Hrvatska treba jaku nacionalnu političku opciju kakve pobjeđuju posvuda u Europi

Pin It

Koalicija koja danas, predvođena HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, vlada Hrvatskom lišena je bilo kakvoga ideološkog sadržaja i bilo kakvih načela. Jedino vezivno tkivo te koalicije puki je interes, tj. želja za ostankom na vlasti što, dakako, podrazumijeva proračunska beriva i sinekure.

Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske

Zagriženi HDZ-ovci, neovisno o njihovim motivima (politička nepismenost ili sinekurno mazivo) i danas će u polemikama s oponentima, koji dolaze s desne strane političkog spektra, ustvrditi kako je HDZ državotvorna stranka. I bit će pritom djelomično u pravu. Za vrijeme Franje Tuđmana, unatoč svim manjkavostima, HDZ je nesumnjivo bio državotvorni pokret. Međutim, razdoblje nakon 2000. godine, s manjim ili većim intenzitetom, razdoblje je u kojemu se HDZ ideološki prazni od državotvornih i desno-konzervativnih stavova (ti procesi bili su donekle zaustavljeni u vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka) te i sam sudjeluje u procesima desuverenizacije Hrvatske kao nacionalne države.

HDZ danas ne predstavlja desnu niti konzervativnu stranku, pandan kojoj bi bili Orbanov Fidesz, Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog (autentične desne stranke koje su trn u oku bruxelleskoga mainstreama), ili čak Narodna stranka Sebastiana Kurza, nego je u najboljem slučaju riječ o centrističkoj stranci kao što je Merkeličin CDU (što je, naravno, posve legitimna pozicija za one koji žele biti centar). Formalno, riječ je o demokršćanskim i konzervativnim strankama koje proklamiraju zaštitu nacionalnih interesa, no one u političkoj praksi vrlo često podvijaju rep pred globalističkim procesima i vode liberalnu ili lijevu politiku.

Koalicija lišena bilo kakva sadržaja i bilo kakvih načela

Za početak, koalicija koja danas, predvođena HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, vlada Hrvatskom lišena je bilo kakvoga ideološkog sadržaja i bilo kakvih načela. Jedino vezivno tkivo te koalicije puki je interes, tj. želja za ostankom na vlasti što, dakako, podrazumijeva proračunska beriva i sinekure. Kako drukčije objasniti koaliciju koju na životu održavaju Milorad Pupovac, Ivan Vrdoljak i Tomislav Saucha s jedne strane, te, primjerice, Stiv Culej ili Miroslav Tuđman s druge strane? Ti ljudi jednostavno nemaju nikakvih zajedničkih poveznica.

Činjenica da je i Milorad Pupovac – političar koji je karijeru izgradio na etnobiznisu i podgrijavanju međunacionalnih konflikata, a kojega su, kao i Pribićevića, političarom od nacionalnoga značenja učinili kukavni hrvatski političari – jedan od istaknutijih članova vladajuće koalicije (o njegovim trima glasovima ovisi opstanak Vlade), nešto je protiv čega će privatno rogoboriti gotovo svaki istaknutiji HDZ-ovac. Javno će, razumije se, ti isti HDZ-ovci šutjeti, a na kraju dana svaki će od njih zaboraviti na razloge zbog kojih im se  SDSS-a ipak osiguravaju vlast i sve one benefite koje ona donosi. Ta tko još u današnjem materijalističkom društvu gleda na nekakve ideale i načela? Ideali i načela su za budale. Kao i pojam političkoga legitimiteta koji, za razliku od legaliteta, nestaje prvim potezom krivotvorenja volje birača izražene na izborima.

Idealist Zvonko Bušić, čiji jedan dan zatvora vrijedi više nego cijeli životi mnogih naših bijednih političkih kreatura, savršeno je oslikao našu političku scenu kad je rekao: „Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom - 'Stranka je iznad svih i svega' - važnija od naroda i dobrobiti zemlje“.

Politička perverzija

Nakon što je protekloga tjedna najavljen prosvjed protiv nedjelovanja pravosudnih institucija glede istraživanja srpskih zločina u Vukovaru, zaiskrilo je na političkoj sceni pa su tako neke braniteljske udruge od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zatražile da se SDDS isključi iz parlamentarne većine. Plenković je otklonio taj zahtjev izjavom da mu ne će braniteljske udruge određivati većinu. I koliko je god ta izjava mnogima zazvučala skandalozno, držim da u demokratskim državama bilo kakve udruge, bile one dio ljudskopravaške NGO scene ili se radi o braniteljskim/veteranskim udrugama ne bi trebale određivati tko će sastavljati vladu. Udruge su tu da daju prijedloge, ali je na političarima koji su dobili demokratsku potporu birača kreiranje političkih procesa.

Ali! Politička je perverzija u nečemu drugom. Naime, u tome da je Pupovac, a ne branitelji, taj koji određuje većinu i koji vedri i oblači hrvatskom političkom scenom do te mjere da određuje kakvi će biti natpisi na braniteljskim spomenicima. I pritom se, još od vremena europskog thermidora Ive Sanadera, posve otvoreno podsmjehuje i izruguje većinskome narodu...

