Plenković će pokopati HDZ kao što je Milanović pokopao SDP

Pin It

Što će biti s HDZ-om kad se jednog dana Plenković vrati u Bruxelles, na funkciju koju si pokušava osigurati pacifikacijom HDZ-a i sprječavanjem da se Hrvatska pridruži Mađarskoj, Austriji, Poljskoj i Češkoj, očekujući da će mu to Jucker i ekipa iz Davosa honorirati mjestom u europskoj vladi, odnosno komisiji? Vjerojatno isto što je bilo i sa SDP-om nakon Milanovića

Kažu da svaki trijumf sadrži u sebi klicu budućeg poraza, i obrnuto: Svaki poraz ima u sebi klicu buduće pobjede. Andrej Plenković trenutno trijumfira: Unatoč minimalnoj većini kojuu Saboru ima njegova koalicija sastavljena od svega i svačega međusobno nespojivog i nepopularnosti unutar dijela biračkog tijela HDZ-a, njegova se vlast u ovom trenutku čini neupitnom.

Istraživanja pokazuju da bi HDZ u ovom trenutku premoćno odbio izbore, dok glavni konkurent, SDP, nikad nije bio na nižim granama. A na niskim granama je i Most, dok je Živi zid, čini se, prošao svoj vrhunac. Plenkovića ne vole svi, ali ga voli dovoljno njih da bi ponovo dobio izbore: Javno ga podržavaju i ljudi poput Davora Butkovića ili Dejana Jovića, koji ni mrtvi ne bi glasali za HDZ, obrazlažući to time da je on jedina brana nadirućem “ustaštvu” i “ekstremnim desničarima”.

Plenkovićev trijumf kao uvod u katastrofu

Ekstremizam tih desničara se očituje uglavnom u zahtjevima da se spriječi masovna imigracija, i da se ne sabotiraju demokratske institucije poput referenduma ili prava na prosvjed. A to bi bilo stvarno strašno da takvi dođu na vlast, kažu mediji, pa tada bismo bili propala država poput Orbanove Mađarske! U koju, inače, zapad koji pljuje po Orbanu istovremeno, zbog povjerenja u tamošnji pravni sustav, ulaže desetke milijardi eura, dok “politički korektnu” Plenkovićevu Hrvatsku kojoj samo nogice vire iz Junckerove i Merkeličine stražnjice izbjegavaju kao ebolu.

Sile mraka i snage zla oličene u političkoj desnici su pred porazom, likuju mediji: Plenković pobjeđuje na svim frontovima. Milinović je izbačen, Brkić će biti danas-sutra, Karamarko marginaliziran u stranci, Hasanbegović istjeran. Doduše, tu je za sad još Kalmeta kojem nad glavom visi nekoliko optužnica, i koalicijski partner ratni zločinac Glavaš, ali koga briga za ratne zločince ako su “naši”, kažu mainstream mediji koji se zgražaju nad time što jedan Mirko Norac smije u toplice, ali im ne smeta što Glavaš smije biti partner vladi. Zanimljivo kako su nestali medijski napisi o akumulatorskoj kiselini onog časa kad je postalo jasno kojeg gospodara Glavaš služi. On za medije više nije negativac!

Vladanje putem represivnog aparata

Plenković je uspio posve ovladati državnim represivnim aparatom, ali i strankom. Karamarku to nikad nije uspjelo, on je velikodušno Mostu prepustio cijeli represivni aparat! Sudstvo, vojsku, policiju. To se pokazalo kao velika greška koju Plenković nije ponovio. Plenković Hrvatskom vlada kao diktator, no mediji ga slave kao demokrata. Kakve veze ima ako se na vlasti održava spletkom, kakve veze ima ako vara na brojenju glasova za referendum, kakve veze ima ako se zlorabe obavještajne službe za unutarstranačke obračune, kakve veze ima što njegova vlada krši sva pravila demokratskog svijeta, pa i političkog bontona, i što ponašanjem i metodama više nalikuje na kakvu binzatinsku balkansku rupčagu nego li na državu članicu EU! U borbi protiv povampirenih “ustašoida i seronja”, kako bi rekao Mesić, sva su sredstva dozvoljena!

No to da cilj opradvava sredstvo nije jedino u čemu se ogleda makijavelizam Plenkovića i onih koji mu pjevaju hvalospjeve, iako su svjesni da je ono što on radi pandan onom što Vučić radi u Srbiji, gdje nema demokracije i gdje sve kontrolira “gazda osobno”, gdje pravosuđe diže i povlači optužnice nakon telefonskog poziva iz vlade. Taj makijavelizam se najviše očituje u čistkama koje su dosegle upravo staljinističke razmjere.

