Ne spašavajte radna mjesta, spašavajte kapital – ili, zašto vam je špekulant zemljištem prijatelj a radnik u škveru neprijatelj

Pin It

Image result for uljanik prosvjed

Povijest se ponavlja. Škver u Puli će imati milijardu kuna gubitka. Zašto onda gledamo kao neprijatelja tajkuna s početka, lešinara koji želi ugasiti nerentabilnu proizvodnju da bi unovčio nekretnine? Ta najomraženija vrsta tajkuna je jedna od korisnijih u ekonomiji: Kao što je lešinar koristan za čišćenje ostataka uginulih životinja

“Lokalna politika je svojim činjenjem omogućila ulazak neoliberalnog kapitala u Istru, kojemu je jedini cilj ostvarivanje profita, a ne zaštita radnika ni opća dobrobit“, rekao je prošlog tjedna predsjednik istarskog SDP-a Vili Bassanese.

No zakon o obveznim odnosima propisuje upravo to – da je jedini legitimni cilj d.d.-a ili d.o.o.-a profit. Sve ostalo je prevara ulagača, ali i građana: Ako želite činiti dobra djela, osnujte karitativnu organizaciju!

A nedugo prije, Damir Kajin je podsjetio na jednu izjavu Ivana Jakovčića u kojoj je on spomenuo da bi Uljanik možda ipak trebalo izmjestiti iz cenra Pule – valja znati da je Pula nastala oko škvera, da je on bio njen temelj – rekavši kako je to nešto najstrašnije što je čuo i kako je to “gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem”.

Vaš prijatelj lešina

Taj špekulant koji to želi je od devedesete percipiran u javnosti kao neprijatelj i lešinar koji samo želi namjerno uništiti našu vrijednu industriju i domoći se zemljišta na kom su sagrađene opjevane tvornice kako bi tamo sagradio stanove, hotele, ili nedajbože golf terene.

Radnik pak je percipiran kao žrtva tog špekulanta, koji se na njegovim leđima bogati, žrtva liberalnog kapitalizma, privatizacije, tajkunizacije, Tuđmanizacije, a industrija kao nešto što pod svaku cijenu treba spasiti od takvih lešinara. Moral nam nalaže da budemo protiv tog tipa koji bi sve rasprodao za hotele i to, zar ne?

Ne. Jer, kako je Adam Smith lijepo rekao, u ekonomiji, onaj tko svjesno radi za svoj interes poštujući pravila igre, koja moraju biti jednaka za sve, automatski nesvjesno radi i za cijelu zajednicu. Onaj tko tvrdi da ne radi za svoj interes već samo za dobrobit zajednice, ili je (ekonomski gledano) budala ili jednostavno laže.

A ako ste, kao i ja, od rata na ovamo istresli nekoliko desetaka tisuća eura – prisilno, bez da vas je itko pitao želite li – za “spas radnih mjesta” u industriji, brodogradnji, rafinerijama, “socijalističkim gigantima” i svim mogućim gubitaškim granama privrede, za sanaciju banaka i poticaje za poljoprivrednike – a i dalje zagovarate spas škverova, rafinerije, i svega toga jer “trebamo proizvodnju“, onda, recimo to tako, ne samo da niste ekonomski najmudriji – nego radite i štetu široj zajednici, vjerujući da radite nešto plemenito. Ne trebate proizvodnju, ona nije sama sebi cilj. Cilj je zarada. Novac.

A da na proizvodnji brodova u Puli ima mogućnosti zarade, zar ne mislite da bi to kakva analiza i pokazala, pa bi možda škver kupio netko tko stvarno želi raditi brodove? Da, svi bismo htjeli takvog kupca koji će zadržati proizvodnju. Ali on se nije pojavio: Iako ministar Horvat vuče za rukav već neko vrijeme sve kineske i korejske škverove i moli ih da preuzmu Uljanik, njih to kako se čini ne zanima. Ni za jednu kunu. Računica je surova: Ne isplati se.

Neozbiljan je posao onaj koji ne donosi dobit

Sama fraza “neoliberalni kapital” koju spominje vrli SDP-ovac je socrealistička besmislica, no jako je indikativna za mentalni sklop prosječnog hrvatskog ljevičara – a na žalost nerijetko i hrvatskog desničara, koji je prečesto nacionalno desno, a ekonomski – lijevo. A “lijevo” je u ekonomiji jednostavno pogrešno, što se jasno vidi iz povijesti lijevih stranaka na vlasti diljem svijeta – zadnji ekstreman primjer je Venezuela.

Kod nas pak, u zemlji u kojoj je najmanje toga (stvarno) privatizirano od svih zemalja istočnog bloka, svi krive privatizaciju koja se praktički nije ni dogodila. I onda se čude da su nas Mađari i Česi pretekli. A oni su privatizirali sve što se moglo! I nisu gledali kupuje li stranac!

