Kome smeta Karamarkov HDZ?

Pin It

Image result for karamarko hdz

Karamarko je srušen , a da pri tome nije imao apsolutno nikakvu političku odgovornost, a osobito ne odgovornost ne ispunjavanja predizbornih obećanja. A srušili su ga, jer se njegova domoljubna, suverenistička i konzervativna politika nije sviđala Beogradu, Londonu, Bruxellesu i gospodinu Plenkoviću koji se pobrinuo da u EU parlamentu i posredno u američkoj administraciji još više ocrni „Crnog Marka“!? A onaj koji je nepravedno urotnički srušen valjda se ima pravo ponovo dići, završiti započeti posao, ako to želi ili ne želi

„Odjeci zavijanja vučjeg čopora“ režanje i ugrizi, nakon što sam ih precizno detektirao i opisao u kolumni  objavljenoj prije tjedan dana , lociravši ih na lijevom mentalno komunističkom spektru očekivano se sele na desni medijski spektar i tako se ponovo stvara nova kvadratura kruga u kojoj svoja stajališta apsolutno približavaju takozvani medijski „ultraljevičari“ i „ultradesničari“, a koji sebe vole ocrtati kao da su jedini meritorni tumači političkih događanja u Hrvatskoj.

Obično, osim jalove kritike, dociranja i prosipanja pameti,  prepuni analitičkog neznanja, bez relevantnih informacijskih izvora, ne nude apsolutno nikakvo  realno izvedivo rješenje. Teoretski i filozofski zapravo nude rješenja ali praktično, realno i izvedivo ne nude apsolutno ništa osim prolijevanja pameti u zatvorenim katakombama hrvatskog demokršćanstva ili u svojim malim domoljubnim sinekurama gdje u samoizolaciji doživljavaju orgazam sebeljublja. Tom fenomenu napada udruženih vučjih čopora ljevice i desnice svjedočili smo cijelo vrijeme dok je Tomislav Karamarko u  strahovito nepovoljnim medijskim okolnostima uporno pobjeđivao neprijatelje Hrvatske politikom lustracije, najavljenom borbom protiv uvoznog lobija, najavom promjene tečaja kune i svim onim politikama koje su u očaj dovodile vladare duboke države. Ni tada kao ni danas pojedinim novinarima, kolumnistima i analitičarima desnog spektra nisu bile važne politike već ime i prezime Tomislava Karamarka, njegova navodna nikada dokazana veza sa udbom, neoprostivo koketiranje s Mesićem i Manolićem, njegova lažna biografija i hrpetina paraobavještajnog iskonstruiranog smeća udbaša Ante Barišića koje je misteriozno preminuo, zagadivši prije toga desni komentatorski prostor do te mjere da su i sami novinari  komentatori i kolumnisti desne provenijencije sudjelovali u dekapitaciji Karamarkovih politika. Na djelu je bila dobro osmišljena urota protiv politika, a ne protiv imena i prezimena i toj uroti su se nažalost pridružili i oni koji sebe nazivaju domoljubima i suverenistima. A danas, uhvaćeni u tu vlastitu urotničku mišolovku nemaju snage priznati da se u vrijeme Domoljubne koalicije u Hrvatskoj osjećao dašak optimizma i nužnih promjena što je kulminiralo sve nacionalnom euforijom kada je kandidatkinja tog istog HDZ-a u produžecima, „na penale“, uspjela osvojiti sveto hrvatsko brdo Pantovčak.