Iz HDZ-a će uskoro biti uklonjeni svi političari koji imaju ime i prezime, koji nisu rukopoloženi od vodstva stranke već koji su sami sebi stvorili reputaciju. Političari koji su izrasli iz svojih lokalnih sredina, nametnuli se svojom karizmom, političari koji su to po sebi, a ne po tome što ih je netko postavio na neku izbornu listu kao nagradu za neki odrađeni prljavi posao, ili jednostavno za lojalnost.

Oslonac na lojalne i nesposobne

Takvi su opasni za slabe lidere poput Plenkovića, jer je njih teže ucjenama držati u šaci onako kako se to može s onima koji vlastite političke karijere nemaju, poput Jandrokovića ili Kuščevića. Jedan Hasanbegović ili jedan Milinović, koji su na stranačkoj konvenciji dobili najviše glasova članstva, i koji su na izborima dobivali preko deset tisuća preferencijalnih glasova, su opasnost za lidere poput Plenkovića. Rukopodizači poput Sauche, koji može birati između lojalnosti vođi i dugogodišnje robije, ili oni koji nisu u stanju dobiti tisuću preferencijalnih glasova na izborima poput Jandrokovića nisu opasnost, oni će podržati gazdu što god on odlučio – ili, što god u Bruxellesu odlučili.

Plenković je čovjek koji nema hrabrosti suprotstaviti se “budžama” u Bruxellesu i veleposlanstvima, Merkel i Junckeru, nema snage biti autohtoni lider poput Orbana, ali isto tako ne prihvaća da se njemu netko od “podređenih” suprotstavlja. On ne želi u stranci ljude koji imaju utjecaja, ne želi ljude koji imaju podršku lokalne sredine. Želi ljude koji su posve ovisni o njemu.

I, još važnije, Plenković je poslušao Macchiavellijev savjet – kad dođeš na vlast, prvo ukloni one koji su te na vlast i doveli, jer ako su danas srušili svog bivšeg lidera i postavili tebe, sutra će postaviti nekog drugog umjesto tebe ako te ne budu mogli kontrolirati. Ne zaboravite – Brkić je imao ključnu ulogu u instaliranju Plenkovića na čelo HDZ-a, uz Šeksa koji je, kao stari smutljivac, bio u nemilosti Karamarka pa je odlučio, izgleda, dovesti sebi nekog sklonijeg. I nedavno uklonjeni Milinović je jedan od onih koji su dali podršku Plenkoviću.

SDP kao slika budućeg HDZ-a

A sad se sjetite Milanovića, i pogledajte gdje je SDP danas! To čeka i HDZ. Ne, nije “mali Bero” krivac za raspad SDP-a, “mali Bero” je samo logična posljedica Milanovićeve politike. Nesposoban a bahat, Milanović mnogo toga dijeli s Plenkovićem, a navodno su dijelili i ured u Bruxellesu kad su se obojica tamo pod zaštitom moćnih tatica hadezeovaca skrivali od rata i poziva za bojište, gradeći usput buduću političku karijeru na muci onih koji su ostavili mladost i zdravlje i buduću karijeru u rovovima, i koji su danas naprezrenija skupina u hrvatskom društvu.

Kao i Plenković, koji je bio jedini kandidat nakon pada Karamarka, i Milanović je šefom stranke postao bez prave konkurencije, na temelju narativa sina Ivice Račana, Ivana Račana, da je želja pokojnog doajena stranke bila da ga naslijedi Milanović. To je očito bilo dovoljno da bude izabran na čelo SDP-a, jer je Račan, koji je uspješno proveo tranziciju partije u demokratski sustav i spasio je kad se činilo da joj spasa nema, bio neupitna veličina u SDP-u. Malo tko se zapitao, ako je Račan želio da ga Milanović naslijedi, zašto ga je onda nekoliko mjeseci prije smrti uklonio sa svih funkcija, uključujući one glasnogovornika stranke, i ostavio mu samo mjesto koordinatora za jednu izbornu jedinicu. Navodno mu je čak rekao da tako lijen nikad neće postati niti pomoćnik ministra.

No Milanović je postao mnogo više. I čim je zasjeo na čelo stranke, krenuo se baviti istim čime i Plenković – uklanjanjem svih onih koji bi ga mogli doći glave, odnosno fotelje.

Milanovićeve čistke 

U unutarstranačkim obračunima stradali su političari velikog kalibra, poput Milana Bandića, Željke Antunović, Zdravka Tomca, Mate Arlovića, Slavka Linića, Aleksandre Kolarić. Možete ih cijeniti ili ne, voljeti ili ne, kao uostalom i Esih, Hasanbegovića, Milinovića ili Brkića – ali sve su to političari koji su imali neku svoju specifičnu težinu, koji su imali ime i prezime koje su si u politici sami stvorili.

