Hrvatski desno-lijevi centar izgubljen u prijevodu

Pin It

Ovih dana u mainstream medijima urednici se trude mobilizirati narod protiv imaginarne „ekstremne desnice“ – „samozvanih suverenista“ koji navodno premijera Plenkovića pokušavaju izgurati ulijevo kako bi oslobodili prostor na tzv. desnom centru i neprimjetno ga zauzeli s jedinim ciljem da Hrvatsku odvuku u srednji vijek.

Tvrde oni da nema govora o tome kako su premijer i HDZ skrenuli sa svojeg puta, nego da su i dalje tvrdo na desnici, što se po njima ogleda u mnogim politikama koje usvaja i provodi Plenkovićeva vlada. Čak i to što su prigrlili Istanbulsku konvenciju navodno ne znači ništa jer tvrde da su i mnoge druge europske vlade desnog centra ratificirale istu.

Europska unija i SSSR

Inače, za određivanje kursa u kojem plovi politički centar EU-a indikativan je nedavni slučaj s Marine Le Pen koja je 2015. godine na društvenim mrežama objavila fotografije zvjerstava „Islamske države“. Zbog tog čina danas je Francuska država sudskim nalogom šalje na psihijatrijsko vještačenje što pokazuje da „demokratska“ EU preuzima obrasce totalitarnog SSSR-a.

Svatko tko iskače iz „centrističkog“ obrasca i prekrši „političku korektnost“ podložan je sankcijama. Ako zbog svojeg „nedjela“ Marine Le Pen bude osuđena prijeti joj 3 godine zatvora ili 75.000 eura kazne.

Bivši sovjetski disidenti (npr. Vladimir Bukovsky) u vrijeme komunističke strahovlade u SSSR-u proživljavali su sličnu sudbinu. Zbog svojeg su aktivizma u ’60-im i ’70-im godinama proveli desetljeća u psihijatrijskim ustanovama. Upravo zbog osobnog iskustva sa sovjetskim režimom, oni već desetak godina upozoravaju na totalitarne obrasce vladanja Europskom unijom: nametanje ideologija, direktiva, poništavanje nacija, stvaranje nove nadnacije itd.

Izgubljeni u vremenu i prostoru

Što uopće u suvremenoj Europi znači desni i lijevi centar? Ništa. Ti se pojmovi još uvijek upotrebljavaju iz jedinog razloga što još nitko nije smislio novi naziv za aktualne političke grupacije i njihove postideološke politike. Naime, kao što je poznato, nakon pada Berlinskog zida i komunizma nastao je gotovo jedinstven kapitalistički svijet temeljen na neoliberalizmu i globalizaciji. Unutar tog okvira kreću se svi centristi, a razlike bilježe jedino u pitanjima koja ih u bitnome ideološki ne dijele.

A nekad su se razlike među društvima i strankama (ideologijama), između ostalog, temeljile i na njihovom odnosu prema vrijednostima poput jednakosti, pravednosti, lojalnosti, autoriteta i tradicije. Ljevičari su percipirani kao oštri zagovaratelji jednakosti i pravednosti. Takve su im bile i politike. Komunizam je temeljen na pogubnoj i antihumanističkoj ideji apsolutne jednakosti (iako su vladajući bili jednakiji od drugih). Desnica je također cijenila jednakost, ali u pravima i mogućnostima; iznimno su držali do lojalnosti, autoriteta i tradicije.

A u čemu se danas razlikuje desno-lijevi centar u Europi, posebice u Hrvatskoj. U nijednom bitnom pitanju. Svi su za globalizaciju, neoliberalni kapitalizam (maksimalno iskorištavanje radnika), uvoz imigranata, rodnu ideologiju, poništavanje tradicije itd. Na primjer, svi podržavaju sustav u kojem se menadžerima isplaćuju ogromni bonusi dok im tvrtke propadaju; normalno je da nogometaši godišnje zarađuju milijune eura dok radnici jedva preživljavaju; sve je to danas normalno, ali unazad nekoliko desetljeća nije tako bilo.