HDZ je zakazao i na pitanju svjetonazorskih odnosno identitetskih pitanja, onih koja određuju može li se neka stranka nazivati demokršćanskom (pojam „demokršćanstvo“ u Europi, doduše, već dugo vremena ne znači ništa). Dovoljno se prisjetiti krajnje neprihvatljivih zaključaka komiteta za suočavanje s prošlošću kao i ratifikacije Istanbulske konvencije koja otvoreno – više nego jasno to je istaknula i Katolička Crkva – na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju koja je dijametralno suprotna kršćanskoj antropologiji i zdravome razumu. Nije ovdje vrijeme ni mjesto da navodimo argumente gdje to Istanbulska promiče genderizam, o tome su ozbiljni ljudi, među kojima brojni profesori i akademici, rekli sve što se treba reći.

Školstvo, kultura i mediji prepušteni su ljevičarima i pseudoliberalima

Školstvo i obrazovanje područja su od kojih presudno ovise formiranje djece i hrvatska budućnost. I što je HDZ na tome planu napravio? Prepustio je školsku reformu minornoj klijentelističkoj strančici zvanoj HNS koja je prethodno organizirala prosvjede protiv školske reforme koju je trebao provesti taj isti HDZ. Ljevica i pseuedoliberali (klasični liberali u Hrvatskoj nikada nisu postojali) upravo u školstvu vide najbolji instrument za ideološki preodgoj mladeži. ObrazovanjeKao što je prošle godine rekao Vjeran Zuppa: „Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.“

A dubinske promjene, prema Gramscijevu receptu marša kroz institucije, provode se i putem kulture. Kultura je kao i školstvo područje putem kojeg se najsnažnije djeluje na stvaranje „duha vremena“. Kultura je uz školstvo najvažnija poluga identitetskoga intervencionizma. A kakav to identitet možemo očekivati u državi u kojoj se iz proračuna i dalje financiraju protuhrvatski projekti, dok prohrvatski sadržaji (žalosno je i tragično da u Hrvatskoj moramo govoriti o prohrvatskim sadržajima) nemaju nikakve izglede, osim u iznimnim slučajevima kad poznanstva odrade svoje.

Što tek reći o medijima koji su danas glavna bojišnica za osvajanje političke vlasti? Je li slučajno da u dvadeset i osam godina hrvatske države nije formiran niti jedan desno-konzervativni medij koji bi po snazi mogao parirati lijevo-jugofilnim medijima? Na pitanju školstva, kulture i medija pada ili opstaje svaka vlada koje se smatra nacionalnom. Ta tri područja predstavljaju najbolje detektore na kojima se može odčitati vodi li neka vlada ozbiljnu nacionalnu politiku.

U diplomaciji i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi

Nadalje, kako očekivati da Hrvatska postane ozbiljna i prosperitetna država kad u diplomaciji, koja je ključna za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva jedne države, i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi kojima je Hrvatska tek dobar bankomat za zadovoljavanje vlastitih kriminogenih poriva? Jugoslavenski i udbaški kadrovi u diplomaciji i dalje  dobivaju sva važnija veleposlanstva dok su hrvatski kadrovi na nekome iole značajnijem mjestu izuzetak, a ne pravilo.

S diplomatima naslijeđenima iz bivšega sustava teško je očekivati bilo kakvu proaktivnu vanjsku politiku koja će ići za tim da se Hrvatska pozicionira kao srednjoeuropska zemlja. Hrvatska se zato protuprirodno gura u tzv. Jugosferu jer jedino u Jugosferi jugo-kadrovi plivaju kao riba u vodi.

Za vrijeme sadašnje Trumpove administracije Hrvatska ima jedinstvenu priliku izgradnjom LNG terminala na Krku postati važno energetsko čvorište, što bi našoj državi donijelo geopolitičke i ekonomske benefite. Umjesto da je LNG već izgrađen, još uvijek nije postignut niti dogovor za zakup kapaciteta. LNG terminal osim Rusiji ne odgovara ni Njemačkoj, koja izgradnjom Sjevernoga toka 2 postaje glavni distributer ruskoga plina za Europu. Treba li u bliskosti HDZ-a i CDU-a (sestrinskih stranaka unutar Europskih pučana) tražiti razloge opstrukcije LNG-a?

Klijentelizam i negativna selekcija razaraju hrvatsko društvo

U svibnju prošle godine Davor Ivo Stier na Općem je saboru HDZ-a apostrofirao problem uhljebništva i klijentelizma. StierNa stranu s time što je upravo HDZ, uz SDP i HNS, patentirao hrvatski klijentelizam, činjenica je da je Stier bio u pravu i da je klijentelizam zaista karcinom koji ubija hrvatsku slobodu. Nije sadašnja Vlada izmislila klijentelizam, problem je, međutim, što je za njezina mandata klijentelistički sustav nastavio besprijekorno funkcionirati. Agrokor i „slučaj Borg“ za to su najbolji dokaz.

