišli pitati mamu pijane vozačice o cijeloj stvari. Naravno, koga ćete pitati ako želite objektivnu i točnu informaciju nego mamu. Usto, tako se javnost senzibilizira za probleme krivca, a ne žrtve: mamu niti suprugu preminulog vozača intervjuirao nije nitko. Odnosno, tako se profesionalno manipulira sentimentima javnosti.

Genijalno, zvati mamu! I što novinari misle, što će mama reći?

„Ona, vjerujte mi, ni mrava ne bi zgazila”, kaže mama o ženi koja nije doduše nije zgazila mrava, ali jest čovjeka. „U proteklih godinu dana, a možda i više, zaredale su joj se nedaće. Prije par mjeseci umro joj je djed za kojeg je bila jako vezana, a život joj se dodatno sunovratio nakon bračnog kraha. Nije tu nedaćama kraj jer joj je i baka, moja majka, na samrti”

Fantastično! Doživjela tragediju jer joj je umro djed?? DJED? Ženi od blizu 40 godina? A i baka je na samrti? To je vjerojatno najjadniji izgovor godine, i podsjeća na izgovore iz srednje škole o tome zašto niste bili na nastavi (ja mislim da u mom razredu kroz srednju nikom nije umrlo manje od sedam-osam djedova i baka). Izgovor u rangu Junckerovog išijasa!

Idućih ćemo dana vjerojatno saznati i to da je Djed je bio narodni heroj, partizanski prvoborac, a da je stradali vozač bio krezubi razvojačeni branitelj koji je neopreznom vožnjom žureći na Thompsonov koncert ugrozio život svog djeteta jer se nije dovoljno brzo sklonio iz trake za svoj smjer, kojom je nailazila riječka pročelnica iz suprotnog smjera.

Ali eto, od Jutarnjeg smo (via mama) saznali da je to jedna vrlo vrijedna, odgovorna, empatična osoba koja je cijelog života naporno radila i koja je općenito vrlo ugledna i draga i dobra, koju razapinju da je alkoholičarka što ona nikako nije (samo se tako češlja, ako naredate tri nesreće u pijanom stanju ipak biste se trebali zapitati trebate li posjetiti AA), te kako cijeli život mukotrpno radi a još su je snašle i teške nedaće, recimo to što ima dijete školarca, među ostalim! Fantastično, imamo li mi ostali koji smo imali malo više nedaća u životu a i naradili smo se pravo možda koga zgaziti ili ubiti autom? Što s teroristima kad im umre djed ili ih ostavi žena, imaju li pravo na jednu ili dvije bombe ili uboda čakijom bez kazne? No pravi biser glasi: „I kakve veze stranačko opredjeljenje ima s nesrećom? Ne treba se igrati s političkim strankama. Uostalom, stranka joj nije pomogla u njezinoj karijeri. Niti je na mjesto pročelnice došla po vezi, nego po zaslugama kao sportašica. I nije jedina.” Naravno, jer na političku funkciju, kao što je mjesto gradske pročelnice, se ne dolazi po političkoj, stranačkoj pripadnosti nego po stručnosti! Fantastično! A ovo sa strankom, to je pak priča za sebe.

Kognitivna disonanca, ili tko to vozi pijan?

