'Žene u Domovinskom ratu-Zadar' : Zašto idemo na prosvjed?

Pin It

Na žalost, danas, gotovo 30 godina u demokraciji, u slobodi, osjećamo potrebu javno se očitovati.

Prije svega zbog fenomena sklonosti zaboravu. Zaboravu koji je poprimio takve razmjere da „staje uz bok“ zločinu memoricida. 

Mnogi su o tom fenomenu govorili, o narodu koji u slobodi tijela zaboravi na slobodu duha. U kojem ubiše sjećanje, pa (narod) zaboravi da su nam djedovi i bake, očevi i majke, živeći u neslobodi tijela, (kretanja, postupanja, osobnih činidbi) u vremenu kriminalizacije izgovorene misli, kada je svaka izgovorena riječ mjerena posebnom „crvenom vagom i aršinom“, uspjeli sačuvati slobodu duha, misli, ljubavi za narod i domovinu, za istinu i pravdu. 

I vjeru. Čestitost.

Gdje to i u kakvoj državi žive Hrvati, ako možeš ponovno viktimizirati žrtvu, progoniti, čak tjerati ih na svakodnevne susrete s počiniteljima zločina?

Gdje to i u kakvoj državi žive Hrvati, ako možeš branitelje pljuvati, progoniti, tjerati ih (ili poticati) na samoubojstva, a pri tome ih još nazivati povlaštenima, a ako progovore, dignu glas, traži se „pozadina“, „organizator“, „prikriveni ciljevi“?

Zločin "memoricida" koji su nad hrvatskim narodom počinili komunisti, jedan je od najtežih zločina u povijesti. Duboko u svijest mnogih etničkih Hrvata usađene su komunističke laži i povijesne krivotvorine, što je provedeno prinudom, lažima, zabranom ili ograničenjem pristupa informacijama.

No, što se događa danas?

Zbog čega Hrvati, branitelji, svjedoci koji su doživjeli taj zločin, ili raspolažu saznanjima i činjenicama, koji razumiju što to znači, dopuštaju nijekanje, relativiziranje i prikrivanje zločina koji je nad hrvatskim narodom izvršila pobunjeničko-okupacijska vlast, naoružani vojnici i postrojbe? Ako se  nešto žurno ne učini će ostati vječiti misterij. 

Danas od nas, traže da još jednom, u slobodnoj, demokratskoj, Republici Hrvatskoj, zatajimo majke, očeve, bake, djedove, strine, stričeve, ujne, tetke, ujake, sestre i braću, suborce i prijatelje. Što se tiče pomirbe, ni ja osobno, niti bilo koja članica udruge kojoj sam na čelu, nije u svađi. Ni sa sobom, niti sa drugima. 

No, tolerancija na one koji su sudjelujući u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, u agresiji i kasnijoj okupaciji dijela Hrvatske počinili zločine, (pojedinačne i masovne), na one koji ih prikrivaju, negiraju, umanjuju, to treba javno reći, mora biti na NULI.

I nema u tome politike, nacionalizma, osvete ni mržnje. To je jednostavno, standard. 

Prema onima koji  ne prihvaćaju Republiku Hrvatsku, koji joj nisu, ne samo lojalni, nego i odani, kao i prema onima koji se za nju nisu spremni žrtvovati, pa i život dati, dakle, država svojim mehanizmima treba pronaći način koji će ih spriječiti ili obeshrabriti da nanose štetu.

Prema onima koji napadaju Lijepu našu, udaraju na temelje države, koji niječu ili relativiziraju atribute državnosti i državotvorne ideje, koji bi ponovili zločine svojih bioloških i ideoloških predaka (ako im se ukaže prigoda), prema njima - isto tako.

Naravno, demokratskim sredstvima. To je jednostavno - mjera.

I nema to veze s rasom, spolom, svjetonazorom, političkim uvjerenjem, vrijednosnim sustavom, vjeroispovijedi, etničkom pripadnosti, socijalnom, obrazovnom ili bilo kojem drugom statusu. 

To je mjera PRIRODNOG PRAVA na obranu ŽIVOG ORGANIZMA, a Republika Hrvatska to jest! 

Po tebi, meni, po nama! Hrvatskom narodu! 

Dakle, Republika Hrvatska ima demokratski kapacitet nositi se s različitostima, bilo da su one rasne, etničke, ideološke, političke, svjetonazorske, vjerske, spolne, socijalne, ...! 

Taj demokratski kapacitet uključuje suživot, (koegzistenciju) u okviru najviših demokratskih standarda. 

No, zloporaba bilo koje od tih različitosti (prava koja iz njih izviru) u svrhe negiranja, potkopavanja, slabljenja obrambene, ekonomske (bilo koje) moći, služba interesima drugih (poglavito neprijateljskih i „nesklonih“) država ili asocijacija (u tom smislu) nije prihvatljiva!! 

Hrvatski narod i Država imaju PRAVO i DUŽNOST braniti se svim arsenalom demokratskih sredstva i metoda, sadržanih u Poglavlju I (ciljevi i načela) poglavito točke 7, članka 2. poglavlja I, uključujući i pravo na samoobranu, u smislu odredbi članka 51. Povelje UN. 

Sve demokratski izabrane vlasti (sve sastavnice izvršne, sudske i zakonodavne, bez izuzetka) dužne su djelovati, ravnajući se prema tome. Zločine počinjene u agresiji i okupaciji na Republiku Hrvatsku nikada ne smijemo zaboraviti.

