Patološko licemjerje u hrvatskom medijskom prostoru najbolje se vidi u slučaju 'napada' na Pupovca

Pin It

Pupovac očigledno misli da je jedini političar koji bi zbog položaja nacionalne manjine trebao biti izuzet od bilo kakvih kritika. Svaka kritika Pupovčeve politike automatski je napad na srpstvo i predstavlja oblik ugrožavanja Srba. Bitno je biti ugrožen, a napadi poput onoga na Dolcu dođu kao odličan dokaz 'ugroženosti'

Svibanj je 2013. Aktivistkinja inicijative 'U ime obitelji' fizički je napadnuta u trenutku dok je razgovarala s građanima i pozivala ih da potpišu za referendum. 'U jednom ju je trenutku nepoznati muškarac napao s leđa i snažno je udario šakom te nakon toga pobjegao. Studentica je dobro, ali je jako potresena ovim divljačkim napadom usred bijela dana, nekoliko koraka od Trga bana Jelačića', izvijestili su tada mediji. Ishod? Pojeo vuk magare.

Rujan je 2014. Predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj Ružica Ćavar na Cvjetnom je trgu, tijekom prosvjeda +Raskinimo vatikanske ugovore+, brutalno napadnuta od strane Nevena Kovačića.

Ovaj progresivni siledžija ošamario je doktoricu Ćavar, tada ženu u osamdesetoj godini, koja je od siline udarca pala i slomila nadlaktičnu kost. Kovačić je na kraju osuđen, ali čitav slučaj nije dobio pretjeranu medijsku pozornost.

Veljača je 2015. Usred bijelog dana u tramvaju je napadnuta hrvatska braniteljica Boja Kaurin. Nepoznati nasilnik najprije je verbalno napao gospođu Kaurin i rekao joj da je 'šatordžija, kurva i siledžija', a nakon toga ju je kao prava muškarčina udario šakom u glavu. Nije pomoglo ni to što je jadna žena, tada oboljela od karcinoma, bila na štakama.

O napadu na Boju Kaurin, heroinu obrane Sunje srpsko—pravoslavnog porijekla, objavljena je jedna vijest, a nakon toga sve je zataškano i zaboravljeno.

Isti oni koji su se u prvoj polovici ove godine zelotski zalagali za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije nekoliko su godina prije imali priliku pokazati svoj zaštitnički odnos prema ženama upravo u slučaju Ružice Ćavar, Boje Kaurin i aktivistkinje inicijative 'U ime obitelji'. No, budući da se radilo o – oni tako očito misle – klerofašistkinjama, nije bilo za čuti riječi osude. Babe i medijske žabe naglo su zašutile.

Kraj je rujna 2018. Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik, na Dolcu je 'napadnut' od strane Saše Mučnjaka kriškom limuna i komadićem gavuna. Na noge se dižu svi mediji, oglašava se državni vrh, tresu se temelji 'antifašističke' Europe.

Teški fizički napad na Pupovca dobio međunarodnu dimenziju

Pustimo sad na stranu činjenicu da je gađanje hranom tradicionalni način političkog prostestiranja u Europi. Zanemarimo i izjavu za medije 'napadača' Mučnjaka koji tvrdi da razlozi teškoga fizičkog napada na Pupovca kriškom limuna nemaju nikakve veze s politikom. Zamijetimo tek to patološko licemjerje koje vlada na hrvatskome medijsko-političkom prostoru.

Dok su uvodno navedeni primjeri fizičkih napada na žene medijski prešućeni i minorizirani - od napada kriškom limuna na Pupovca napravljen je skandal koji je dobio gotovo međunarodnu dimenziju.

Gađanje limunom prikazano je kao krunski dokaz fašizacije hrvatskog društva i srbofobnoga društvenog raspoloženja. Napad na Pupovca, čiji je politički život obilježen konstantnim podgrijavanjem konflikata i tenzija u hrvatsko-srpskim odnosima (od laži o prekrštavanju srpske djece devedesetih do lijepljenja žute trake u Hrvatskom saboru) označen je kao napad na srpstvo, slično kao što se spominjanje IDS-a u kontekstu pravosuđa i kriminala tretira kao napad na 'antifašizam' i autonomiju Istre.

Pupovac očigledno misli da je jedini političar koji bi zbog položaja nacionalne manjine trebao biti izuzet od bilo kakvih kritika. Svaka kritika Pupovčeve politike automatski je napad na srpstvo i predstavlja oblik ugrožavanja Srba. Bitno je biti ugrožen, a napadi poput onoga na Dolcu dođu kao odličan dokaz 'ugroženosti'.

Problem nisu Srbi, nego velikosrbi

Da budemo do kraja jasni: niti jedan normalan Hrvat nema ništa protiv Milorada Pupovca zbog toga što je Pupovac Srbin. Samo patološki tipovi mogu generalizirati i kolektivno kvalificirati pripadnike jednog naroda. Mnogi Srbi bili su i jesu lojalni građani Hrvatske koji doprinose njezinu društvenom, političkom i kulturnom životu. Nekoliko tisuća Srba branili su Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Problem nisu Srbi, nego velikosrbi koji na hrvatsku zemlju gledaju kao na plijen 'Velike Srbije'.

Osobno ne bih imao baš ništa protiv toga da lojalni hrvatski Srbin bude i na čelu Hrvatske. Ta koji bi normalan Hrvat između, primjerice, vukovarskog branitelja Peđe Mišića i, primjerice, Stjepana Mesića glasovao za potonjeg? Niti jedan.

No, jednako tako, nitko normalan ne može šutjeti na politiku koja podgrijava međunacionalne konflikte i narativom o srpskoj ugroženosti želi provoditi velikosrpsku politiku. 'Kult ugroženog Srbina', o čemu smo već pisali na ovim stranicama, bio je i jest glavno pogonsko gorivo velikosrpske ideologije.

Iste one ideologije koja je pred dvadeset i sedam godina razorila Vukovar. Jesmo li to zaboravili?!

Davor Dijanović/direktno.hr