Referendum o braku, što je rezultiralo promjenom Ustava Republike Hrvatske ne bi nikada uspio da Željka Markić nakon tjedan dana neuspjelog prikupljanja potpisa nije zamolila  Tomislava Karamarka za pomoć na terenu. Od 750 000 prikupljenih potpisa barem 600 000 tisuća bili su potpisi birača ili simpatizera Karamarkovog HDZ-a i to je činjenica. Kako obično slijedi, na ovu nacionalnu referendumsku euforiju spremno su reagirali lijevi i desni urotnici te ruše teško stvoreno zajedništvo, a kao reakcija na to izrodio se nemušti referendumski prijedlog promjene izbornog zakona i to u izbornoj godini što je u potpunoj suprotnosti s preporukama Venecijanske komisije. Dakle, u izbornoj godini na prijedlog Željke Markić trebalo je zabraniti predizborne koalicije, poglavito, razbiti pobjedničku  Domoljubnu koaliciju i njihov koalicijski ugovor, trebalo je smanjiti izborni prag na 3% kako bi „hrvatska heroina“ Željka Markić mogla ući u Hrvatski sabor. Osim toga, u prijedlogu promjena izbornog sustava potpuno se prešutjela moguća promjena čl. 45 Ustava Republike Hrvatske i pokušaj povećavanja kvote saborskih zastupnika iz iseljeništva. Dakle udaren je desničarski đon na Karamarka na radost ljevice koja u Hrvatskom saboru na krilima ove gluposti donosi kozmetičke promjene izbornog zakon za koje Karamarkov HDZ nije glasovao iz istih razlog zbog kojih nije podupirao referendum o promjeni izbornog zakona. Željka Markić je bila heroina, a Tomislav Karamarko veleizdajnik, opet na radost mentalnih komunista.

Tomislav Karamarko nakon dvije godine političke samoizolacije dao je intervju novinama 7dnevno, novinama koje su svojevremeno učinile baš sve da ga maknu s političke scene predvodeći rušiteljsku medijsku kampanju.  A danas su  jedino novine 7dnevno pokazale svu svoju novinarsku etičnost dozvolivši da se Tomislav Karamarko na istim stranicama, u istom obimu tekstova obrani od smišljene urote protiv njegovih politika i konačno protiv Hrvatske. Jedino te novine su rekle „mea culpa“ dozvolivši kakvu takvu satisfakciju i rehabilitaciju čovjeka i njegove obitelji. Čast mi je da sam gotovo jedini novinar u Hrvatskoj koji je u tome aktivno istraživački sudjelovao. Desni nacionalisti, samozvani suverenisti i danas te novine nazivaju udbaškim glasilom, vlasnika nazivaju udbašem, a tom logikom svi novinari koji pišu za taj tjednik su po logici stvari udbaši ili sumnjivi likovi. Ali kada pogledamo tko je sve napao Tomislava Karamarka poslije objave njegovog intervjua stvari postaju puno jasnije, i zapravo se vidi tko je, a tko nije udbaš. Reakcije ljevice na Karamarkov intervju bile su predvidive i očekivane osim što je izostala bilo kakva polemika s Karamarkovim političkim i programskim porukama koje jasno govore da je ostao čvrsto na temeljima domoljubnih politika. Što u tome ima loše i nelegitimno? Reakcije takozvane „desnice“ na Karamarkov intervju za mene su bile apsolutno očekivane i gotovo sam unaprijed pogodio tko će ga ponovo napasti. Svaka čast kolegi Nenadu Piskaču koji je razvalio doajena jugoslavenskog novinarstva Mirka Galića. Nije mi bila potrebna reakcija kolege novinara Marka Ljubića,  kolumnista portala HKV, bivšeg  neuspjelog kolumniste portala dnevno.hr. Kolega  Ljubić zapravo ne shvaća da je bio isprovociran napisati za mene potpuno očekivani tekst pod naslovom „ Zašto višegodišnji pokušaji otpora režimu ne donose rezultate u Hrvatskoj? U tom  tekstu krije se zapravo bit polemike koja je već započela iza zavjesa nekih portala. Zapravo je bit polemizirati s ovim Ljubićevim citatom:

Taj minimalizam ili kokošarenje, koje je postalo pretežita platforma praktično svakoga pokušaja promjena je upravo smrtonosan za Hrvatsku. Tako se danas bitke oko HDZ-a vode mahanjem Karamarkom, najavom saveza Brkića i Karamarka, navodno kako bi se oslabio Plenković. A rijetko će tko postaviti pitanje, posve utemeljeno, racionalno i s čvrstim uporištem – nije li upravo bivši višegodišnji savez Karamarka i Brkića, izrodio Plenkovića?

