Kako je Pepeljuga postala moralno-politički nepodobna, psići u ophodnji fašisti, a lokomotiva Thomas imperijalist i rasist?

Pin It

“Zašto djeca vole fašističke crtiće poput patrolnih šapica / psića u ophodnji i Thomasa i prijatelja?”, naslov je jednog teksta stanovite Elisse Strauss na CNN-u. Liberali se vole stavljati u ulogu ćudoredne policije koja određuje što se smije gledati i čitati, a što ne: ponekad se stječe dojam da bi i Torquemada bio liberalniji od nekih današnjih liberala.

Od čitanja te pseudointelektualne papazjanije normalne ljude doslovce boli mozak, ne zato što bi imali problema s razumijevanjem napisanog, nego zato što je nevjerojatno kako funkcionira mozak lijevih liberala. Neke novogovorne orvelovske pojmove, istini za volju, mogu u potpunosti razumjeti samo oni koji žive u nekoj svojoj alternativnoj realnosti, u paralelnom svemiru, i studirali su na “rodnim studijima” kod Štulhofera. Ti pojmovi za koje nitko ne zna što stvarno znače služe da bi se se opisale stvari i pojave koje u stvarnom svijetu ne postoje, ili da bi se onima koje postoje posve izvrnuo smisao.

Pojmovi poput “mirkoagresije” ili “okidača” (trigger) koje oni vole koristiti, te zabrane “uvredljivih”, “rasističkih i seksističkih” pojmova (gdje nisu samo “peder”, “crnac”, itd. već i titule poput “gospođa” pa čak i “trudnica”) nisu ništa drugo nego Orwelov novogovor, ne treba se tu nimalo zavaravati. Politička korektnost nije neki manji problem, to je veliki problem, to je Veliki brat na mala vrata.

Uglavnom, da skratimo, psići su fašisti i seksisti jer je vođa ekipe psića spasitelja, Ryder,

a) bijel

b) muškog spola

c) autokrat i megaloman

(tj. nije ravnopravan s psima nego im je vođa).

Usto, od šest psića samo je jedna kujica! I u jednom crtiću, kad se ona javi za misiju, Ryder umjesto nje izabere dva muška psića! Kmeeeee! Seksizam na najjače! A da, problem je, kaže autorica, i “manihejska dualistička politika”. Ma da.

Thomas je gori od Hitlera

Lokomotiva Thomas je još gora. “New Yorker” je taj crtić nazvao “predmodernom korporativno-totalitarnom distopijom”,  “Slate” “imperijalističkim” i “prijetećim”, a Guardian “klasističkim, seksističkim, i anti-ekološkim”. Lokomotiva Thomas je gora od Adolfa Hitlera, jer je Sir Topham Hatt – osim što je i on bijel i muškarac, vjerojatno i heteroseksualan – “neokolonijalistički autokrat“. Autorica predlaže: “Evo besplatne ideje za kreativne timove “Paw Patrola” i “Thomas”, ako žele proširiti privlačnost svojih crtića bez otuđivanja baze fanova: “Ryder i Sir Topham Hatt odu u mirovinu i zamijene ih njihove jednako dominantne sestre. To onda podigne socijalni status svih ne-muških likova. Djeca će i dalje uživati u svijetu u kom postoji red i gdje su pravila pravila, i svatko je na svom mjestu, samo bez bijelog tipa na vrhu”. Inače, nije napomenula bi li sestre tih likova trebale biti crne i muslimanke, ili je problem samo kad je “white guy” na vrhu, ne i “white gal”?

Image result for topham hatt

Ne znam kako se točno zove psihološki problem dotične autorice, ali nije to bitno. Bitno je što je to njeno fanatizirano ludilo danas postalo “novo normalno”: Prije sto godina bi nekog s tako iracionalnim tijekom misli u najmanju ruku obitelj i okolina gledala sa sažalijevanjem, ako ga već ne bi smjestili u instituciju. Danas živimo u vrijeme tolerancije, “anything goes”, sve prolazi, dok god je te lijevoliberalne strane. S one druge prolazi sve manje toga.

Stvar dobro opisuje jedan komentar ispod tog teksta: “Radi se o tome da se uđe u glave naše djece i oblikuje način na koji ona razmišljaju. To je otrovna propaganda i psihološko manipuliranje mališanima kako bi ih se natjeralo da prihvate društvo koje se stvara za njih. Radi se o pokušaju da se preoblikuje našu kulturu i civilizaciju koristeći sve vidove masovne komunikacije uključujući industriju zabave. Oni to ne rade za boljitak društva, nego da ga dekonstruiraju i unište kako bi mogli uvesti svoj globalni kulturno-marksistički poredak”.

