Uljanik - jedini je mogući izlaz u izboru novoga strateškoga partnera

Pin It

Tako je sasvim razvidno, logično i razumljivo da gospodinu predsjedniku Vlade „nije bitno tko je kriv“ jer bi u protivnome i on, kao i neki njegovi ministri bili krivi. Prikrivanje kaznenoga djela svugdje je u svijetu, kazneno djelo. A u priči oko „restrukturiranja“ Uljanika svi akteri, od Uprave i IDS-a pa do HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i ostali, svi aktivno sudjeluju u kaznenome djelu ili ga prikrivaju.

Sad kad je i Finska pravomoćno kaznila Končara zbog prijevare, jasno je kako je riječ o bjelosvjetskome mešetaru i peraču prljavoga kapitala

Procjene u svezi s tzv. restrukturiranjem Uljanika, koje smo iznijeli u Hrvatskome tjedniku, sve više se potvrđuju točnima. Plan bivšega vodećega IDS-ovca Ivana Jakovčića i “spašavatelja” poduzetnika Danka Končara o postupnome uništenju pulskoga brodogradilišta, uz aktivnu potporu Uprave poduzeća, kao i IDS-a, u međuvremenu postao je vidljiv i svekolikoj zainteresiranoj javnosti.

Cilj je gašenje brodogradnje u Uljaniku i prenamjena atraktivnog zemljišta, na kojem se nalazi, u stambeno-turističke  Uljaniksvrhe. Končareva tvrtka Kermas energija to bi zemljište dobila ni za kakav ili za minimalni novac, dok bi država, odnosno porezni obveznici pokrili financijske dubioze koje se broje u milijardama kuna, trenutačno oko šest milijarda kuna. Najgore je to što Vlada svojim (ne)činjenjem čak i ubrzava proces što ga je osmislio dvojac Jakovčić-Končar. Naime, već se u početnoj fazi moglo vidjeti kako je plan dokapitalizacije, odnosno restrukturiranja Uljanika, bio namijenjen Končarevoj Kermas energiji, a u čemu je, uz Upravu poduzeća, i IDS aktivno sudjelovao tako što je čvrsto dogovoreno kako će oni prenamijeniti zemljište kada za to dođe vrijeme. Nitko drugi, tko bi se ozbiljno namjeravao baviti brodogradnjom, nije se mogao s njima natjecati kao ozbiljan strateški partner. Zato ni ponuda Tomislava Debeljaka, vlasnika splitskoga škvera i DIV-a, primjerice, nije uopće razmatrana iako je on nudio, za razliku od Končara, pozamašan iznos svježega novca za restrukturiranje 162 godine staroga brodogradilišta. Baš kao i neke druge ponude, od kojih najmanje jedna, koja je poznata Hrvatskom tjedniku, zbog spoznaje da se radi o čistoj namještaljci, nije ni formalizirana.

Ignorirano porazno revizijsko izvješće

Vlada RH ne može nikako pobjeći čak ni od kaznene odgovornosti već i zbog jednostavne činjenice što je dopustila da se uopće krene na očigledno kriminalan način u Jakovčić/Končarevo tzv.„restrukturiranje“, i to neovisno o činjenici što je država u značajnoj mjeri dio vlasničke strukture brodogradilišta Uljanik. Država, naime, nije smjela prikrivati kazneno djelo za koje je morala znati od početka, već kod prvoga non papera što su ga direktor Uljanika Rossanda, gradonačelnik Pule Miletić i istarski župan Flego donijeli u Vladu. I ne samo od formalnoga početka, već i prije. Još u studenome prošle godine ministrica Martina Dalić zatražila je reviziju poslovanja Uljanika, a što je u siječnju ove godine i učinjeno. Revizija je utvrdila toliko stravičnih nepravilnosti u poslovanju Uljanika da bi, samo na temelju toga, cijela Uprava Uljanika s Nadzornim odborom trebala završiti u zatvoru. To se izvješće, međutim, ignoriralo, bolje rečeno prikrivalo, kako od javnosti, Sabora i Dorha, tako i od Europske komisije. Na taj način Vlada je svjesno ušla u igru s Jakovčić/Končarevim „restrukturiranjem“ uz svesrdnu pomoć Uprave i IDS-a. Čak i prije dolaska Plenkovića i njegove Vlade u Pulu 13. rujna, moglo se još uvijek nešto poduzeti da predsjednik Vlade Andrej Plenković, nije i sam postao taocem, a time i aktivnim sudionikom te kriminalne priče. Stoga ne treba nikoga čuditi kad Plenković u Puli izjavljuje: „Nije bitno tko je kriv, sad tražimo rješenje za budućnost.“ Čiju budućnost? Brodogradnje? Teško, prije bi se moglo premijera razumjeti da on misli na budućnost Končar/Jakovčićeva plana „restrukturiranja“, a zapravo uništenja brodogradnje u Uljaniku. Jer bez razotkrivanja planski odrađenoga i ciljanoga megakriminala u pulskome brodogradilištu, s namjerom da se uništi proizvodnja, nema ni budućnosti za Uljanik. To Plenković zna ili bi barem trebao znati. Tragično je u svemu ovome, ali i iz dosad izloženoga razumljivo, što on, u jednoj od, po njemu triju opcija, još uvijek vidi Danka Končara kao mogućeg strateškog partnera.