Nije li dugogodišnje upravljanje strankom prije toga izrodilo Jadranku Kosor?

Naravno da jest. (kraj citata)

Naravno taj minimalist i kokošar koji je smrtonosan za Hrvatsku sam ja koji sam se usudio pisati o mogućem pomirenju domoljuba kao pretpostavci za svekoliko pomirenje na desnici, pomirenju kao nužnost za bilo kakve promjene u Hrvatskoj. Naravno da „upravo bivši višegodišnji savez Karamarka i Brkića“ nije iznjedrio Plenkovića. Plenkovića je iznjedrila brutalna urota protiv saveza Karamarka i Brkića, urota protiv Hrvatske, urota protiv konzervativnih politika, a o tome sam pisao još 19.ožujka 2016. godine dok je Karamarko bio „živ i zdrav“ političar, predvidjevši njegov pad i instalaciju Andreja Plenkovića. U toj uroti, znajući ili ne znajući, aktivno je sudjelovao i kolumnist Marko Ljubić.

„Nije li dugogodišnje upravljanje strankom prije toga izrodilo Jadranku Kosor?

Naravno da jest“.

Tvrdi Ljubić!

Mogao bih se složiti s ovom retoričkom tvrdnjom  Marka Ljubića uz pitanje zašto Ljubić namjerno zaboravlja da je Tomislav Karamarko iz stranke uklonio Jadranku Kosor i riješio se njezinog  mentora i tvorca Vladimira Šeksa? Dakle potpuni promašaj u pokušaju izjednačavanja  politika Tomislava Karamarka s njegovim prethodnicima ili nasljednicima. Ono što bi svakako trebalo razumjeti da mi ovdje ne polemiziramo o imenima i prezimenima već o politikama tih čelnika koje su dobre ili loše za Hrvatsku. Dolaskom Plenkovića politike HDZ-a okrenute su stubokom naopako i o tome su pisali gotovo svi kolumnisti desne provenijencije uključujući i Marka Ljubića. Plenković je porušio sve mostove prema desnici koje je Karamarko sagradio kao nužnost za pobjedu konzervativnih politika. Pisalo se i o lustraciji domoljuba unutar HDZ-a nasuprot lustraciji koju je promovirao Tomislav Karamarko, znakovito to pokazujući uhićenjem Josipa Boljkovca. Dakle ako je Plenkovićeva izokrenuta politika loša za Hrvatsku, a to tvrdi Ljubić u mnogim tekstovima, ako je njegova neprincipijelna koalicija loša za Hrvatsku, ako je izokrenuo  sve što je Karamarko napravio ili htio napraviti, onda je po toj logici valjda Karamarkova politika bila dobra i prihvatljiva. A nije dovedena do kraja, jer je Karamarko bio urotnički srušen, dok je Plenković urotnički instaliran. Karamarko je srušen , a da pri tome nije imao apsolutno nikakvu političku odgovornost, a osobito ne odgovornost ne ispunjavanja predizbornih obećanja. A srušili su ga, jer se njegova domoljubna, suverenistička i konzervativna politika nije sviđala Beogradu, Londonu, Bruxellesu i gospodinu Plenkoviću koji se pobrinuo da u EU parlamentu i posredno u američkoj administraciji još više ocrni „Crnog Marka“!? A onaj koji je nepravedno urotnički srušen valjda se ima pravo ponovo dići, završiti započeti posao, ako to želi ili ne želi. Dakle sve su to samo pretpostavke kao što je i pretpostavka za budućnost Hrvatske pomirenje svih domoljuba. Jer što ima vrijednije od kršćanskog opraštanja, priznavanja vlastitih pogrješaka i zajedničkog rada za opće dobro. Tu ideju Ljubić naziva mahanjem Karamarkom i kokošarskim savezom Karamarka i Brkića „smrtonosnim za Hrvatsku“, a da do tog saveza  možda nikada ne će doći. Ali logika je jasna. Treba to unaprijed spriječiti, ako je ikako moguće, jer to smeta onima koji ne nude ni ime ni prezime ni bilo kakva rješenja!? A mnogi osim mene misle da je moguće i potrebno svako pomirenje, jer nisam ja novinar koji samoljubivo bez ikakvih konzultacija sa „sijedim glavama“ i povjerljivim izvorima izlazim u javnost sa kojekakvim nebulozama. Projekt „Za suverenu Hrvatsku“ koji se valja na marginama desnice za mene je preozbiljan projekt da bih se time egoistički hranio.