Očito, njima su karizmatični heroji u crtićima  “autokrati” – djeca ne smiju vjerovati u heroje, samo u sistem, a usto treba djeci, umjesto da ih se uči razlikovati dobro od zla, utuviti u glavu da umjesto toga razlikuju “politički korektno” od nekorektnog. Dobro i zlo nije važno u kulturnomarksističkom poretku, sve je relativno.

Bespuća lijevo liberalnog uma

No ono što me je na tu temu uopće dovelo, i navelo da idem istražiti dokle seže poremećenost ljevoliberalnog uma, odnosno bezumlja, je jedna izjava poznate Hollywoodske glumice Keire Knightley, OBE. Ovo “OBE” je, inače, ako niste znali, “Order of British Empire”, viteška titula koja se uglavnom dodjeljuje civilnom osoblju, za zasluge u kulturi i humanitarnom radu. Keira je, naime, Engleskinja.

Plemenita Keira je, prenose radosno naši mediji, zabranila svojoj trogodišnjoj kćerki gledati Disneyeve filmove Pepeljugu i Malu sirenu. Iako je i sama slavu stekla glumeći upravo u Disneyevim filmovima, poput “Pirata s Kariba”. Knightley je rekla Ellen DeGeneres da Pepeljuga  “čeka bogatog tipa da je spasi. Nemoj! Spasi se sama! Očito!” I dobila veliki aplauz za to od naprednih snaga. Onih istih koji u pravilu misle da je posve u redu da djeca gledaju “Supertalent” u kojem neki striček nešto crta spolovilom, to je za sve uzraste, i da neka teta trese stražnjicom, jer to je ono što želimo da trogodišnjakinje upiju kao poželjan model ponašanja. Pepeljuga je “drolja” jer je suprug financira: tverkerica / striptizeta je emanciparana jer je ne financira jedan muškarac, nego razni muškarci.

Mene je ovo malo šokiralo, je moja starija kći, trogodišnjakinja, obožava Pepeljugu. Na naše veliko iznenađenje odgledala ju je cijelu, zadržavši začudo koncentraciju, s nepune tri (učinivši tatu ponosnim). Sigurno ju je pogledala do sada preko stotinu puta. Pogledala je i razumjela još jedan od zagovornika slobode zabranjeni crtić, “Ljepoticu i zvijer” (“Ona pati od Stockholmskog sindroma”, kažu feminacistice).

Što feministice ne razumiju u bajkama za djecu?

Problem je što Keira nije ni dječju bajku u stanju razumjeti. Nije čudo, odgojena je na zapadnjačkom trećevalnom feminizmu. Naime, Pepeljuga ne čeka, Pepeljuga aktivno poduzima sve što može da bi došla na bal, što joj je životna želja. Vrijedno radi gotovo nemoguće stvari da bi joj maćeha odobrila otići na bal, njeguje socijalne veze s miševima i pticama kojima pomaže i koji joj zauzvrat pomažu sašiti haljinu. Princ čeka. Princ u tom crtiću je sveden na razinu posve pasivnog “seksualnog objekta”: On je taj koji ne poduzima apsolutno ništa. On nema ni osobnosti ni stava, čak nema ni ime! Čak si ni curu nije u stanju naći sam, nego mu otac organizira bal i pozove cure.

A usto, u kontekstu vremena u kojem se priča događa i u kojem je nastala Pepeljuga nije mogla naći spas nego preko muškarca, tako je jednostavno bilo i čemu to negirati? To je imalo svoje razloge, konkretne, i niti jedan nije bio to što je muškarac “Zli opresor”. Uostalom, okrutno je i glupo nekom tko je žrtva roditelja, skrbnika, pa i poslodavca ili partnera reći “pomozi si sam i ne traži tuđu pomoć”, naravno da je nečija pomoć uvijek potrebna – zašto ne pomoć princa? Ionako tada nije bilo BABA, a i da jest, one vjerojatno ne bi bile od neke velike koristi. Vjerojatno bi s maćehom dogovorile da financira njihovu organizaciju.

