Šlepanje na račun države mora prestati!

Pin It

Nakon gubitaka generiranih destljećima, država opet spašava propale tvrtke, poput brodogradilišta Uljanik i 3. maj, iako ekonomska logika za tako što teško nalazi računicu. Naravno, odmah se postavlja i pitanje treba li država nakon Agrokora spašavati i druga posrnula poduzeća jer razlika postoji, Uljanik i Agrokor nisu isto, niti uzroci propasti, niti modeli spašavanja.

Naime, Vlada s lex Agrokor nije spašavala Agrokor kao privatnu tvrtku, nego ukupnu ekonomsku i financijsku stabilnost Hrvatske jer se radilo o gotovo 60 tisuća zaposlenih. Osim toga, država, u okviru zakona, treba pomoći samo onima koji imaju osnovu za kvalitetno restrukturiranje, a odgovornost za daljnje poslovanje preuzeti vlasnici i uprave tvrtki. No, krenimo s brodogradnjom, iako slični problemi državu čekaju i kada je, primjerice, riječ o Hrvatskim željeznicama ili kutinskoj Petrokemiji i još nekim poduzećima. Sve te tisuće radnika muči isto - hoće li ostati bez radnih mjesta. A uglavnom je uvijek riječ o istim gubitašima, mastodontima iz prošlosti, o kojima ministar financija Zdravko Marić kaže: "Sad kad smo prisiljeni rješavati probleme iz prošlosti, inzistiram na tome da se nađe dugoročno rješenje i da se nikada više ne dovedemo u situaciju da spašavamo jedne te iste gubitaše."

Istodobno, procurila je i informacija da Vlada nakon poduzetnika Danka Končara traži novog strateškog partnera za Uljanik, restrukturiranje i ulaganje na zdravim temeljima, bez ikakvih državnih jamstava i potpora, s čime se u posljednjih 20-ak godina ionako pretjeralo, i to ne samo kada je riječ o brodogradnji nego i, recimo, Hrvatskim autocestama, a 90-ih i u Agrokoru. Nadalje, i Končar je izjavio da ako Uprava Uljanika misli kako ima bolje rješenje i boljeg partnera za pulski škver i ako je to točno (spekulira se s vlasnikom Smart Holdinga i najvećih ukrajinskih brodogradilišta Vadimom Novinskim, ali i Kinezima), spreman je odmah, bez ikakvih uvjeta, osim povrata pozajmice, odstupiti i svu odgovornost predati novom strateškom partneru Uljanika.

Kada je pak riječ o brodogradnji, još početkom godine sve je precizno sažeo Slavko Linić, bivši ministar financija, rekavši: "Očito da vrlo kvalitetan brod koji se proizvodi u Hrvatskoj ne može konkurirati daleko nižem standardu brodogradnje na Dalekom istoku. I to je nešto što uprave moraju znati." Ono što pak sigurno znaju jest tražiti nove kredite, za što trebaju nova državna jamstva.

JASNA EU PRAVILA

Sanacija, jamstva i otpisi dugova u brodogradnji su do sada državu stajali više od 25 milijardi kuna! Za stanje u Uljaniku krivac je, smatraju mnogi, i više no očit. "Aktualna situacija prije svega vezana je i za odgovornost Uprave Uljanika", rekao je i premijer Andrej Plenković tijekom jedne od saborskih sjednica. Inače, spajanje 3. maja i Uljanika bilo je kobna pogreška koju danas plaćaju i radnici, ali i država! Brodogradilište 3. maj pripojeno je Uljaniku 28. lipnja 2013., dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u vrijeme vlade Zorana Milanovića. Takvo spajanje, nezabilježeno u povijesti brodograditeljske industrije, proglašeno je i krajem restrukturiranja hrvatske brodogradnje, što je hrvatske građane koštalo više od 30 milijardi kuna. Pet godina od pripajanja Uljanik ima sve uvjete za stečaj, što također ne mora biti nužno zlo jer pokazalao se u više primjera kao dobar put prema oporavku. Gubitak Uljanika na kraju prošle godine iznosio je 687 milijuna kuna, a proizvodnja brodova koja je skuplja od ugovorenih cijena već je debelo kasnila. Prihodi grupe pali su na dvije milijarde kuna, a ukupni dugovi, što kratkoročni, što dugoročni, dvostruko su veći. inače, prije nego što se preuzimanje i dogodilo, Uljanik je privatiziran, a dionice su mahom pokupovali radnici (koji i danas drže 47 posto dionica) te nekoliko privatnih ulagača. Drugim riječima, država je brodogradilište gurnula u ruke radnicima i ulagačima koji nisu znali niti mogli upravljati takvim industrijskim kompleksom - u više je navrata naglašavao profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i nekadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić.

