IDS-ovi čelnici ne priznaju hrvatski suverenitet nad Istrom

Pin It

Image result for miletić jakovčić

Na pisanje ovog teksta ponukala me jedna diskusija na twitteru sa Ivanom Jakovčićem, bivšim dugogodišnjim predsjednikom IDS-a, bivšim istarskim županom i sadašnjim zastupnikom Republike Hrvatske u EU Parlamentu, po kojoj je vidljivo da političari dobiju amneziju kada se govori o njihovu sudjelovanju u stvaranju hrvatske države i kako prekrajaju i iskrivljavaju povijesne činjenice.

Ni kada im se predoče njihove vlastite izjave, ne žele priznati da su to rekli već naravno pobjegnu u blokadu sugovornika. Blokada je njihovo pravo i njihov izbor, ali postoje i drugi načini da se blokade obezvrijede i iznese istiniti slijed događaja.

S obzirom da sam dionik toga vremena, svojim svjedočenjem, svjedočenjem drugih sudionika i dostupnim materijalnim dokazima opisati ću slijed događaja, da ostane zapisano, pored drugih zapisa jedno slavno vrijeme u stvaranju hrvatske države i sramotnu ulogu koju je tada odigrao IDS u Istri i Hrvatskoj.I ne samo tada, nego sve do današnjeg dana!

PULA I ISTRA PRED RASPAD JUGOSLAVIJE

Ističem četiri najvažnije činjenice koje su tijekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko društvo” i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, čimbenikom u stvaranju mlade Hrvatske države.

1. Prvo, iz Istre je nakon Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije, protjerano i izbjeglo najmanje polovica stanovništva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost otpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta vlast mogla ponašati kako je god htjela i biti bezobzirna  prema svim narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajnija narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli , ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti povijesne 1971. nije hrvatski narodni pokret našao u Istri značajnije uporište. Sjećam se kako su provjeravali istarske studente  u Zagrebu i bili zadovoljni da su Istrani ostali na partijskoj liniji .

2. Dalje ,nastali se gubitak stanovništva neposredno poslije rata,  popunjavao velikim dolaskom novog stanovništva u Istru iz prostora cijele ondašnje države. Uz to, došlo je do seobe stanovnika iz hrvatskih sela u gradove. Pula se kao ratna luka, sa zračnom i morskom lukom, pretvarala u jaki vojni grad, sa svim rodovima vojske i sa visokim vojnim školama, dolaskom mladih časnika i dočasnika u "Jugoslaviju u malom"! Ti su se mladi časnici i dočasnici ženili sa domaćim djevojkama ,dobivali stanove i osnivali obitelji. Miješani brakovi i djeca, a danas? i unuci iz ti brakova okosnica su sadašnjeg IDS-a. Sam predsjednik IDS-a Boris Miletić je iz takve strukture stanovnika Pule.

3. U Istri se posljedično gotovo potpuno izgubila hrvatska narodna svijest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu, Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim savezima, ustanovama, radnim sredinama medijima i učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tijela i raznih jugoslavenskih saveznih i tajnih službi. U tom okviru oni su u svemu bili, i ostali, poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenstva. Istra je, prema popisima stanovništva iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena. Konačno, brojno istarsko iseljeništvo po svijetu nije pomoglo narodnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svjesnih istarskih Hrvata, ono joj se suprotstavilo. Oni talijanskih korijena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog usmjerenja. Dobar se dio iseljenika slavensko-hrvatskog podrijetla uključio u talijanske zajednice, župe i društva ili, pak po istarskoj  ili nekoj drugoj liniji, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani…). Ti su, uglavnom, bili pod kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavništava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama.

4. Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviješću koji su se uključili u svehrvatske udruge i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske stranke. Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine ponijela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.

Nameće se zaključak: Istra je pred promjene imala nedostatak narodnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu svijest u stranačko-boračkoj ustrojbi i protuhrvatsko istarsko iseljeništvo (esuli). U to vrijeme krajem 1989. godine Pula je bila veliki garnizon (koristim izraz koji se tada upotrebljavao) JNA sa svim tadašnjim rodovima vojske, mornarice, pješadije, avijacije i školskim vojnim centrima.

Pula je bila sjedište 5. Vojnopomorskog sektora, 139.motorizirane brigade JNA, te 185. lovačko bombarderskog puka. Ukratko, u Puli je bilo stacionirano oko 12 tisuća vojnika, 10 ratnih brodova, više od 1000 podmorskih mina težine 585 kilograma, 26 tisuća tona eksploziva, 56 tisuća tona streljiva, a i oružje TO bilo je pod ključem u vojarni na Muzilu. I taj podatak govori o snazi ovog garnizona. JNA je na pulJskom području imala imovinu na čak 1800 hektara, po čemu je bila grad s najviše vojnih objekata u SR Hrvatskoj. Hotel Riviera, Zgrada Suda  i Vojna bolnica bile su neke od nekretnina u vlasništvu armije (Glas Istre, 19. studeni 1991.). U Istri je armija raspolagala ukupno s 139 vojnih objekata i otvorenim morem od Medulina do Barbarige. Tu je bila i jedna od najjačih zrakoplovnih baza tzv. Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva (JRV), gdje je danonoćno za akciju bilo spremno 40-45 zrakoplova tipa MIG -21 i Super Galeb, naoružanih i opremljenih bombama i raketama velike razorne moći.