Dobro i zlo, a ne emancipacija i pasivnost

Ali to tko je pasivan nije niti važno. Važno je da je Pepeljuga vrijedna, radišna, poštena, dostojanstvena, osoba pun vrlina. Važno je to da su zle sestre i zla maćeha na kraju prošle loše, i da će blagost, dobrota, marljivost i skromnost na kraju biti nagrađeni, a da će bahatost, pohlepa (Pepeljugin otac je bio bogat, maćeha je uzurpirala Pepeljuginu imovinu!), zločestoća i lijenost (maćeha i njene kćerke ništa po cijele dane ne rade, izležavaju se, dotjeruju, i troše nasljedstvo!) biti kažnjeni. Poruka je da dobro pobjeđuje zlo i da treba u životu ustrajati i biti dobar unatoč svemu, i, najvažnije, da nikad ne treba gubiti nadu, ni kad sve izgleda izgubljeno (tada uskače dobra vila, na grobu Pepeljugine mame!). Princ je tu samo da bi Pepeljuga bila nagrađena time da na kraju postane ono što svaka normalna djevojčica želi biti – princeza. A kako će to bez svog princa?

Image result for 60 precut 1" cinderella bottle cap

I s kim bi podijelila sreću? Klinke, srećom, ne vide ono što im feministice naturaju da moraju vidjeti u crtiću – “neemancipiranu” i “uzdržavanu” Pepeljugu i princa “opresora”, vide borbu dobra i zla. Pravi opresor, zlostavljač, su maćeha i sestre, ne muški lik, što očito nekima smeta. Usto, to su crtići za djecu, i treba ih gledati iz perspektive djevojčice od tri godine koja ne zna što je feminizam, ali zna što je princeza. Ona vidi da je Pepeljuga dobra, vrijedna, marljiva i da su maćeha i sestre zločeste, lijene, i sebične. I ona navija za Pepeljugu, i za to da se Pepeljuga uda za princa, a ne da se emancipira i zaposli u odvjetničkom uredu gdje će joj još gora “maćeha” visiti na glavi i tjerati je da radi 12 sati dnevno.

Nepismena intelektualka

No, udati se nije cool. Po feministicama, žene se moraju takmičiti s muškarcima na muškom polju i muškim sredstvima da bi vrijedile kao ljudi. Po njima, žene kao takve, žene koje vole, zaljubljuju se, rađaju djecu, i koje ne misle da je vrh svijeta visiti u nekoj kancelariji od jutra do sutra da bi ih šef potapšao po glavi i da bi mogle pred frendicama na kavi reći kako imaju karijeru i kako su uspješne, ne vrijede baš ništa. Vrijede samo prezira.

A posebno je licemjerno kad žena koja je bogata i slavna zato jer izgleda dobro, koja živi od svog fizičkog izgleda, tvrdi da je grijeh je ako žena nešto postigne jer se sviđa nekom muškarcu! Keira, naime, baš nije neka intelektualka i osim fizičkog izgleda i talenta nema Bog zna što: Iz škole je otpala već u 17. godini, nema ni maturu, na faks nije išla, a knjige baš nije čitala jer ima disleksiju, pa ni danas ne zna baš dobro čitati. Kad čita, čita feminističku literaturu, poput  “Ženskog eunuha” Germaine Greer, čime se pohvalila britanskom tisku.

Usto, Keira ne vidi problem s “Piratima s Kariba”, gdje se njen lik isto tako na kraju “spasi” od oca koji je želi udati za nekog kog ona ne želi tako da se – uda za svog princa. I da, princ pirata, kapetan Sparow, joj pomogne u bijegu. I da, njen lik je pasivniji od Pepeljuge. I da, film romantizira pirate i opijanje, dok je recimo ideja Roberta Louisa Stevensona, kad je pisao “Otok s blagom”, bila suprotna, pirate koji su već bili davna prošlost, “idole” dječaka 19. stoljeća, prikazati kao ono što su bili, propalice i šljam bez imalo mozga i ljudskosti. Ni u tome što Hollywood općenito degenerira, sustavno, ne samo stvarnost nego i povijest i prilagođava ih ideologiji, trujući tako mozgove klinaca političkom propagandom.