U jednoj raspravi koja se na društvenim mrežama razvila o slučaju Uljanik i industriji općenito ovih dana, u kojoj su sudjelovali i neki jako pametni ljudi s međunarodnim referencama u ekonomiji, s obje strane političkog spektra, netko je napisao: “Kako možeš temeljiti strateške gospodarske grane Hrvatske na turizmu i poljoprivredi, pa to su lumperaji i zezancija“.

11 milijardi eura koje smo uprihodili lani od turizma, preko osamdeset milijardi kuna – naspram milijardu kuna gubitka Uljanika. Što je tu lumperaj, dobit ili gubitak?

Što je tu ozbiljan posao – onaj na kom zarađujete desetine milijardi kuna, ili onaj na kom ste u neuspješnim pokušajima da dokažete nešto sebi i drugima u zadnjih tridesetak godina spalili tridesetak i više milijardi kuna? Što bi tu trebala biti strateška grana, ono u čem smo uspješni i za što imamo sve preduvjete – ili ono u čem nismo uspješni, niti smo ikad stvarno bili?

Da, netko možda smatra da gluma ili pjevanje nisu ozbiljan posao – ali nitko ne bi radije radio “ozbiljan posao” za radnim stolom u banci ili osiguravajućem društvu umjesto bio filmska zvijezda, zar ne? I iskreno, malo tko bi radije navlačio limove po škveru nego radio na recepciji hotela, rentao sobe, ili razvozio okolo turiste. Pa i konobario, uostalom!

Ne, vrijednost i ozbiljnost nekog posla se ne mjere time je li on “lumperaj”, već novcem kojeg donosi u blagajnu. Ozbiljan posao donosi ozbiljan novac, neozbiljan posao je onaj na kom novac gubite. Samo neozbiljni ljudi se uporno pokušavaju baviti nečim što im baš i ne ide i u čemu nisu naročito dobri. Nešto poput onog kojota koji lovi pticu trkačicu, ulaže ogroman napor i sredstva u to, i uvijek završi u provaliji. To se zove fanatizam, a i naša fascinacija spasom brodogradnje je na rubu fanatizma.

Stvarno želite škver u Puli? A koksaru u Bakru?

Turizam je, iako nam donosi oko 19% BDP-a (industrija oko 21% što je oko europskog prosjeka) prezren, dok je brodogradnja, koja kao i turizam treba more (bar ovaj naš turizam, ljetni) sustavno glorificina kao velik tehnološki i civilizacijski iskorak Hrvata u industrijalizaciju.

Turizam je u Hrvatskoj poput neželjenog, a vrijednog sina koji svojim radom uzdražava sve ostale, dok su industrija i naročito brodogradnja ono razmaženo derle koje je zaštićeno kao lički medvjed i koje troši nekoliko puta više nego što zaradi, ali svi ga obožavaju. Jer, je li, ima potencijala. Samo ga u pedeset godina još nije pokazalo. Ali sigurno jednom hoće, zar ne?

Svi govore o zaradama od turizma kao nečem što je tu samo da donese kapital da njime pokrenemo industriju, jer to “nije ozbiljan posao”, “nije strateška grana”, “ne možemo temeljiti budućnost na tome”.

Ekonomija ne funkcionira tako. U ekonomiji postoje komparativne prednosti, a iskreno, mi takvih prednosti za brodogradnju baš i nemamo. Nemamo prateću industriju, nemamo dovoljno kvalitetnih inženjera, nemamo organizacijske sposobnosti, nemamo tehnologiju ni blizu onoj Koreje i Japana, nemamo dostupan jeftin čelik, i u konačnici – unatoč busanju u prsa “tradicijom” – nemamo neka posebna znanja o brodogradnji koja nemaju i svi drugi. A nemamo ni narudžbe, ni po ovim cijenama po kojima gubimo na svakom brodu. Kad bismo ih digli na razinu na kojoj možemo ozbiljno zarađivati nitko ne bi ništa ni naručivao. U stvari, ni ovako baš ne naručuje: Navozi su uglavnom prazni.

Turizam je drugo – za njega imamo sve predispozicije. I to ne samo za razvoj jadranskog nego i medicinskog, kontinentalnog, gastronomskog i svakog drugog. Kao što je tehnička nadarenost Njemačka i Japanska prednost pa zato te dvije zemlje imaju auto-industriju kakvu ostatak svijeta može samo sanjati, tako naše komparativne prednosti leže u spektakularno lijepoj zemlji koju je industrijalizacija i urbanizacija dobrim dijelom zaobišla, pa je to sad od mane postala komparativna prednost.