Plenkoviću nije važno tko je kriv

Tako je sasvim razvidno, logično i razumljivo da gospodinu predsjedniku Vlade „nije bitno tko je kriv“ jer bi u protivnome i on, kao i neki njegovi ministri bili krivi. Prikrivanje kaznenoga djela svugdje je u svijetu, kazneno djelo. A u priči oko „restrukturiranja“ Uljanika svi akteri, od Uprave i IDS-a pa do HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i ostali, svi aktivno sudjeluju u kaznenome djelu ili ga prikrivaju.

Ako je Končar imao, za razliku od drugih zainteresiranih, privilegiran, bolje rečeno ekskluzivan, status kod raspisane dokapitalizacije Uljanika, prije svega i zato što je samo njemu obećana kompenzacija s golemim površinama za poslovno-stambenu namjenu urbanizirane i atraktivne Uljanikove zemlje, a što je predsjednik Uprave Gianni Rossanda javno priznao, posljednji put u prošlotjednoj emisiji Otvoreno na HRT-u, onda je Vlada trebala odmah poništiti taj natječaj. Ako ne drukčije, onda ih je barem već tijekom prvoga susreta povezanoga s famoznim non paperom, u travnju ove godine, trebali najuriti iz Banskih dvora i poslati za njima Uskok. Ovako, prihvativši ovu kriminalnu igru, Vlada je postala njezinim dijelom, a čiji je cilj uništenje Uljanika na račun poreznih obveznika te omogućavanje Danku Končaru i Ivanu Jakovčiću veliku zaradu. Ministar Darko Horvat, poput papagaja, uvijek iznova ponavlja kako Vlada ima limitiran manevarski prostor jer je Uljanik privatna tvrtka. No ministar gospodarstva očito zaboravlja da se i privatna tvrtka mora pridržavati zakona koji vrijede u Republici Hrvatskoj. Baš kao i Vlada. Ili se gospoda još uvijek drže one Titove preporuke kako se ne treba zakona držati „k’o pijan plota“.

Stigla kazna iz Finske

Deset dana prije dolaska Vlade na čelu s premijerom u Pulu, Danku Končaru u Finskoj je pravomoćno presuđeno Končarda mora platiti kaznu u visini od 40 milijuna eura (plus za svaki mjesec kašnjenja, od 17. svibnja, po deset dodatnih milijuna), a manjinskim dioničarima u Afaraku (njih oko 30 posto) otkupiti sve dionice, po cijeni jedne 2,51 euro (ukupno oko 200 milijuna eura). Sve to zbog prijevare na helsinškoj burzi. Mediji su u Finskoj obaviješteni o toj presudi 7. rujna, zato što se ne zna na koju se adresi Danku Končaru presuda može osobno uručiti. A on se stalno mota oko Vlade. Zanimljivo je da iskusni diplomat i još iskusniji obavještajac Josip Buljević, koji je hrvatski veleposlanik u Finskoj i Estoniji, nije od 7. do 13. rujna uspio obavijestiti svoju Vladu u Zagrebu o toj presudi Končaru. Ili možda jest, ali premijer, i unatoč presudi, i nadalje računa na Danka Končara kao ozbiljnoga strateškog partnera u restrukturiranju Uljanika. Iako i on zna, ili bi barem morao znati, da se kod Danka Končara radi o ozbiljnome bjelosvjetskome mešetaru, peraču ruskoga i srbijanskoga prljavog novca.