Kultura slavnih i povratak cenzure

No, ljudi danas slavne osobe doživljavaju kao autoritete, živimo u kulturi “celebrityja”, gdje nije važno znate li išta o ičem, jeste li obrazovani i ugledni, nego imate li svoj reality show, pa se i jednu Keiru koja baš i ne zna dobro čitati i pisati doživljava kao  autoritet jer je – glumila literarne junakinje. Hollywood nudi trash filmove i trash moral, superheroje i slično, i na tome rastu današnje generacije, a Pepeljugu i slične bajke sve više femistica svojoj djeci – zabranjuje. Jer je ne razumiju, kao što ne razumiju i druge Disneyeve bajke: kod Uspavane ljepotice im je, recimo, problem “kultura silovanja” jer princ poljubi Auroru bez njenog pristanka. Što bi tek rekle da znaju kakav je literarni izvornik? Tamo je iz vječnog sna probudi njeno novorođenče koje joj isiše otrovni trn iz prsta… e sad, odakle novorođenče? Princ je prošao devet mjeseci ranije, recimo to tako. To je tek “kultura silovanja”.

To, naravno, nije izgovor za cenzuru ili krivotvorenje i sanitiziranje literature iz povijesti i njeno prilagođavanje malignoj i orvelovskoj “Političkoj korektnosti”, koja nije do li uvod u diktaturu. U novim američkim izdanjima Twainove knjige “Avanture Huckleberry Finna” više se ne spominje “nigger” nego “slave”: zbog te riječi (koja se u knjizi spominje 217 puta) je jedna inherentno humanistička i antirasistička knjiga od čistunaca proglašena “rasističkom” i sanitizirana. Hoće li uskoro “Tiranija s osmjehom”, kako je političku korektnost nazivao Charlton Heston, prekrstiti “Rat i mir” u “Konflikt i mir”, a “Zločin i kaznu” u “Kršenje zakona i boravak u korektivnoj ustanovi?” Knjiga Agathe Christie “Deset malih crnaca” (“Ten little niggers”) je ionako već preimenovama u “Then there were none” u novijim izdanjima. Takvim krivotvorenjima povijesnih dokumenata, fotografija, pa i umjetničkih djela je nekoć, na zgražanje znanstvenika i intelektualaca na zapadu, pribjegavao jedino Staljin!

Kontekst bajki

Bajke su nastale u neka druga vremena, kad je mnogo toga bilo normalno i prihvatljivo što danas možda nije. Opet, osnovna poruka tih priča nije se mijenjala – većinom su one i puno starije od nama poznatih verzija, pa je tako Pepeljuga, osim nama poznate Perraultove verzije iz 17. stoljeća, poznata još iz antičke Grčke,  7. stoljeća prije nove ere, gdje u priči orao odnese sandale grčke robinje zvane “rumeni obraz” dok se ona kupa i spusti ih u krilo kralja Egipta, i on oduševljen oblikom i ljepotom sandala pošalje ljude na sve strane kraljevstva da je pronađu, te je kasnije oženi. Postoje kroz stoljeća doslovce tisuće verzija od Kine do Europe, a po Aarne-Thompsom-Uther klasifikaciji tipova bajki Pepeljuga je tip 510 A, “zlostavljanja junakinja”. U nekim verzijama, Pepeljuga se ne smije se udati za voljenog muškarca jer nije plemenitog porijekla, a on se mora oženiti plemenitašicom za koju se na kraju ispostavi da je – Pepeljugina sestra blizanka. Najpoznatija suvremena verzija priče je film “Zgodna žena”.

Dakle, ako vas brine kakvu poruku šalju bajke, razmišljajte ovako: kakvu poruku šaljete VI djetetu ako mu određujete što smije, a što ne čitati? Hoće li curice biti “neemancipirane” zato jer su gledale Pepeljugu? Ne, sigurno ne. A hoće li postati nesamostalne, uplašene i nesigurne u sebe ako im mama ili tata budu određivali koje crtiće za djecu smiju, a koje ne gledati, ako im govore da im se ono što im se dopada ne bi trebalo dopasti, ako im govore da bi trebali vidjeti u crtiću nešto što oni ne vide i ne mogu vidjeti, a ne ono što vide? Pa se onda osjećaju glupima, bezvrijednima, nevoljenima?

Feministice o tome ne razmišljaju, ni promotori političke korektnosti. Kao ni o tome da je zabranjivati nekom da gleda crtiće u kojima se glavni junak ponaša “autokratski” – autokratski čin. One kritiziraju autore crtića jer postoji hijerarhija i jer neki likovi naređuju nekim drugim likovima što im je činiti, dok istovremeno žele cijelom svijetu nametnuti što im je gledati, osjećati, misliti! Emancipacija, što se mene tiče, počinje time što cure same biraju bajke koje će se čitati pred spavanje, i što smiju čitati i gledati sve što je primjereno njihovoj dobi.

Marcel Holjevac/narod.hr