Verina mama — i ne samo ona – kaže da stranačka pripadnost nema veze i da je u ovakvim tragičnim slučajevima ne treba potezati niti iskorištavati. Treba li ili ne je svakako stvar za raspravu, no licemjerje nije stvar za raspravu, jer se ona i te kako potezala kod Horvatinčića, i kod Mamića koji nisu bili članovi HDZ-a, kamoli dužnosnici, već samo donatori. Neću reći da percepcija o HDZ-ovcima kao krkanima i seljačinama i SDP-ovcima kao finim urbanim štreberima nema nekog temelja, to je stvar za širu sociološku analizu, no, kad se pogleda tko su naši političari koji su ulovljeni pijani za volanom, stranačka pripadnost nije nimalo u skladu s onim što ljevičari zovu predrasudama. Naime, nakon Vere Begić-Blečić, najpoznatiji slučaj pijanog političara za volanom je bio onaj Milana Bandića, u vrijeme dok je još bio SDP-ovac, 2002., iste godine kad se mlada Vera zakucala Jugićem u stijenu s 1,6 promila. Osim što je izazvao manju prometnu nesreću, pokušao je bezuspješno pobjeći s mjesta nesreće u čemu je spriječen od vozača kojeg je udario, potom je zbrisao iz policijskog auta tijekom očevida, vratio se u svoj Range Rover i ponovo pobjegao policiji, a kad su ga ponovu ulovili odbio je izaći iz auta. Onda, tu je HNS-ov bivši gradonačelnik Varaždina Goran Habuš koji je s i za Zagorje solidna dva promila skrivio saobraćajku sa službenim Audijem A6. I kako nema u Hrvatskoj do HNS-ovaca kad se radi o nestašlucima u politici, od korupcije do gaženja Mađara, tu je i bivši ministar kulture Berislav Šipuš koji je, osim što je peglao službenu karticu za privatne troškove što je u narodnoj stranci očito neki narodni običaj, koji je ulovljen pijan za volanom ali nikad se nije saznalo s koliko promila, jer je policija odbila dati taj podatak u javnost u vrijeme dok je on bio član Milanovićeve vlade.

Zatim imamo još jednog SDP-ovca, tada saborskog zastupnika Franka Vidovića, koji je pijan vozio moped i izazvao lakšu saobraćajku, što ne bi bilo za anale da se nije pred policajcima bahatio onom čuvenom balkansko-krkanskom „a jel znaš ti ko sam ja”. Usput je odbio alkotest. Nadalje, tu je Edi Štifanić, IDS-ov gradonačelnik Poreča, koji je s 1,7 promila alkohola u krvi sletio sa službenim autom s ceste kod Svetog Lovreča u Istri, ali je tvrdio da nije kriv alkohol nego srna koja mu je istrčala pred auto. Da, dobro ste primijetili, nema HDZ-ovaca. A jedini desni političar ulovljen pijan za volanom, koliko sam uspio pronaći, je HDSSB-ovac Šišljagić, koji je pred nekolikog godina uhvaćen s 0,7 promila.

Koga želi SDP?

Teško je reći je li u većem rasulu klinički mrtvi Hajduk ili klinički mrtvi SDP, no kako ovo nije kolumna o sportu ostanimo kod SDP-a. Stranci je izmjeren najniži rejting među biračima još od vremena Ivice Račana, zapravo ako ćemo iskreni najniži ikad osim nakon onih prvih izbora kad za komuniste nisu glasali ni oni sami. Ali to nije smetalo Bernardićevog sponzora u stranci, veterana i Primorsko-goranskog župana Zlatka Komadinu, da na konferenciji za novinare u Rijeci ispali, “drago mi je što se cijelo ljeto priča o stranci jer to pokazuje da postoji interes građana za socijaldemokratskom opcijom”. Reklo bi se da je to ipak interes kakav postoji i za saobraćajnu nesreću: Ono, svi pogledaju što se tu dogodilo kad prolaze, ali nitko se dulje ne zaustavlja. Taj interes ipak treba prije svega pripisati ljudskoj radoznalosti i tome da su bizarne stvari uvijek zanimljive same po sebi. A SDP je postao prilično bizaran, da ne govorimo da je neprijmjetno otklizio ulijevo i nije ni primijetio da mu je HDZ uzeo ključni prostor na lijevom centru.

Tko treba dati ostavku?

Nisam pobornik ideje da se traži ostavka ministra za svaku glupost koja se dogodi u njegovom resoru, pa ni hajke na ministra Kujundžića. Tim više što je vode likovi poput Jovanovića, koji je kao ministar bio još nesposobniji od Kujundžića, i koji se svako malo sramotio što izjavama što (ne)činjenjem, i druga dežurna lijeva smetala. Usto, Jovanovićeva prijava Kujundžića liječničkoj komori je politikanstvo najniže vrste. Kao i medijsko iskorištavanje obitelji poginulog mladića kako bi se smjenilo Kujundžića.