IDS pokušava se osloboditi odgovornosti povezane s prenamjenom Uljanikovih terena, kao da je to nekakav strašno zahtjevan pothvat. Netko tko poput njih vlada u Županiji i Puli svaku prenamjenu može odraditi u iznimno kratkome razdoblju. Predsjednik IDS-a i gradonačelnik Pule Boris Miletić kao i župan Valter Flego, čak su počeli preko medija ponavljati kako je područje gdje se nalazi Uljanik obilježeno isključivo kao brodogradnja, a ne, poput Splita ili Rijeke kod kojih su brodogradilišta obilježena kao industrija, odnosno proizvodnja. Tako ovi podcjenjuju pamet gledatelja kada preko dalekovidnice poručuju svekolikome puku kako je u Puli brodogradnja sigurnija jer se eksplicite spominje kako se ondje ne mogu jednog dana umjesto brodova proizvoditi, primjerice, cipele! Upravo u tomu i jest problem. Naime, uspije li im uništiti brodogradnju u Puli, na Uljanikovu se zemljištu više ne će moći smjestiti nikakva druga industrijska proizvodnja već će se ono prenamijeniti u poslovno-stambeni prostor.

Radnici moraju zatražiti novoga strateškog partnera

Što preostaje radnicima u pulskome škveru nego se pokušati izboriti za svoja radna mjesta i egzistenciju. U ovomu planiranom i namjernome uništavanju Uljanika radnicima preostaje, prema našem mišljenju, samo jedan legitiman, iako ne u potpunosti legalan izlaz. No legalnost ih i ne treba previše zabrinjavati jer su ono što je legalno odredili  Proračunupravo oni koji krše zakone na sve strane, a na legalitet se pozivaju ionako samo onda kada im to odgovara, odnosno kada im je to u interesu. Naime, kako se radnike ionako svako malo proziva da su neodgovorni kao većinski vlasnici (47 posto) jer se nisu u dovoljnoj mjeri brinuli za poslovanje Uljanika i nisu kako treba nadzirali rad Uprave, oni bi mogli jedino sazvati skup svih malih dioničara na otvorenome, u dvorištu Uljanika, i od njih zatražiti da se aklamacijom odmah smijeni Uprava te od svojih predstavnika formirati privremeno upravljačko tijelo (do regularne skupštine, sredinom listopada) koje će u tom razdoblju voditi brigu o radu poduzeća. Proizvodnja treba biti nastavljena. Novoformirano tijelo treba u ime Uljanika odmah zatražiti rezultate provedene revizije, kompletnu dokumentaciju vezanu za restrukturiranje, koju je Uprava nosila u Zagreb, pozvati policiju i u suradnji s njom, a na temelju revizije i drugih spoznaja koje nisu obuhvaćene revizijom, identificirati odljev stotina milijuna kuna iz Uljanika te rezultat objaviti hrvatskoj javnosti. U suradnji s Vladom, kao savjesni vlasnici koji brinu o svome vlasništvu, tražiti rješenja za saniranje i financijsko konsolidiranje tvrtke i s njom također ući u pregovore s novim strateškim partnerom kojega valja pronaći među onima koji doista žele nastaviti s brodogradnjom u Uljaniku.

To je jedna moguća izlazna inačica vrijedna pokušaja koju uljanikovci mogu s lakoćom pokrenuti jer su se već dokazali, kako u organizaciji štrajka, tako i u uličnim prosvjedima, da imaju odlučnost i da su spremni boriti se do kraja za svoju egzistenciju u gradu u kojemu žive. Tek u takvu scenariju moguće je da se do održavanja skupštine dioničara sredinom listopada prikupi dobar dio relevantnih podataka o namjernome, sustavnom i organiziranome uništavanju Uljanika. Do tada bi se već moglo razbistriti mutnu vodu i vidjeti propada li Uljanik zato što nije konkurentan, ili zato što je dugi niz godina bio izložen sustavnoj i nemiloj pljački svojih menadžera.

Ninoslav Mogorović/Hrvatski tjednik/hkv.hr