Unutar garnizona Pula i na aerodromu djelovala je jaka Kontraobavještajna služba (KOS). Po mnogim vojnim analitičarima najveća opasnost za Pulu i Istru dolazila je od tzv. JRV jer su napadi iz zraka bili razrađeni do tančina, prilikom mnogobrojnih vježbi pilota za vrijeme školovanja u Puli. KOS je kontrolirao sve (Glas Istre, 29. prosinac 1992.). U tim i takvim uvjetima kada je prijetila opasnost pogibije velikog broja stanovnika Pule i njenog razaranja od strane JNA, hrvatsko vrhovništvo donijelo je odluku blokirati sve JNA vojarne i objekte. U Puli je s obzirom na brojnost i snagu JNA, trebalo pregovorima dogovoriti da JNA napusti Pulu. Tu nezahvalnu ulogu preuzeo je tadašnji gradonačelnik pok. Luciano Belbianco, koji je uspješno pregovore završio i JNA je napustila sve vojne objekte.

Dana 15. prosinca 1991. godine, komisije Vojno-pomorskog sektora i Kriznog stožera Pule izvršili su primopredaju više od 30 kasarni, vojnih objekata, brodskih luka, skladišta. Svi predani objekti precizno su upisani u knjige. Članovi komisija i predstavnici Europske Zajednice u više su navrata zajedno kontrolirali predane objekte o kojima su brigu preuzeli pripadnici MUP-a. Vojni objekti predani su civilnim vlastima Glas Istre, 30. listopad 1991. Sa pripadnicima bivše JNA otišlo je i dosta obitelji, tako da se Pula u to vrijeme bila poprilično  ispraznila.

U tim uvjetima došlo je do osnivanja lokalne stranke IDS-a, Istarskog demokratskog sabora  14. veljače 1990. godine. Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli. IDS kao stranka nije izašao na prve višestranačke izbore 22. travnja 1990. godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.

Programska deklaracija IDS-a objavljena je 7. srpnja 1991. godine  i preuzeta je od Stranke Jugoslavena“ Cilj i djelovanje stranke u sklopu višestranačkog demokratskog sistema je sudjelovanje u razvijanju svojim djelovanjem svih posebnosti tog prostora, kao regionalni entitet satkan na osebujnom etničkom sastavu, posebnosti gospodarstva i kulture, zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“.

Politika IDS-a može se pratiti kroz odnos prema pet područja

1. na odnos prema regionalnomu identitetu – na afirmaciju regionalnoga identiteta kroz istrijanstvo i stvaranje Istrijana kao i na predstavljanje IDS-a kao jedinoga zaštitnika u očuvanju identiteta Istre u borbi prisvajanja političkih simbola;

2. na odnos prema nacionalnoj državi i državnim institucijama u najosjetljivijim trenutcima njezina stvaranja i borbe za njezin opstanak u Domovinskome ratu i pitanje hrvatskih granica;

3. na pitanje autonomije Istre i na zagovaranje drugoga državnog ustrojstva Hrvatske nasuprot Ustavu RH, kroz transregionalizam regija u Europi regija;

4. na sukob ideologija s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom;

5. na odnos IDS-a prema talijanskoj manjini kao i na stajališta talijanske manjine prema novonastaloj državi Hrvatskoj.

Prvu točku možemo  pratiti po rezultatima popisa stanovništva prema tome kako tko se nacionalno  izjašnjava.

Popis  1981. godine pokazuju 157.112 Hrvata ili 72,2 %, 3.434 Slovenca ili 1,6 %, Talijana 7.859 ili 3,6 %, regionalaca 3.691 ili 1,7 % i ostalih 45.510 ili 20,9 %. Međutim popisom stanovništva iz svibnja 1991. godine, od ukupno 204.346 stanovnika Istre (obuhvaćenih današnjom Istarskom županijom) svega se njih 111.595 ili 54,61 % izjasnilo Hrvatima, dok se 37.027 ili 18,12 % stanovnika Istre izjasnilo po regionalnoj pripadnosti, Istrijanima. Treća narodnosna skupina bili su Talijani 15.304 ili 7,49 %.

Godine 2001. broj se regionalno izjašnjenih osoba smanjio na 8.865 ili 4,3 %. Od ukupno 206.344 stanovnika Istarske županije iz popisa 2001. godine relativni udio Hrvata u ukupnome stanovništvu Istre porastao je na 148.328 ili 71,9 % i time se vratio na prvobitno stanje iz 1981. godine. Porast broja Hrvata nije posljedica doseljavanja (1998. popisanih osoba više nego 2001. godine ili 1 % u relativnome omjeru), već raslojavanje regionalno izjašnjenih osoba iz popisa 1991. godine među kojima su najveći dio činili Hrvati. Od 18,12 % "Istrijana" 1991, do 12,11 % 2011. ipak pokazuje da se unatoč IDS-ovoj žestokoj kampanji i medijima povećala nacionalna svijest Hrvata u Istri, a smanjio broj "Istrijana".

Struktura stanovništva 2011.:

Hrvati 142.173 (68,33 %),

Talijani 12.542 (6,03 %),

Srbi 7.206 (3,46 %),

Bošnjaci 6.146 (2,9 %),

Albanci 2.393 (1,15 %),

Slovenci 1.193 (1),

regionalno se izjasnili – "Istrijani" 25.203 (12,11 %),

Neopredijeljeni 4.078 (1,96 %)

(Nastavak slijedi)

Lili Benčik/hrvatski-fokus.hr