Pretvorivši SDP u nakupinu svojih poslušnika i klimoglavaca, bezveznjaka ili običnih štetočina i redikula u kojem su najjača imena bili ljudi poput Freda Matića, Stazića, Jovanovića, i Grbina, pa i Bojana Glavaševića, dakle političari iz druge i treće lige, Milanović je tom SDP-u potpisao presudu. Od značajnih imena i ozbiljnih političara iz Račanove ere ostao je samo Tonino Picula, a njega je spasilo samo to što je bio dovoljno daleko od Milanovićeve osvetničke i pomalo kukavičke ruke, u Bruxellesu.

Picula nije uspio preuzeti stranku, preuzeo ju je Bernardić, a epilog znamo – SDP je već dugo na aparatima, a preostali “političari” u toj nekoć bitnoj stranci uglavnom grizu jedni durge za noge i zabavljaju pučanstvo svojim svađama i nesposobnošću. Ne, Bernardić nije krivac za to – Milanović je krivac, Bernardić je posljedica Milanovićeve politike.

Poslije mene – potop

Što će biti s HDZ-om kad se jednog dana Plenković vrati u Bruxelles, na funkciju koju si pokušava osigurati pacifikacijom HDZ-a i sprječavanjem da se Hrvatska pridruži Mađarskoj, Austriji, Poljskoj i Češkoj, očekujući da će mu to Jucker i ekipa iz Davosa honorirati mjestom u europskoj vladi, odnosno komisiji?

Vjerojatno isto što je bilo i sa SDP-om nakon Milanovića, za kojeg sam više puta upozoravao da vodi “poslije mene potop” politiku. Jer, obojici je premijerski položaj samo odskočna daska – Plenkoviću za karijeru visokog EU dužnosnika, Milanoviću za “zaraditi ozbiljan novac”, kako je rekao. Njih ne zanima budućnost ni Hrvatske ni stranke, već isključivo vlastita.

Najvjerojatnije će se sitne ribe koje su preostale u stranci, bez pravog liderstva i bez ideje vodilje osim opstanka na vlasti pod svaku cijenu, poklati oko fotelja, sinekura, svega. Ili će jednostavno potonuti u beznačajnost.

No pozicija HDZ-a je još gora, u perspektivi, od pozicije SDP-a. Jer, dok je SDP očuvao svoju svjetonazorsku poziciju na ljevici, iako mu je lijevi centar preoteo HDZ, dotle je HDZ napustio svoje birače i od narodne, konzervativne i suverenističke stranke postao elitistička, progresivna i globalistička stranka. SDP-u će se birači vratiti pronađe li pravo vodstvo: HDZ-ovo tijelo će se nastaviti osipati kako će sve više ljudi uviđati kako HDZ ne samo da nema veze sa svojim izvorištima, i mogu računati samo na birače koji će za njih glasati iz nekog interesa ili kako bi preko stranke riješili svoje egzistencijalne probleme – dakle, na one koji su motor korupcije. Što svakako neće pomoći inače očajnom imageu stranke.

Trenutno je teško vidjeti tko bi mogao spasiti HDZ od takve sudbine, osim ako kojim slučajem predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne odluči odustati od drugog mandata i vratiti se u HDZ, preoteti ga Plenkoviću, vratiti na pozicije koje on kao demokršćanska stranka po prirodi treba zauzimati, te privuče u stranku jaka imena, kreativce, intelektualce i ljude od ugleda. Ali teško je zamisliti da bi je takav jedan HDZ, u kom bi glavnu riječ uz starinu Šeksa vodili neki Jandrokovići i Reineri, Kustići i Gabrijele Žalac, nju prihvatio za lidera, jer znaju da bi postali suvišni onog časa kad bi ona preuzela stranku, i da bi najbolje čemu bi se mogli nadati bila marginalizacija.

HDZ bez kompasa i supstance

U ovom trenutku se HDZ pod Plenkovićem čini jači nego ikad nakon Tuđmana, no to je privid: Kao i hrvatski turizam zadnjih godina, on svoju snagu gradi na slabosti ostalih. Kad se drugi igrači vrate na scenu, HDZ, uništen iznutra i bez prave supstance, izbačen iz svojih tračnica i odveden na sebi strani teren, bez ideološkog i moralnog kompasa i očišćen od svih sposobnih ljudi koji bi mogli ugroziti i dovesti u pitanje vodstvo stranke, birokratiziran poput sjedišta EU, HDZ bi se mogao raspasti kao kula od karata. A to bi onda možda konačno otvorilo prostor za neku suverenističku, ekonomski liberalnu i društveno konzervativnu opciju koja ne bi bila kompromitirana kao što je to HDZ.

Marcel Holjevac/narod.hr