No Kujundžićevo, najblaže rečeno, nesnalaženje u čitavom slučaju, i bahatost koju pokazuje, ukazuju da on jednostavno nije materijal za ministra.

Prvo, trebao je pokazati puno više osjećaja i razumijevanja za obitelj poginulog mladića. Drugo, trebao je prihvatiti određene kritike na račun organizacije hitne pomoći, a ne tvrditi kako je sustav sjajan i kako sve funkcionira. Prihvatiti kritike na drukčiji način, jer ovo kako je to izveo je, ako ćemo iskreno, samo na njegovu štetu. Lošiji PR nisam u životu vidio. Istina, ne mislim da čovjek nužno mora biti slatkorječiv i znati se pričom izvući iz svake situacije da bi bio dobar političar jer bi onda Plenković bio genije i Bogom dan, no ministar mora imati neku razinu komunikacije s javnošću jer je i to dio njegovog posla.

I treće, najava da će tražiti da se doživotno oduzmu liječničke licence Ines Strenji Linić, Boži Petrovu i Željku Jovanoviću je jednostavno promašaj godine, i sasvim sigurno će ozbiljno naštetiti popularnosti Plenkovićeve vlade — koja je ionako nikakva. Istina, on je u pravu kad kaže kako su oni koristili obiteljsku tragediju za prikupljanje političkih bodova te blatili liječnike i medicinske sestre — no on to ne smije reći. Uostalom, posao je oporbe skupljati političke bodove na tragedijama i propustima koje mogu prišiti vlasti, to ide u rok službe.

Usto, vrijeđati kolege političare po osnovi stručnosti u medicini — a rekao je da “Petrov i Strenja Linić u medicini vrijede manje nego on u poljoprivredi” je isto tako nisko i, prije svega, promašeno. Ono što je posve sigurno je da liječnike treba ukloniti iz managementa bolnica i liječničkih službi, a po mogućnosti i staviti ekonomista na čelo resora medicine. Jer, ovako samo gubimo dobre liječnike, a dobivamo očajne političare. To što je netko dobar liječnik ne znači da je dobar u upravljanju bolnicom, jednostavno zato jer se tu radi o novcu i jer je upravljanje bolnicom ili sustavom zdravstva sličnije upravljanju dućanom s mješovitom robom nego liječenju ljudi.

Spašavanje Hrvatske od Uljanika

O paradoksima hrvatske brodogradnje sam već pisao, pa i u ovoj kolumni: jedan od njih je da radnici Uljanika, koji su redom i njegovi dioničari i de facto većinski vlasnici (država ima četvrtinu dionica) idu u štrajk. Opet, štrajk je posve logičan kad se zna da im IDS-ova kronično nesposobna Uprava nije isplatila plaće. Prošlog mjeseca je Danko Končar dao — točnije, posudio škveru kojeg misli preuzeti – desetak milijuna eura kako bi se održala neodrživa i nerentabilna proizvodnja.

Radnici sad traže da im Vlada namakne novac za plaće, i da započne s procesom restrukturiranja — iako isti ako se provede kako treba podrazumijeva otkaze za polovicu radnika, i iako istog još nije odobrio (a nadajmo se i neće) Bruxelles. Zašto „nadajmo se”? Jer je Hrvatska predugo talac propalih socijalističkih industrija, koje gutaju milijarde i milijarde našeg novca, bez ikakvih izgleda da ikad postanu profitabilna.

Zašto? Pa to je možda najbolje objasnio Danny De Vito glumeći „zlog kapitalističkog istrebljivača” koji je odlučio (kao i Danko Končar, kao i svi potencijalni ulagači!) u filmu „Tuđi novac”. On tamo objašnjava zašto je kompanija koja proizvodi kablove mrtva, i zašto bi bilo pristojno potpisati joj smrtovnicu: „najsigurniji način da propadnete je da uzimate sve veći i veći udio sve manjeg i manjeg tržišta”, uči De Vito osnove ekonomije. Da, to je način na koji je Jugoslavija nekoć postala „velesila u brodogradnji”, treća u svijetu bez da je povećala „output” — uzimajući sve veći i veći udio u poslu iz kojeg su se druge zemlje jedna po jedna povlačile.

