Današnji antifašizam služi im da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije

Pin It

Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas „antifašizam“ njihovim baštinicima i ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.

Antifašizam u Hrvatskoj, uključujući i aktualni „antifašizam“, javio se između dva svjetska rata, a i danas ne pokazuje znakove umora. Najveći prijepor izaziva karakter antifašizma u Drugom svjetskom ratu i njegov doprinos stvaranju Republike Hrvatske. Nema nikakve dvojbe da je antifašistički pokret u Hrvatskoj 1941.–1945. bio vrlo jak i da se zbog specifičnosti okupacijskog sustava, posebice u Primorju, velik broj stanovnika okrenuo protiv talijanskih fašista, ali i hrvatskih ustaša koje su upravo Talijani doveli na vlast i naplatili im uslugu teritorijalnim širenjem u Dalmaciji, kao i okupacijskom zonom u dubini Hrvatske. Nasilna talijanizacija i protuhrvatsko djelovanje među Hrvatima, kao i otpor ustašama među Srbima, stvorili su niz nezadovoljnika koji su oružanom borbom tražili izlaz iz nemoguće situacije. Tu volju iskoristili su komunisti za svoj revolucionarni projekt preuzimanja vlasti i društvenih promjena. Nakon što su u proljeće 1942. u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini doživjeli debakl zbog crvenog terora ili lijevih skretanja jugoslavenski komunisti promijenili su strategiju djelovanja. Pomirili su se s činjenicom da kraj rata nije na vidiku i kroz platformu antifašističke borbe nastavili revoluciju i borbu za vlast nudeći nekomunistima obećanja koja nisu namjeravali ispuniti. Na taj zaokret utjecao je zahtjev i pritisak Staljina zbog odnosa SSSR-a sa zapadnim saveznicima. Takav antifašizam utjelovljen je potkraj 1942. u političko-predstavničkom tijelu nazvanu Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i dvije masovne organizacije: Ujedinjenom savezu antifašističke omladine i Antifašističkom frontu žena. Nekomuniste je pokretu trebala privući široka antifašistička platforma i obećanje da će Jugoslavija biti federativna država, što je istaknuto u nazivima predstavničkih tijela. No, kad je u pitanju široka antifašistička platforma, vrlo je upitna iskrenost komunista.   

Član Politbiroa Milovan Đilas posvjedočio je da je prvo zasjedanje AVNOJ-a bilo „u svemu Titovo – i po zamisli i po odlukama“. Prema Đilasu, Tito je uz pomoć Sretena Žujovića formulirao stavove koji su bili „do te mere široki da ih je mogao prihvatiti svaki protivnik okupacije – ako ne bi znao da potiču od komunista i da oni time ‘kriju’ svoje ‘zadnje namere’.“

NOB, a ne antifašistička borba

Najbliže su teorijskom objašnjenju antifašizma članici iz Proletera, glasila CK KPJ objavljena u prosincu 1942. Ilustrativan je primjer tekst Ive Lole Ribara o Ujedinjenom savezu antifašističke omladine u kojem je autor istaknuo da je najvažnija zadaća organizacije da „neumorno i neprekidno“ mobilizira „nove legije mladih boraca naše Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda“. To je zapravo bila bit antifašizma koju su komunisti tražili – borce za partizansku vojsku koju su čvrsto držali pod nadzorom i koju nisu dijelili s nekomunističkim saveznicima koje su s vremenom privukli u svoja političko-predstavnička tijela, što će se također pokazati samo privremenom mjerom zamagljivanja.

Premda su zlorabili antifašizam za svoje ciljeve, ne može se negirati da su svi komunisti u Drugom svjetskom ratu bili antifašisti, no većina antifašista, tj. onih koji su bili partizani, nisu bili komunisti i iskorišteni su da se pobjeda nad jednim totalitarnim režimom iskoristi za uvođenje novoga totalitarizma. Izdvojiti komuniste iz ratnog antifašizma nije moguće jer su upravo oni postavili okvir u kojem je taj antifašizam djelovao. Nema dvojbe da je antifašizam za komuniste bila prijelazna etapa u boljševičku diktaturu, koju su uveli nakon pobjede 1945.

Nakon rata KPJ je s Narodnom frontom učvrstila položaj i pustila antifašizam niz vodu. Već 1946. USAOJ je preimenovan u Narodnu omladinu Jugoslavije, a AFŽ je u 1953. prestao s radom. Svi koji nisu usvojili komunističku ideologiju maknuti su iz političkih tijela. Do 1990. službeni naziv rata bio je Narodnooslobodilački rat i revolucija, a ne antifašistička borba. Partizanski veterani bili su organizirani u Savezu udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata. Koliko u poslijeratnoj komunističkoj mitologiji antifašizam nije bio bitan, vidi se i u tome što u Enciklopediji Jugoslavije nije dobio ni natuknice, a u Općoj enciklopediji samo kratku crticu.