Zato danas, kada dizanjem svog glasa, na mirnom prosvjedu, pozivamo institucije hrvatske države postupati po Ustavu i Zakonima, zato – Vukovar!!! 

Vukovar je svima poznata, ali nikada do kraja ispričana priča. Unatoč činjenici da su mnogi govorili o njoj. Herojska obrana Vukovara ušla je u anale ratovanja. 

Da, ti ljudi su napravili nemoguće. 

Oduprli su se ognju i čeliku golom voljom, iskonskom ljubavi i krhkim tijelima od krvi i mesa!

Svaka Vukovarska priča, a ima ih na tisuće, slila se u jednu legendu. Legendu koja je u sebe sažela sve te (pojedinačne herojske čine) no, ostaje pitanje:-„Možemo li mi, danas, kada imamo na raspolaganju sve vrijeme svijeta,  u reverzibilnom procesu, prepoznati svaku od tih priča?“ 

Ponaosob. 

Stoji grad. 

I mi u njemu.

Naviru uspomene. 

Stoje u tom gradu, zajedno s nama, svjedoci, branitelji, živi ljudi. 

Heroji. 

Obilježeni svojim herojstvom u nametnutom ratu. 

Ratu u kojemu su branili svoje bližnje, svoj dom, grad, domovinu, gole živote. Nose svoje herojstvo kao stigmu, umjesto časti i slave.                                                                                                               

Stigmu nametnutu od svog naroda, za koji su podnijeli neviđenu žrtvu. 

Težak teret u neljudskim uvjetima. 

Prisiljeni zajedno sa krvnicima graditi nešto što nije i ne može biti budućnost za koju su se borili. 

Prisiljeni su „ugostiti i počastiti one koji ih stigmatiziraju, ponižavaju, vrijeđaju“. 

One koji su ih izdali. 

U ime čega? 

U ime „demokratskih“ prava zločinaca, njihovih pomagača ili apologeta zločinačke ideologije i politike. 

U ime „demokratskih prava onih koji zločine niječu, relativiziraju ili opravdavaju“. 

U ime prava nenarodne vlasti na himbenost, licemjerje, nove uvrede. 

Moj Bože!! 

Stoje Heroji, stoji grad. 

Nadiru tek Uspomene!! 

Uspomene na neljudsko ponašanje susjeda, sugrađana, na bestijalne perverzije (ne)ljudskog uma, nakon sloma herojske obrane. Sloma koji se dogodio tek onda kada je braniteljima ponestalo onoga što je tvarno (oružja, streljiva, ruku). 

Volju, ljubav za svoj grad i duh im nisu uspjeli slomiti. 

Zato ga krenuše ubijati. 

Usporedimo ponašanje turskih napadača na Gvozdansko nakon sloma obrane utvrde 1578.godine, sa ponašanjem "JNA" i četnika 1991.godine!?

Razlika je „samo“ 413 godina. 

Neke su rane zarasle. 

Neke još bole. 

Neke nikada zarasti neće. 

No, najviše bole one koje se nanovo otvaraju. 

Nasilno i bez anestezije. 

Od strane nenarodne vlasti koja se dočepala pozicije. 

Do jučer smo mislili, slučajno. 

U trenutku slabosti i zdvajanja. 

No, danas nakon punih 28 godina, umjesno je zapitati se:-„Je li to baš tako“? 

Je li rad DORH-a, policije, „javnih“ i „tajnih“ službi, sudstva, izvršne vlasti, stranaka, političara, državnika, pa i nas, preživjelih branitelja, izravna negacija herojskog otpora Vukovara i žrtve njegovih branitelja? 

Heroja!!

Ali i svih drugih žrtava diljem lijepe naše Domovine.

Imamo li pravo, mi, koji pasivno promatramo kako nam otimaju Domovinu i slobodu, svojim nečinjenjem dopustiti da se taj proces privede kraju?

Možemo li, mirne savjesti, pogledati u oči bilo kojem Heroju obrane Vukovara? 

Možemo li mirne savjesti doći u taj grad, a ne osjetiti grižnju savjesti, ili sram, zbog svog nečinjenja? 

Ili podupiranja onih koji niječu žrtve i ponovno otvaraju žive rane? 

Ne, nema politike u ovom činu.

Još manje strančarenja.

„Ubiranja“ političkih poena.

Mi, članice udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“ odbacujemo mogućnost manipulacije.

Bilo kakve, pa i političke. Točno znamo što hoćemo, koga podupiremo i što tražimo?

Hoćemo neovisne institucije suverene države, koje će istražiti zločine i kazniti zločince!

Podupiremo onu vlast koja ima političku volju, želi i sposobna je to provesti.

Podupiremo pravo obitelji žrtava na istinu (prije svega), a onda i zakonitu zadovoljštinu.

Podupiremo pravo branitelja na zaštitu istine o Domovinskom ratu, na obranu svoga dostojanstva i dostojanstva Domovinskog rata, pravo na prosvjed protiv nečinjenja ili činjenja usmjerenih u suprotnom smjeru.

Tražimo žurno pokretanje nepokrenutih procesa za kaznena djela ratnog zločina protiv hrvatske države i naroda u agresiji na RH, ubrzanje onih koji su u tijeku i okončanje onih za koje su se stekli uvjeti za izricanje presude.

ETO…. ZATO!!!

Članice Udruge „ŽENE U DOMOVINSKOM RATU-ZADAR“

U Zadru, 12.listopada 2018.g.