Jednom sam, dosta davno, izračunao kako je spašavanje škverova i „radnih mjesta” u njima svaku četveročlanu obitelj u Hrvatskoj koštalo tridesetak tisuća kuna, a ovih dana je portal „Liberal” izašao s nešto većom procjenom — 23.000 kuna po zaposlenom. Unatoč tome mi i dalje spašavamo poslove za koje se svi ozbiljni stručnjaci slažu da nikad više neće biti profitabilni u Europi, kamoli Hrvatskoj, kao što je gradnja tankera i bulk carriera. I uvijek čekamo spasitelja, obično kakvog hohštaplera ili polukriminalca jer tko bi drugi uložio u realno besperspektivan posao. Vrijeme je da netko počne spašavati Hrvatsku od propalih socijalističkih „giganata”, i potpiše im smrtovnicu. Jednom za uvijek. A radnike zaposli na nekom poslu koji ima budućnost, ako su stručni to neće biti problem. Ako nisu, zašto onda uopće rade?

Kome Komšić, kome Pupovac

Stara mantra o Hrvatima i Srbima je da su jedni izdajice a drugi ubojice, a povijest ju je, na žalost, bezbroj puta potvrdila. Nije potrebno napominjati koji su koji, svi to znamo i osjećamo.

A ovog puta u BIH, gdje je čovjek koji je čak dva puta predstavljao Hrvate u predsjedništvu iste — i radio protiv njih marljivije od najvećeg bošnjačkog nacionalista, po onoj „poturica gori od Turčina”, ispalio da Hrvatima treba ukinuti konstitutivnost i uvesti načelo „jedan čovjek jedan glas”. On tvrdi da je to po obrascu „građanske države”, a u stvari pokušava napraviti isto ono u BIH što je Milošević pokušavao napraviti u SFRJ — treba se sjetiti, on je isto tražio demokraciju u Jugoslaviji, ali po obrascu „jedan čovjek jedan glas”, odnosno po sistemu „dva vuka i ovca demokratski odlučuju što je za večeru”. Tako da bi Srbi uvijek imali većinu, i on bi uvijek bio izabran. Demokratski, na razini SFRJ, jer su Srbi bili polovica od njenih dvadesetak milijuna stanovnika. I dok Hrvate u BIH predstavlja čovjek koji je veći Bošnjak od Bakira,a u Srbiji ih predstavljaju ljudi koji se priklanjaju Vučiću i pristaju ne biti Hrvati već „Bunjevci”, dotle Srbe u Hrvatskoj predstavlja jedan Pupovac koji račune polaže Vučiću i koji čuva srpstvo u Hrvatskoj (od kojeg uostalom dobro živi) kao, što bi rekao Tito, zjenicu svog oka. Meni je nezamislivo da je situacija obratna, da su Hrvati u BIH jedinstveni i agresivni u obrani svojih interesa, da imaju svoj bilten poput „Novosti” u kom će grubo vrijeđati muslimansku većinu i kukati kako su obespravljeni a istovremeno grabiti sva prava kojih se mogu dočepati, da ih predstavlja turbohrvat koji bi bio pandan turbosrbinu Pupovcu, a da se protiv njega u BIH ne smije zinuti.

Isto tako, nezamislivo mi je da bi Srbe u Hrvatskoj vodio netko poput Komšića, tko bi se borio isključivo protiv srpskog nacionalizma u svim pojavnim oblicima.

Je li vam sad jasno kakav status imamo kao nacija, a kao pobijedili smo u ratu? A sve je to posljedica glupe apologetike koja je uslijedila nakon rata, i „detuđmanizacije” Hrvatske — umjesto da smo „tuđmanizirali” BIH koliko god se moglo.

Marcel Holjevac/7dnevno