U gabaritima Titova kulta

Nova era antifašizma u Hrvatskoj krenula je 1990. da bi se rasplamsala u prvom desetljeću 21. stoljeća, posebice u drugom predsjedničkom mandatu Stipe Mesića, koji je promoviran u glavnog antifašističkog ideologa. Temelj novog antifašizma pronađen je u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., u kojima se spominju i odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. U izvorišnim su osnovama navedeni svi državni oblici od 7. stoljeća, no bez njihovih vrijednosnih ocjena, pa su razumljivi komentari da je takvim tumačenjem Ustava i feudalizam temelj današnje Hrvatske. Uostalom Ustav nedvojbeno odbacuje komunistički sustav, od kojeg se ratni antifašizam ne može odvojiti. Izvorišne osnove Ustava pisao je osobno Franjo Tuđman i one su očigledno bile temelj politike pomirbe na kojoj je gradio svoju politiku neovisnosti i demokratizacije RH. U sklopu pomirbe 22. lipnja proglašen je Danom antifašizma. Tada je napadnut SSSR, a partija je krenula u rat na poziv vođe svjetskoga komunističkog pokreta Staljina. Zanimljivo je da Dan antifašizma nije nađen u vremenu između dva svjetska rata, primjerice u kratkotrajnoj Labinskoj republici, već se ostalo u gabaritima Titova kulta.

Na pitanje što Hrvatska duguje antifašizmu čini mi se primjereno pozvati na ocjenu iz 2005. povjesničarke Gordane Vlajčić, koja zasigurno ne pripada među one koje su prema njemu kritične: „Suočeni smo s time da se hrvatskom antifašističkom otporu poriču demokratske tekovine, uz obrazloženje kako ih nije ni moglo biti jer je komunističko vodstvo ratne tekovine koalicijske antifašističke Narodne fronte iskoristilo kao politički kapital da bi hrvatskoj naciji nametnulo obnovu južnoslavenske državne zajednice, a njoj boljševičku diktaturu. Unatoč činjenici što je ona i uspostavljena, takav pristup odbacuje i zasluge antifašističke borbe za vraćanje matici zemlji teritorija koji su oteti prije i tijekom Drugog svjetskog rata, oslobađanje hrvatske nacije kolektivne krivnje za holokaust i genocid, sprečavanje obnove južnoslavenske državne zajednice pod vodstvom dinastije Karađorđevića i svrstavanje hrvatske nacije uz bok pobjedničkoj svjetskoj antifašističkoj koaliciji, a to jesu demokratske tekovine hrvatskog antifašizma.“ Navedeno uglavnom nije sporno, no problem počinje kada postavimo pitanje o neispunjenim obećanjima iz rata i tražimo vrednovanje režima koji je revolucionarnim metodama preuzeo vlast u svibnju 1945.

Dežurni revizionisti

Ovih dana, u kontekstu imenovanja za ministra kulture povjesničara Zlatka Hasanbegovića prevelik prostor dobivaju oni koji u njemu vide fašista i osobu nepodobnu obnašati bilo kakvu odgovornu funkciju u RH, a najmanje funkciju ministra kulture. Oni smatraju da je antifašizam potrebniji no ikad prije, u svakom slučaju najpotrebniji u razdoblju od 1990. godine. Na pitanje zašto je antifašizam danas aktualan odgovor možemo potražiti u povelji Lige antifašista iz svibnja 2014., koju je potpisalo nekoliko nevladinih udruga. Među njima su i one koje još nisu prežalile raspad Jugoslavije i stvaranje države Hrvatske, kao i one koje zagovaraju suočavanje s prošlošću i to na selektivan način od 1990, a jedna od udruga nosi i ime J. B. Tita. U Povelji piše da se antifašizam „zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim političkim sistemima“. Sve navedeno bila je značajka i jugoslavenskog komunizma uključujući, ako ne kult, onda protežiranje jugoslavenske nacije. Dalje se kaže da je posebno „zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane nacifašističkih pokreta i državnih tvorevina, te ideologija koje su te zločine osmislile i legitimirale“. Ta je rečenica odraz mišljenja Mi i Oni koji u Hrvatskoj zagovaraju i neke vrlo jake političke stranke kojima su te udruge ideološki vrlo bliske. Takva podjela na crvene i crne ne prihvaća da postoji većina onih koji imaju jednak odnos prema zlu bez obzira na njegovu boju. Kod svih njih paradoks je da ne vide ništa sporno u tvrdnji da je antifašizam „sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti, kao takav se prometnuo u programsku osnovu historijskog pokreta otpora protiv nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskog“. Svatko onaj tko se zalagao za ljudska prava, slobodu i jednakost u SFRJ, pa i SRH, riskirao je, ovisno u razdoblju, fizičku likvidaciju ili zatvorsku kaznu. Komentirati ovakvu tvrdnju moguće je samo na način da se posegne za pojmom koji je bio na snazi od 1945. do 1990., a to je revizionizam. Taj pojam u historiografiji SFRJ nije bio znanstveno priznat jer se isključivo koristio za etiketiranje onih koji su osporavali ispravnost dogme o proleterskoj revoluciji. Danas se tako nazivaju oni koji kritiziraju J. B. Tita i komunizam, što se odmah susljedno podjeli svodi na optužbu o relativiziranju karaktera NDH i njezinu rehabilitiranju.

Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas antifašizam njihovim materijalnim baštinicima i izravnim ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije. Današnjoj podijeljenoj Hrvatskoj na lijeve i desne nužno je jačanje goleme većine u sredini i suzbijanje ekstremizma bilo s lijeve, bilo s desne strane.

Davor Marijan, Vijenac, br. 572., 4. II. 2016/hrvatski-fokus.hr