Ovo danas je nulta politička pozicija za hrvatsku desnicu i nikada bolja prilika da se stvori novo domoljubno zajedništvo i nova Domoljubna koalicija koja bi  već u osvit svoga osnivanja trebala poslati jasnu koalicijsku poruku HDZ-u s pročišćenim politikama i kadrovima. Jer bez koalicije suverenista za poštenim HDZ-om Hrvatska ne će imati budućnost. Sve one desne stranke koje misle drugačije na izborima ne će prijeći izborni prag koji će uskoro po Šeksovim najavama biti ni manje ni više nego 7%. Svakoj desnoj opciji, pokretu, stranci ili udruzi za bilo kakav san o pobjedi biti će neophodno suverenističko sidro u HDZ-u, zvalo se ono Brkić, Stier, Kovač, Maletić, Culej, Karamarko ili bilo kako drugačije. Kada bi spomenuti koji sjede u saborskim klupama imali hrabrosti zalediti snagu svojih saborskih mandata i kazati Plenkoviću „ne“ stvari bi se odvijale sasvim drugačije. Njihov strah da bi ponovo srušili vlastitu Vladu je samo jalovi izgovor, jer ova Vlada nije Vlada onog Tuđmanovog HDZ-a, ova Vlada je plod prijevare hrvatskih birača, pa prema tome nije ni HDZ-ova ni domoljubna. Čekajući unutarstranačke izbore u HDZ-u vjerojatno ćemo dočekati veliku koaliciju i još jedan trijumf i prijevaru Plenkovićevog neoliberalizma.

Ali da se na kraju vratim polemici s kolegom Markom Ljubićem koji između redaka spočitava Željki Markić koketiranje s nekim crkvenim krugovima i to bi trebalo ocrtati u negativnom kontekstu. S kime iz crkvenih krugova koketira Marko Ljubić čiji su pojedini tekstovi tako snažno katolički obojeni da mi se čine kao kandidatura za Svetu stolicu umjesto pape Franje. Jako je lijepo biti dobar sa crkvenim krugovima, jer onda si velik, čak i još veći, sve dok to ne preraste u  egomanijačko sebeljublje. A kada upadneš u tu ego trip ekstazu onda više ništa ne vidiš, a osobito ne čuješ. Pa je tako Marko Ljubić prečuo rečenicu preuzvišenog biskupa Košića na svojoj vlastitoj promociji knjige. Preuzvišeni je poručio da rado čita Markove tekstove, ali su ipak malo predugački. Ili što bi se reklo Marko Ljubić spada u onu kategoriju ljudi koji puno govore, a vrlo malo toga konkretno kažu. A ono što on predloži u pravilu je tehnički neizvedivo u ovim odnosima političkih snaga u Hrvatskoj, kao da želi ostati u svojoj maloj domoljubnoj sinekuri po onom pravilu, „bolje se isplati biti prvi u selu, nego zadnji u gradu“!?

Kazimir Mikašek-Kazo