A tko zanemaruje svoje komparativne prednosti –  propada. U stvarnom svijetu, nije bitno što biste željeli raditi, nego je bitno u čemu ste dobri, što možete ponuditi svijetu bolje ili jeftinije od drugih, u čemu možete biti jedinstveni, bitno je na čemu najviše možete zaraditi u odnosu na uloženo. A ne treba biti naročito pametan da se vidi da je brodogradnja po tom kriteriju totalna katastrofa. Mislim, ako i dalje želite ulagati dobar dio svoje zarade (prisilno!) u održavanje te industrije na životu na umjetan način, u redu, no – ja ne želim. Prošlog sam tjedna na ovom mjestu dao izračune koliko svaki zaposleni u Hrvatskoj daje godišnje za škverove, i koliko je dao do sad od devedesete. No davao je i prije, samo se nije znalo koliko – ali se zna da su brodogradilišta i opjevanih osamdesetih radila s gubitkom.

Ne treba biti naročito dalekovidan da bi se uočilo da je trenutno upravo turizam grana u kojoj imamo mogućnost biti konkurentni, i to jednostavno treba maksimalno iskoristiti, bez previše filozofiranja o “proizvodnji” i “izvozu”. Primjedbe da smo “previše ovisni o turizmu” treba zanemariti: i Njemačka je uvelike ovisna o svojoj auto industriji, a Italija o modnoj i prehrambenoj. Dubai, suprotno uvriježenom mišljenju, ne živi od nafte koja im je manje od 5% BDP-a nego od – turizma. I živi jako dobro. Velik udio turizma u BDP-u ima i Francuska, Španjolska, čak i jedna – Njemačka. To je posao budućnosti u Europi. Stvari od plastike i čelika, industrija, su prošlost Europe (manje-više) i budućnost Afrike.

Moramo spasiti proizvodnju? Stvarno?

No unatoč tome mi i dalje slušamo istu pjesmu: “Mi moramo spašavati brodogradnju, to je jedina industrija koja nam je još ostala. Sve ostalo su uništili liberalni kapitalizam, Tuđman, Škegro, tajkuni. Ti pokvarenjaci namjerno uništavaju industriju koja je nekoć bila treća na svijetu kako bi se domogli zemljišta. Moramo spašavati znanja koja imamo o brodogradnji, tehnološku bazu, nećemo valjda biti konobari. To mora biti naša strateška industrija.”

I svi imaju jednostavne recepte kako biti uspješan u tome, obično upirući prstom u Nijemce ili Japance, i zanemarujući da svi drugi nisu budale kad su se povukli iz tog posla.

Naravno, oni koji i dalje žele svake godine iz svog džepa davati nekoliko tisuća kuna za sanaciju škverova i plaće radnika će reći, “ali bili smo šampioni, bili smo treći u svijetu po brodogradnji, bili smo najjači”. Da, treći po tonaži – a prvi po gubicima.

No razmišljajte ovako. Mislite li da bi bilo pametno u staroj dubrovačkoj luci sagraditi pristanište za tankere? Ili tvornicu za preradu ribe? A kako vam se čini ideja o automehaničarskoj radnji na Stradunu, ili servisu veš mašina?

Ili, mislite li da bi dobro bilo u centru baroknog Varaždina imati halu s mesnom industrijom i klaonicom? A na Trgu bana Jelačića imati u prostorima gradske kavane krojačku radnju, ili salon zavjesa? Ili vraćanje koksare u bakarski zaljev, jedan od najljepših na Jadranu? Ili da je sagradimo na Zrću?

Zašto onda mislite da je dobra ideja brodogradilište sred Pule, ili na odličnoj lokaciji u Trogiru? Tu se pojavljuje problem “oportunitetnog troška”: Čak i ako želite zadržati brodogradnju, isplati se iseliti je negdje gdje neće smetati razvoju turizma i time raditi dodatnu štetu i gubitak.

Sad se vratimo škverovima, prvo onom u Splitu, onda onom u Puli. Za prvog kažu, uspješno je riješen problem, ne moramo više davati milijarde za gubitke, on je restrukturiran i posluje pozitivno. Radna mjesta su spašena, brodogradnja u Splitu je spašena.

Brodogradilišta koja ne rade brodove i nemaju zarade

Ali činjenica je da taj škver praktički ne radi brodove – tek nešto malo specijalnih narudžbi, jedan maleni istraživački brod od stotinjak metara i vojni brod lani, koliko mi je poznato. S tim da je vojni preprojektiran i naplaćen MORH-u nekoliko milijuna više nego što je bilo predviđeno.  Oni zarađuju na drugim djelatnostima, poput dijelova za vjetroelektrane, i to je OK. Ali to nema veze sa “spašavanjem baze znanja” u brodogradnji, a i čemu ih spašavati? Ta znanja očito nisu dostatna da bismo bili konkurentni: Drugi znaju više. Puno više.