KRIZA I POLITIKA

Zapravo su veliki problemi za oba brodogradilišta počeli još 2008., u jeku velike globalne krize, koja je srušila potražnju za novim brodovima. "Tada su domaće tvrtke, država, vojska, obalna straža i trajektni prijevoznici trebali naručiti brodove u našim brodogradilištima kako bi se ta industrija sačuvala, a tako to rade zemlje s brodograđevnom tradicijom poput Ujedinjenog Kraljevstva, u kojemu industriju živom drži ratna mornarica", rekao je Jurčić.

Posljedice prepuštanja brodogradnje nemirnim vodama krize, a i ne samo brodogradnje, vidljive su danas. Naravno, dio krivnje snosi politika koja je godinama bježala od te industrije, a drugi dio je na leđima uprava koje se nisu drznule što javno, što tajno pritiskati vlade i lokalnu zajednicu te upozoravati da će Uljanik, a s njim i 3. maj, neizbježno propasti.

Osim toga, podsjetimo i na neke druge modele i pokušaje spašavanja posrnulih tvrtki. Godinu dana nakon mnogih drugih zemalja, odnosno 2008., i Hrvatska je trebala dobiti svoj fond za spas poduzeća. Na ideji u strogoj konspiraciji radila je savjetnička trojka tadašnje premijerke Jadranke Kosor - Borislav Škegro, Sandra Švaljek i Željko Lovrinčević - u suradnji s HUP-om i poslovnim bankama. Iako nije utvrđen iznos kojim bi fond raspolagao, prema neslužbenim informacijama, on se mogao popeti i do 10 milijardi kuna. Od toga bi jednu milijardu dala država, s raznih proračunskih stavki po ministarstvima namijenjenih za pomoći i subvencije, a devet milijardi kuna prikupio bi konzorcij banaka. Ideja nikada nije zaživjela.

Ideja su imali i sinidikati, nešto dobrih, a nešto promašenih: "Smatramo kako se država, osim na regulatornoj razini, u što manjoj mjeri mora upletati u gospodarstvo preko subvencija i preferiranja određenih tvrtki i gospodarskih grana, ali zato mora građanima omogućiti dostojanstven život kada su u pitanju djeca, starije osobe, nezaposleni, zdravstvena skrb i obrazovni sustav...", rekao je svojevremeno bivši predsjednik Nezavisnog sinidikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić.

Sve u svemu, stanje s Uljanikom nije nimalo bezazleno. Naprotiv, dramatično je u onoj mjeri da se sad doista hitno mora pronaći konačno rješenje. Ili da u Uljanik i druga problematična brodogradilišta uđu ozbiljni strateški partneri, da se provede restrukturiranje, ili da se dogodi totalna privatizacija, ili da se uđe u stečajni postupak. Pritom uloga Vlada nije da osigurava u beskraj plaće radnicima, nego da stvori uvjete da se optimalna rješenja provedu u djelo. Drugim riječima, nekakav lex-Uljanik nije potreban, niti je zakonski moguć, ali je potrebno i preko rješavanja problema brodogradnje pod svaku cijenu nastojati izbjeći negativne reprekusije koje bi sadašnja gubitaška pat-pozicija imala na ukupnu ekonomsku, gospodarsku i financijsku stabilnost Hrvatske. 

Piše: Damir GREGOROVIĆ/Glas Slavonije