Hrvatski centristi

Uostalom, u Hrvatskoj su se lideri tzv. ljevice preko noći obogatili jednako kao i hadezeovski tzv. desničari koji su (gle čuda) na utjecajne pozicije većinom došli iz iste Partije koja je u bitnome oblikovala njihovo razumijevanje društva i svakodnevni modus operandi. Usvojene navike, običaji i tradicije iz doba SFRJ i danas određuju bitna obilježja vladanja naših „centrista“.

Podsjetimo se samo „desne“ privatizacije 1990-ih koja je bila oličenje nepravednosti i čvrsto popločen put u društvenu nejednakost. Sve to uz stvarnu i prešutnu suradnju momaka s „ljevice“. Istina, samoprozvani ljevičari nešto su gunđali o kriminalu, nepravdi i sl., ali svu svoju lažnost pokazali su dolaskom na vlast 2000. godine. Naime, nismo svjedočili sudskim procesima glavnim akterima te pljačkaške privatizacije; nijedan nije sankcioniran. Zašto?

Da ne govorimo o ostalim „ljevičarskim“ potezima koji su išli na ruku krupnom kapitalu i osiromašenju radništva, poput privatizacije INE, sanacije i privatizacije banaka, predstečajnih nagodbi (odabranima su otpisane milijarde kuna duga), ozakonjenja nesigurnosti posla, promocije rada na određeno vrijeme te općeg snižavanja radničkih prava. Usprkos jasnim činjenicama, takve se grupacije (SDP & Co.) danas još uvijek nazivaju lijevi centar!

Lažna ljevica

Danas više nema sadržaja koji je nekad stvarao i jačao ljevicu; nema stvarnih prijetnji koje su nekad ljevici davale pogonsku snagu. U nedostatku razloga i vlastitog programa, suvremenoj „ljevici“ i njezinim zaštitnicima preostaje samo izmišljanje prijetnji pa se tako narodu prenose lažne vijesti o nekakvim klerofašistima, ekstremnoj desnici, katolibanima i sl. „udrugama“ koje zaplotnjački pokušavaju destabilizirati državu. Kao da stvarno nije potrebno destabilizirati postojeću stabilnost u korupciji, kriminalu, nesposobnosti i urušavanju društvenih vrijednosti.

Apsolutna lojalnost i autoritet

Svaki razuman hrvatski građanin zna da aktualni desno-lijevi centristi u Hrvatskoj ne poznaju značenje riječi jednakost, pravednost i tradicija. Jedino što poznaju i čega se drže su stranačka lojalnost i autoritet. I tu nema nikakve razlike među njima. Bilo da ste u SDP-u ili HDZ-u apsolutna lojalnost je prešutno ozakonjena i temelj je za dobivanje raznih sinekura. Ona ide toliko daleko da se prema nalogu nadređenog bespogovorno izvršavaju i kaznena, društveno štetna djela. Ako bespogovorno ne izvršite nalog niste lojalan i karijera vam je završena.

Autoritet također podjednako poštuju. Ni u snu ne pomišljaju oduzeti sveto pravo svojem nadređenom da ih ponižava, degradira kao profesionalca i osobu. To podnose jer znaju da je odbijanje podvrgavanja autoritarnom režimu stranačkog vođe put u potpunu marginalizaciju ili izgon. Apsolutna lojalnost i autoritet – to je jedino što još neko vrijeme sprječava urušavanje ostataka aktualnog hrvatskog političkog „centra“.

Novi politički prostor

I zato Hrvatskoj, dok još ima vremena, hitno trebaju nove političke snage iz novog, još neimenovanog i nedefiniranog političkog prostora – možda onog izgubljenog u vremenu Hrvatskog narodnog preporoda; onog koji će afirmirati zdravu i prosperitetnu Hrvatsku u kojoj se cijeni poštenje, zakon, sloboda naroda i pojedinca.

Izlaz iz korumpiranog desno-lijevo centrističkog labirinta nije jednostavan zadatak u postojećim EU okolnostima. Međutim, promjena vladajuće političke paradigme u Hrvatskoj neophodna je želi li se hrvatsko društvo održati u budućnosti koja se upravo stvara.

Dr. sc. Hrvoje Pende/narod.hr