Usto, to može kao i minimalna dobit u slučaju Uljanika pred pet godina stvoriti lažni dojam da u brodogradnji možemo biti uspješni: Evo, za prošlu godinu je Brodosplit prvi put valjda otkad postoji imao dobit. Da, samo ona je minimalna, a broj radnika manji od polovice onog od prije pet godina. A i ta minimalna dobit je u dobroj mjeri plod poslova s državom, kao što je minimalna dobit Uljanika bila plod prodaje brodova samima sebi i knjiženja po povoljnoj cijeni, tj, prodaje “Uljanik plovidbi”; Brodosplit radi s vrlo malo kapaciteta, a ponovo traži i državna jamstva…

2.000 radnika za dobit od oko 40 milijuna kuna godišnje – ne bi li ipak bilo pametnije da ti radnici rade nešto drugo? Jer, takvu dobit bi trebalo imati poduzeće sa stotinjak zaposlenih, i kad ne bi bilo čudnih poslova s državom.

“Ali mi ne možemo ostaviti brodogradnju, izgubit ćemo tehnološku bazu i šansu za razvoj, industrija jamči razvoj, ne turizam”, čut ćete mantru.

Cijena industrije

Krivo. Kapital jamči razvoj. Industrija i radna mjesta ne jamče ništa, kao što nisu jamčili ništa Jugoslaviji. 40 godina je razvijala industriju i razne Obrovce čije je gubitke plaćao turizam, a kad više nije mogao, propala je. I Juga i industrija. 40 godina je čuvala radna mjesta, da bi radnici na kraju sjedili tamo kao u dnevnom boravku i čekali struju, repromaterijal, narudžbu, nešto. Spašavati treba kapital, kapitalom se otvaraju nova radna mjesta, ne dekretom.

Povijest se ponavlja. Škver u Puli će imati milijardu kuna gubitka. Zašto onda gledamo kao neprijatelja tajkuna s početka, lešinara koji želi ugasiti nerentabilnu proizvodnju da bi unovčio nekretnine? Ta najomraženija vrsta tajkuna je jedna od korisnijih u ekonomiji: Kao što je lešinar koristan za čišćenje ostataka uginulih životinja.

Jer, nije on taj koji je ubio proizvodnju, zaboravite teorije zavjera. Ako je proizvodnja rentabilna, vjerujte, nitko je neće ubiti. Nitko se neće odreći sigurne i dobre zarade. Lešinari dolaze tek na ono što je mrtvo ili na umoru, i u ekologiji i u ekonomiji.

I da, taj lešinar samo želi zaraditi. Njemu je svejedno zarađuje li na prodaji brodova ili metara kvadratnih terena: Ali kad je vrijednost posla, vrijednost brodogradilišta, procijenjena buduća dobit od tog posla manja od dobiti na nekretninama u vlasništvu škvera, ekonomija je neumoljiva. Zbogom škver.

Želite li i dalje gubiti novac?

Ali to nije problem, jer i vi zapravo želite zaraditi, zar ne? Ili možda želite i dalje krvariti svoj teško stečen novac dajući ga za sanaciju brodogradilišta, tvornica, industrije? Mislite da će vas ta industrija jednog dana hraniti? U to vas uvjeravaju političari, jer njima odgovara imati mjesto gdje mogu dijeliti sinekure i iz kojeg mogu krasti novac, vaš novac. I mediji, dobrim dijelom. I dobri ljudi, koji možda nisu prejaki u ekomomiji.

Industrija, suprotno uvriježenom mišljenju o njenoj snazi, ni u Jugoslaviji nije bila naročito jaka – brojke jasno pokazuju da je ne samo bila daleko ispod praktički nepostojeće grčke ekonomije po učinku (zajedno s “trećom na svijetu” brodogradnjom!) nego i da je izvoz osamdesetih bio toiko marginalan da su ispred nas bile i zemlje istočnog bloka. Koje su od industrije imale uglavnom onu vojnu.

Taj lešinar će vas, uspije li u svom naumu, lišiti tereta plaćanja gubitaka industrije – a oni su 1989., primjerice, iznosili čak 15% BDP-a države! Taj lešinar će, možda, preprodati zemljište nekom tko će tamo sagraditi nešto što neće donijeti milijardu kuna gubitka, nego milijardu kuna dobiti, a od toga ćete posredno i vi imati koristi.

Dakle, taj lešinar je vaš saveznik. On želi zaradu, vi ne želite pokrivati tuđe gubitke. Radnik gubitaškog poduzeća vam nije saveznik, on želi vaš novac jer je to jedini način za zadrži svoj posao i plaću. Podržite svog lokalnog lešinara.

Marcel Holjevac/narod.hr