A ondje gdje veze i vezice, poznanstva, kumstva i partijska iskaznica, a ne znanje i obrazovanje jesu kriteriji za dobivanje posla i napredovanje u karijeri, ne mogu postojati sloboda i prosperitet. Negativna selekcija i partijski mentalitet, uz paralelno degradiranje i gaženje svih koji nisu dio posebnih interesnih skupina koje ubijaju opće interese – te pojave u društvu dovode do apatije i mladima gade život u Hrvatskoj. Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske.

Kontinuitet i stabilnost poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000.

Iako je u demokratskim državama novinarima primarno zadatak kritizirati i propitivati, pa čak i onda kad se čini da je  Crnosve u redu (a u Hrvatskoj štošta nije u redu), bilo bi nekorektno kada bismo rekli da ova Vlada nije napravila baš ništa dobroga. Kao pozitivan primjer možemo uzeti vojno-obrambeni resor koji je posljednjih godina, vjerojatno dijelom i zbog američkih zahtjeva za pojačanom vojnom potrošnjom država članica NATO-a, ozbiljno ojačan (nabava borbenih zrakoplova i sklapanje vojno-strateškog partnerstva s Izraelom, ustrojavanje mornaričko-desantnoga pješaštva u Pločama i općenito jačanje obrambenih sposobnosti i kapaciteta).

Na žalost, izvan područja vojske i Ministarstva branitelja (HDZ uvijek, to treba priznati, ima više sluha za braniteljsku populaciju od oporbenoga SDP-a, a u trenutačnome mandatu krenula su i iskapanja žrtava komunističkih zločina), stanje, kao što smo vidjeli, nije sjajno i ukazuje na nastavak kontinuiteta i stabilnosti poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000. Poredak je to koji sprječava da Hrvatska prodiše punim plućima i od nedovršene postane dovršena država.

Otvoren prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija

HDZ, stranka koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, i dalje je, unatoč svim opisanim pogrješnim politikama, najjača hrvatska stranka. Manjim je to dijelom zbog političke nepismenosti (vjerovali ili ne, neki ljudi misle da je HDZ i dalje po političkome sadržaju Tuđmanova stranka koja se bori protiv crvene nemani), a većim dijelom Upitnikzbog golih interesa s obzirom na to da HDZ danas predstavlja najveće državnim novcem financirano poduzeće u Hrvatskoj (partijski uhljebi).

Plenkovićevim pomicanjem HDZ-a prema centru i tzv. lijevo-liberalnim pozicijama te istodobnim slabljenjem potpuno dezorijentiranoga SDP-a (za Hrvatsku bi bilo sjajno kad bi ta stranka potpuno propala budući da predstavlja potpuno retrogradnu opciju), akumuliran je dodatni broj glasova tako da uopće nije sporno kako bi HDZ – pogotovo ako bi pred izbore malo zasvirao domoljubne budnice i davorije – sutra ponovno osvojio relativnu većinu na potencijalnim izvanrednim izborima. Naravno, pod uvjetom da u međuvremenu ne bude nekakvih novih šokantnih borg otkrića.

Pozicioniranjem HDZ-a prema centru i u nekim aspektima prema lijevo-liberalnoj politici, otvoren je prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija kakve danas pobjeđuju u nizu europskih država. Bojim se, međutim, da desnica u Hrvatskoj ne će Kairosa tako skoro povući za čuperak i da nam predstoji još nekoliko godina lutanja i odsustva snažnih desnih organizacijskih struktura, i to primarno zbog patološke taštine koja vlada na desnici. Naime, većina trenutačno eksponiranih desničara i konzervativaca boluje od pseudomesijanskoga poremećaja: svaki od njih misli da je najpametniji i da je upravo on bogomdan za narodnog vođu. Osobna samopromocija često je važnija od općega narodnog interesa. Što su sposobnosti i znanja manji, ambicije više rastu pa tako nerijetko na desnici gledamo tipove s kakvima se, pošteno govoreći, i prije Sanader i danas Plenković mogao doslovce sprdati. Desnica boluje od kroničnog antiintelektualizma, koji bi, međutim, vrlo brzo mogao biti prevladan kada bi se više prostora otvorilo mlađim ljudima i kada „na mladima svijet ostaje“ ne bi bila samo puka ispraznica političkih nadničara i demagoga.

Kako ne bismo završili u pesimističnome tonu, treba reći da će u Hrvatskoj – ako želimo preživjeti kao narod i država, a mišljenja sam da smo u povijest nebrojeno puta pokazali da želimo – za desetak godina nužno morati doći od jačanja nacionalne opcije, kao što se to danas događa diljem Europe. U prirodi je svakoga čovjeka i društva nagon za samoodržanjem i buđenje samoobrambenih refleksa onda kad dogori do noktiju.

Hrvatska je na političkome planu uvijek zabijala golove u zadnjim sekundama produžetaka. Tako će, bojim se, biti i ovoga puta.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv.hr